ostalo
UMJETNOST U TEORIJI I PRAKSI
U ovom, iznimno bogatom broju Konture na najzorniji način zrcale se dodiri teorije i prakse suvremenih vizualnih umjetnosti, koje smo već od prvog broja novog saziva redakcije postavili kao cilj i kao naš potencijalni doprinos proučavanju i tumačenju suvremene umjetnosti. Da teorija i praksa najšire shvaćenog statusa slike u modernim društvima, gdje je umjetnost samo jedna od ravnopravnih sastavnica, preuzima dominantnu ulogu u raspravi o suvremenoj kulturi, potvrđuje i razgovor s Omarom Calabreseom, svjetski poznatim talijanskim profesorom semiologije i predavačem na najprestižnijim svjetskim sveučilištima. Njega smo izabrali za glavni interview ne samo zato što je riječ o najkompetentnijem sugovorniku o temi neobaroka, nego i zato što se njegova pozicija transdisciplinarnog zalaganja za novu razinu rasprave o suvremenim vizualnim fenomenima savršeno uklapa i u našu redakcijsku viziju širenja područja interesa. Uostalom, kao što metode tradicionalne povijesti umjetnosti više nisu univerzalno prihvaćeni način tumačenja najnovijih umjetničkih praksi (o tome čitajte u kolumni Žarka Paića), tako se niti prostor umjetničke slobode ne nalazi više samo u domeni bezinteresnog sviđanja jer ga sve više ugrožava dominacija sveprisutne Slike. Skrećem pozornost na našeg danas vjerojatno najbaroknijeg umjetnika Kristiana Kožula i, pogotovo, na tekst kojeg o njemu donosimo iz pera Klaudija Štefančića. Kolega Štefančić je u najboljoj maniri teoretičara vizualnih umjetnosti teškog kalibra, dakle zavidne znanstvene akribije i analitičke kompetencije, rastvorio Kožulove radove tako da ih sada doista možemo doživjeti kao dio našeg kolektivnog društvenog i civilizacijskog imaginarija. On se, Štefančić, time na najbolji način nadovezuje na Calabreseov inače strogo formalistički pristup, pokazujući koliko formalna perfekcija umjetnika zapravo može naći ishodište u nečemu što, u osnovi, s formom ima malo ili nimalo veze, poput psihoanalize, djetinjstva ili socijalnih uvjeta proizvodnje umjetnosti. Ana-Marija Koljanin se u svom osvrtu na retrospektivnu izložbu Ivana Kozarica, održanu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, zalaže za promjenu kritičarskih stereotipa i paradigme tumačenja njegovih radova kao djela neupitnog genija, pledirajući za ozbiljnije vrednovanje i teorijsko kontekstualiziranje njegova opusa kao jednog od naših kritičarski i teorijski najsloženijih, ali time i najintrigantnijih fenomena. Također, nadam se da će čitateljima biti zanimljiv naš dossier o zagrebačkoj Modernoj galeriji u kojemu smo pokušali hladne glave analizirati probleme njenog stalnog postava, kao i ponuditi sugestiju mogućih rješenja u bliskoj budućnosti.