ostalo
UMJETNOST I ONO DRUGO
Piše: NINA KUDIŠ retpostavljam da je najčešće pitanje koje postavlja manjeviše obrazovani laik kada razmišlja o umjetnosti sljedeće: kako stručnjaci, profesionalci, procjenjuju što jest, a što nije umjetnost? Kada ih se o tome zapita odgovori su najčešće eluzivni, poziva se u pomoć čak i intuicija. Ipak, vjerujemo da se većina, čak nasvjesno, oslanja na iskustvo, i to iskustvo promatranja što većeg broja djela, na čitanje stavova i sudova svojih kolega, na konzultiranja teorijske literature, a ne smije se zanemariti ni utjecaj vizualne kulture suvremene sredine. Stručnjak tako u svojoj memoriji stvara skalu ili toplistu djela, koja posjeduje toliko iznijansiranih informacija koliko je bogato njegovo znanje. Zamislimo sada jednog takvog profesionalca, koji nužno ne mora biti povjesničar umjetnosti po obrazovanju, a na čijem se vrhu top-liste nalazi, naprimjer, jedan od Rembrandtovih autoportreta, a na dnu neka slika Olje Ivanjicki. Dakako, redoslijed djela na top-listama varira od osobe do osobe i od trenutka do trenutka. Vjerujemo, međutim, da u osnovnim konturama sve top-liste profesionalaca izgledaju slično, te da oni svako djelo s kojim se prvi put ili ponovno susretnu pokušavaju postaviti u već postojeći niz spremljen u njihovoj memoriji. Analogija s funkcioniranjem umjetne inteligencije nije slučajna. Ono što pojedine osobe razlikuje, a najčešće se očituje kao razlika između mišljenja i ukusa široke publike, jest linija razgraničenja koja top-listu dijeli na umjetnost i ne-umjetnost. Ta je linija arbitrarna i varira od osobe do osobe, te ponekad čini da se slični stavovi doimlju kao suprotstavljeni. Jer, jedan će stručnjak za neko djelo reći da jest umjetnost, ali sumnjive kvalitete, a drugi će za to djelo reći da nije umjetnost, ali da je interesantno. Moguće je da se u oba slučaja spomenuto djelo nalazi na istoj ili sličnoj točki top-liste, a da svejedno pobudi žučljive rasprave. Foto: HORST Ali , vratimo se na trenutak ukusu široke publike. Kako to da najveću popularnost uvijek uživaju djela loše do osrednje kvalitete? Vjerujemo da bismo se i ovdje mogli pomoći famoznom top-listom. Naime, u prosječna se promatrača ona sastoji od znatno manjeg broja djela, usporedba stoga nužno mora biti ostvarena tek u grubim crtama. Povrh svega, ovdje ćemo se usuditi uživanje u umjetnosti usporediti s kakvom igrom koja iziskuje koncentraciju i intelektualni napor, naprimjer, s nekom kompjuterskom igrom s više nivoa težine. Na početku nam najlakši nivo izgleda užasno težak, pa ako nismo naročito uporni, odmah odustajemo. Nakon nekog vremena ovladamo igrom i počinjemo u tome uživati. Tada postajemo toliko spretni da bez ikakva napora savladavamo prepreke koje igra pred nas postavlja i vrlo brzo nam dosadi. Tada prelazimo na viši nivo i cijela se priča ponavlja. Prosječni konzument umjetnosti je inertan, rečeno svakodnevnim jezikom, ne da mu se misliti, jer, znamo, to je puno teže i zamornije od kopanja ili trčanja - on zauvijek ostaje na najnižem stupnju igre. Naposljetku, da bismo još malo rasvijetlili problem umjetnosti i ne-umjetnosti pozvat ćemo u pomoć filozofa i teoretičara umjetnosti svjetskog glasa. Radi se o Richardu Wollhejmu, članu British Academv i American Academv of Arts and Sciences, sada profesoru na Berkelevu. Na samom početku svoje knjige Painting as an Art - Slikarstvo kao umjetnost (London 1987), on želi utvrditi koje slikarstvo jest, a koje nije umjetnost. Ovdje on, dakle, povlači svoju liniju na top-listi, usredotočivši se na moguće autore. Dakle, postoje kućni slikari, nedjeljni slikari, svjetski političari koji slikaju da se razonode i smušeni poslovni ljudi koji slikaju da bi se opustili. Postoje krivotvoritelji - zanimljiva grupa. Postoje čimpanze kojima su kist i boja ostavljeni nadomak ruke, postoje ljudi narušena psihička zdravlja koji se podvrgavaju terapiji slikanja i luđaci koji slikaju svoje vizije, postoje djeca stara tri, četiri, šest godina, koja na satu crtanja stvaraju djela eksplozivne ljepote, onda, postoje i bezbrojni slikari uličnih scena, slikari mediteranskih luka, slikari mrtve prirode, slikari golemih apstraktnih platna čija djela vise u staromodnim restoranima ili modernim bankama, u foverima međunarodnih hotela i u uredima uspješnih advoka-ta i koji su jednom, vjerojatno, bili umjetnici, ali ko-ji sada slikaju isključivo za novce i tuđe zadovoljstvo. Nitko od njih nije umjetnik, iako svatko zbog drugog razloga. Svi su, međutim, slikari. Skloni smo vjerovati da Richard Wollheim ima pravo. Stoga: ljubitelji, kupci, posjetitelji izložaba - OPREZ: umjetnici - jeste li se prepoznali?