ostalo
ESTETIKA I TUMAČENJE SVIJETA
Problem post-estetike, kojim smo se odlučili pozabaviti u ovom broju Konture, čini se više posljedicom nepostojanja pravog odgovora na pitanje što je umjetnost danas, nego li želje za uspostavljanjem novih estetskih kanona. Ovo potonje, kanoniziranje ili teorijsko usustavljanje estetskog iskustva u vremenu umjetnosti poslije umjetnosti (Donald Kuspit) ili nove slike svijeta (Žarko Paić) ionako više nije moguće, jer se proizvodnja umjetnosti u tolikoj mjeri pretopila u svakodnevno iskustvo života da teorija gotovo da više nema što tražiti u pitanjima estetike, umjetničke transcendencije, lijepog i ružnog. Post-estetsko iskustvo umjetnosti puno je lakše sagledati iz perspektive konačnog ostvarenja utopija avangardi u fatalnoj identifikaciji svijeta umjetnosti i svijeta života. Zašto fatalnoj? Zato što ostvarenje ambicije, bez obzira prepoznajemo li ju kao utopijski umjetnički ideal ili kao socijalno-politički program, nužno vodi k spajanju partikularnih interesa umjetnika, publike i građana svijeta u univerzalnu težnju zajedničku svima. O mogućim reperkusijama obnovljene kolektivne umjetničke akcije i perspektivi proizvodnje i tumačenja umjetnosti jezikom novog polit-umjetničkog žargona pročitajte u briljantnom razgovoru s pripadnicama kustoske udruge WHW kojeg je vodila suradnica Konture Ana Marija KoIjanin. Dijametralno suprotnu vizuru budućnosti umjetnosti kao posljedice njenog uključivanja u društvenu pragmatiku, te umjetnika koji u vlastitom autentičnom tumačenju svakodnevice više ne vide mjesto umjetničkoj transcendenciji, donosimo iz pera Donalda Kuspita. Njegova besprijekorna forenzička analiza tijela umjetnosti u neumitnom raspadanju daje odličan teorijski temelj razumijevanju različitih kolektivnih i participacijskih (post)estetskih inicijativa o kojima govore spomenute kustosice. Razlikuje ih, dakako, tumačenje njihovih posljedica. U tekstu Christopha Kihma Participacijska estetika i jezik znakova donosimo zanimljivu autorovu tezu da u konceptu otvorenog cijela Umberta Eca iz šezdesetih godina dobar dio današnje angažirane umjetnosti prepoznaje vlastiti teorijski pra-grijeh i kreativno-politički alibij. Naposljetku, urednica Konture Mirela Ramljak Purgar u rehabilitaciji društvene odgovornosti umjetnosti, ali ovoga puta kao tijela i kao govora, dakle s one strane političkog, prepoznaje u najnovijem radu Kristine Leko održivi model suživota umjetnosti i društva danas.