Image
Cijena: € 1,33

ostalo
pisma čitatelja, reagiranja, polemike...

Vinko Srhoj; predsjednik Ocjenjivačkoga suda 10. trijenala hrvatskoga kiparstva Da se malo našalimo. U prošlom broju Konture kipar Alem Korkut obratio se javnosti nezadovoljan rezultatima rada Ocjenjivačkoga suda 10. trijenala hrvatskoga kiparstva. Svoj kratki tekst počeo je podsjećanjem na intervju koji je nedavno dao ovom časopisu. Upitan tada što misli o zadnjem trijenalu odgovorio je kako, budući da nije otvorentreba pričekati. E sad, je li Korkut i prije vidio izložbu (ili je samo dobio odbijenicu od organizatora kao jedan od mnogih koji nije zadovoljio), a zbog poštovanja protokola nije htio ništa reći prije službenog čina otvaranja ili je nije vidio - pa Ivan Fiolić, Školica, 2009. ništa nije niti mogao reći? Možda samo konstatirati daje odbijen. No ni nakon stoje trijenale otvoren za Korkuta kao da se ništa nije promijenilo. Čitajući njegov tekst Pokušaj ubojstva trijenala kiparstva, stječe se dojam da ni tada Korkut nije bio na izložbi, jer njegova reakcija to ničim ne potvrđuje. Malo teksta, a toliko činjeničnih pogrešaka samo me uvjerilo u to da nije kročio u Gliptoteku, niti pročitao popratni materijal, ali je zato, vjerovali ili ne, bio na žiriranju sa štopericom u ruci (valjda negdje dobro skriven) i zna točno koliko je ono trajalo i koliko je sekundi posvećeno svakom autoru i radu. POSVAĐAN S ČINJENICAMA A sada s šale prijeđimo na ozbiljnost. Korkutov tekst pojele su same netočnosti, tako daje on zapravo zbir s činjenicama posvađanih primjedbi. Prva pogreška u navođenju je daje na izložbi od 257 umjetnika izloženo ukupno 36 izložaka. Točan je samo broj prijavljenih od kojih je primljeno njih 36. V Ćudi da netko sklon brojanju sekundi napravi takav previd pri brojanju autora i djela. Glavni prigovor, ne bez ironije na površnost žirija i njegovu olako obećanu brzinu, odnosi se na vrijeme trajanja žiriranja. Navodno je žiri radio samo jedno poslijepodne, a za to vrijeme pregledao je sve radove. Pritom je, služeći se kalkulatorom, Korkut izračunao daje svaki član žirija pojedinom radu posvetio 7,2 sekunde. Tako bi bilo - kad bi tako doista bilo. Odakle Korkutu podatak daje žiri radio samo jedno poslijepodne teško je dokučiti jer u prostoriji u kojoj je žiri selektirao pristigle radove nije bilo ni zastora, ni velikog ormara ni prislušnih uređaja (barem pretpostavljani), ni čudnih tipova s podignutim okovratnicima u blizini. Nigdje ni KorAlem Korkut, Plima, 2008. - 09. kuta, a ni domaćih izdajnika u samome prostoru koji bi znatiželjnoga kipara bolje informirali o tomu koliko je žiriranje doista trajalo. Jer ako laže korkutovska matematika, ne laže zapisnik Ocjenjivačkoga suda koji lijepo navodi daje žiriranje održano 8. i 9. lipnja 2009. Zatim su 6. listopada 2009., nakon konačnog uvida u izabrano, donesene odluke o nagradama. TRIJENALE ILI SALON, PITANJE JE SADA Na kraju malog teksta posvađanog s činjenicama, gdje se i jedna primjedba iz predgovora u katalogu citira kao daje moja, a zapravo je plod autorova izokretanja riječi i smisla onoga što sam doista napisao - stoji poanta. Korkut zahvaljuje žiriju što mu je odbio rad jer je isti nagrađen na 36. splitskome salonu. To bi valjda trebao biti krunski dokaz nekompetencije žirija trijenala koji, eto, ono što se drugdje nagrađuje ne smatra podobnim niti za izlaganje. Logika odbijenog, a nagrađenog autora slabo drži vodu jer je valjda svakome jasno da ima nagrada i nagrada, žirija i žirija, i da ono što na nekoj izložbi ne može dobiti prolaznu ocjenu na drugoj može biti ovjenčano priznanjima i nagradama. Dopuštam, naravno, ako je tako autoru lakše daje baš peteročlani žiri 10. trijenala (D. Kovač, L. Kovač, N. Ivančević, V. Mažuran-Subotić, V. Srfioj), žiri pod navodnicima, skupina mrzovoljnih i nekompetentnih osoba koje sve vide crno, pa i ono što je bijeloprimjerice, interaktivnu skulpturu Plima Alema Korkuta. No za mene nema tog žirija i te nagrade koji će me uvjeriti da je Plima uspješan rad. Nema tog autoriteta, pa tako ni onog splitskoga (J. Babić, S. Bulimbašić, J. Gluić) koji će proglašenjem te skulpture najboljom i za milimetar promijeniti mišljenje da ju je na ovako koncipiranom 10. trijenalu trebalo pripustiti. Osobno cijenim Korkutov rad o kojemu sam nedavno izrekao pozitivno mišljenje ističući autora kao rijetkog umjetnika čija je javna skulpV tura (pogotovo karlovačke Četiri rijeke) nadmašila neveselu i na momente tragičnu situaciju u hrvatskoj javnog plastici. No to ne znači daje jedno pozitivno mišljenje bjanko-ček za sve što autor napravi. Plima je rad koji hvata na prvu loptu, banalan u svojoj asocijativnosti, primjer kakvih u suvremenoj plastičkoj praksi ima napretek. Ispupčenja u silikonskoj gumi koja se uz pomoć elektronike pomiču gore-dolje po pravokutnim pločama primjer su uzaludnosti koja je sama sebi svrhom, kretanja radi kretanja, daleko od svake asocijacije naprirodni fenomen (plima) i učinka koji bi bio nešto više od pukog mreškanja površine. Nenamjerna komičnost strategije tog plimnog kretanja doista pripada u prosjek hrvatske suvremene plastike kojaje često upravo to: djelo pred kojim ne znate biste li prije zaplakali ili mu se smijali. ZADOVOLJAVANJE S U usporedbi s nekim drugim radovima Splitskoga salona svakako je bolji, ali kakva je to utjeha biti bolji među neutješno lošim, improviziranim rješenjima, plitkim dosjetkama i pučkoškolskim igrarijama (mnogim tamo prikazanim djelima i nije mjesto, nego u magarećoj klupi djetinjarija). I ponavljam: rad ne zaslužuje uvrštenje na 10. trijenale, ali zaslužuje nagradu 36. splitsgodine u godinu, stvorilo je situaciju u kojoj sve i uvijek prolazi i svatko može računati na svojih petnaest minuta warholovske slave. Nitko s ničim nije oduševljen, ali je retorika oduševljenja postala općim mjestom svakog našeg predgovora, monografije, uvodnog slova. Formulaični govor naše, paradoksalno, žive a nepostojeće kritike, s vremenom je proizveo puno lijepih riječi koje stoje u zraku - ne spuštajući se do predmeta svojeg zanosa - umjetničkoga djela. TRIJENALE I KRITIKA Nadalje, izazvani kipar se obara na rad žirija i nada da će umjetnici na sljedećem Trijenalu biti bolje sreće s nekim drugim sastavom. No i tu nije u pravu jer je većina članova ocjenjivačkog suda sudjelovala (pa i ja osobno) u radu prethodnih žirija. Jesu li se promijenili ocjenjivači ili umjetnici, pitanje Predrag Pavić, Autoportret, 2009. koga salona. Problem i naše je koje bi se opravdano moglo kritike i muzealaca i teoretičara postaviti, a zaključak bi mogao umjetnosti je u zadovoljavanju biti sasvim predvidljiv. No s mrvicama onoga što nude Korkut se ne da i (što je njegovo umjetnici, s traženjem dubljeg pravo) tvrdi da je situacija u smisla u plićaku kreativnosti kiparstvu potpuno drugačija: (otuda snažne riječi teksto- to je vjerojatno najživlji i najpisaca koje nadoknađuju tihi inovativniji segment likovne šapat umjetničkih neostva- scene (A.K.). E sad, kome vjerenosti). Nezamjeranje i odu- rovati, jer ocjene kritike koja stajanje od nečeg višeg od ono- je popratila 10. trijenale uopće ga što se u pojedinim opusima ne idu na ruku takvom optimizmože vidjeti iz dana u dan, iz mu koji je, usudio bih se reći, bez pokrića, a svakako bez dodatnih pojašnjenja koja bi nas uvjerila daje baš tako. S druge strane žiri je prošao kudikamo bolje čak i od onih koji su na izložbu pripušteni. Marko Golub s Radija 101, komentirajući moje obrazloženje u katalogu izložbe, zaključuje: Srhoj je potpuno u pravu. Cak i u filtriranoj selekciji 36 od 257 prijavljenih nema gotovo ničega što iskače iz prosjeka, poentirajući: Sve je ravno. Sve je jedno veliko ništa. Naravno, Korkut može misliti da bi njegov rad, daje prošao žiriranje, bio baš taj koji bi razveselio sumornog kritičara, ali to je već u sferi nagađanja što bi bilo kad bi bilo. Ako je žiri od 257 prijavljenih za trijenale kiparstva izabrao samo 36, koga li su onda tek odbili retorički se pita Patricija Kiš u Jutarnjem listu, nastavljajući: da bi žiri odradio bolji posao u boljim uvjetima, vidljivo je iz nagrada koje su otišle u prave ruke. Pitajući se ima li trijenale više smisla, Martina Kalle u Vjesniku, konstatira da su se očito svi prijavili u posljednji čas, po svemu sudeći više reda radi, možda i zadovoljavanja strukovnih kriterija, nego izložbenih. Tekstopisac u Vijencu zaključuje svoj osvrt riječima: Deseti trijenale hrvatskog kiparstva daleko je od savršene izložbe, ali nije ni fijasko. Takva izložba, zapravo, i ne može biti bitno drugačija. Osuđena je na solidnost i prosječnost. Kao takva ipak je bolja od nedavno zatvorene izložbe Suvremenoga hrvatskog kiparstva. Irena Bekić u Novom listu ističe: Trijenale kiparstva s reduciranim brojem izlagača odrazio je krizno stanje u kiparstvu i spremnost Ocjenjivačkog suda trijenala da to i pokaže. Još je stroži u svojoj ocjeni Feđa Gavrilović u Konturi koji piše daje na izložbi bio prisiljen birati između boljih i lošijih duhovitosti, tako da kritika većinu radova može pomm Damir Sokić, Crni pravokutnih i crveni krug, 2009. dijeliti na više i manje smiješne, a o nekim posebno skulptorskim kvalitetama djela - ne V može biti riječi. Ive Simat Banovu Konturi, komentirajući strogost žirija Trijenala, zaključuje da se on nije postavio kao nekoć (stilski, načinski, metierski) cokulski militantan i isključiv jer i ne počiva na primislima o tradicionalizmu i avangardizmu, nego na zahtjevu za pismenim i smislenim sklopom. Na kraju svog teksta Alem Korkut tvrdi da samo možemo nagađati stvarne razloge ovog pokušaja ubojstva trijenala, te je li taj pokušaj učinjen iz nehata, sa, ili bez predumišljaja. Očigledno je da tekstopisac smatra daje sva krivnja za ubojstvo na žiriju, a da su odbijeni autori, među kojima i on, puke žrtve mračne urote, ako isključimo nehat, defetizam i mrzovolju kao mogući razlog. Nigdje ni trunke sumnje da su možda umjetnici negdje zabrljali jer ih unaprijed amnestira to što su najživlji i najinovativniji segment likovne scene (A.K.). Barem su to za Korkuta, stoje i razumljivo, jer je uvijek ugodno biti dijelom one umjetničke scene u kojoj i sami igramo neku ulogu.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026