ostalo
Cinemaniac 08
Babette Mangolte, stilovi iz filma What Maisie knew
Babette Mangolte Babette Mangolte, filmska snimateljica, redateljica i fotografkinja pristutna je na sceni suvremene umjetnosti, filma, plesa, kazališta i performancea od 1970-ih godina, kao autorica konceptualnih filmova eksperimentalnog karaktera, poput What Maisie knew, (Now), The Camera: Je, La Camera: I, zatim kao stalna suradnica i direktorica fotografije u filmovima Chantal Ackerman, kao redateljica plesnih filmova Trishe Brown ili Yvonne Rainer, te autorica opsežnog korpusa foto dokumentacije. Umjetnici s kojima je surađivala protagonisti su njezinih filmova. Tako u prvom filmu Babette Mangolte What Maisie knew nailazimo na Yvonne Rainer i Philipa Glassa, u sceni konceptualne intime. Rad Babette Mangolte najčešće se kontekstualizirao u okvirima institucionalnih izložbi koje se povijesno odnose prema newyorškoj plesnoj, performerskoj i kazališnoj sceni, te su upravo njezine antologijske fotografije plesnih performancea i koreografija Yvonne Rainer ili Trishe Brown, zatim one za teatar Roberta Wilsona ili Richarda Foremana omogućile generacijama da se upoznaju s radom dotičnih umjetnika. Posebno je značajan njezin tada revolucionaran film Watermotor, koji predstavlja plesni solo Trishe Brown. Osim toga autorica je filma Seven easy pieces, o nizu recentnih performancea Marine Abramović izvedenih u Guggenheimu, a film je premijerno bio prikazan na Berlinaleu 2007. godine. No Babette Mangolte nije ništa manje značajna po svojim filmskim eksperimentima i konceptualnom pristupu filmu. Samostalno izlaganje Babette Mangolte na izložbi Cinemaniac u okviru popratnog programa 55. Festivala igranog Babette Mangolte, Now, film still filma u Puli, od sredine srpnja do početka kolovoza, u galeriji Aneks - MMC Luka u Puli uključiti će autoričine rane filmove i fotografije, iz sredine 1970-ih godina, u kojima se bavi odnosima fotografije i filma, zatim istražuje prostore, interijere i eksterijere, problematizira vrijeme, te filmski jezik i njegovu logiku, poziciju kamere i poziciju subjekta, odnosno konstrukcije subjektiviteta i konstrukciju subjektivnog kadra, problematiku filmskog i fotografskog portreta, kroz ono što se u teoriji nazivalo teorijom pogleda, čemu u prilog govori činjenica kako prvi filmovi Babette Mangolte nastaju u vrijeme kada se u časopisu Screen pojavljuje tekst Laure Mulvev Visual pleasure and narrative cinema. Poput umjetničkih strategija, kao npr. u filmu The Camera: Je, La Camera: I, gdje uz niz dihotomija (francuskog i engleskog jezika, fotografskih i filmskih portreta, statične i pokretne slike, mirovanja i dinamike...), postavlja pitanje subjekta - pozicije kamere i autora/redatelijevo: Philip Glass, Žena na fotki na zidu Yvonne Rainer lja, i gdje zanemarujući narativnu komponentu, na uštrb radnje koja prelazi u drugi plan, Babette Mangolte, kao što naslov filma i sam nalaže, pretvara korišteno umjetničko sredstvo i primijenjeni postupak u pravu temu svog filma. Kustosica izložbe je Branka Benčić, a izložba se organizira u suradnji s Anke Kempkes i galerijom Broadway 1602 iz New Yorka koja zastupa arhiv Babette Mangolte. L.T.