Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Performans kao slika

Tema ovoga broja Konture pokušava promisliti smisao slikarstva, prvenstveno apstraktnog, u vremenu postavangardnih umjetničkih praksi. Odgovori do kojih dolaze autori tekstova ne favoriziraju u tolikoj mjeri slikarstvo kao medij tradicionalnog i, u krajnjoj liniji, deplasiranog tretmana reprezentirane slike svijeta, koliko se zalažu za promjenu perspektive kojom danas promatramo najnovije uratke u zastarjelim medijima. Kao da žele reći da naša sadašnja stvarnost ne može tako radikalno promijeniti umjetničke medije koliko mi možemo prilagoditi našu osjetljivost prema svemu onome što nam se čini umjetnički vjerodostojnim, premda se ta vjerodostojnost danas sve rjeđe usustavlja u kategorije reprezentativnosti. Kod slikarstva, a naročito apstraktnog, odgovor na pitanje što to jest ili, barem, što bi to moglo biti čini se da postaje trajnom smetnjom u njegovom funkcioniranju kao autonomnog umjetničkog medija novog doba, te, na taj način, ne može više tradicionalnost medija biti preprekom za nove relevantne slikarske poduhvate, nego je problem u deplasiranom kritičkom aparatu, jednostavno, u pogrešnom gledanju. Dakako, taj interpretacijski nesporazum ne proizlazi (barem ne isključivo) iz logike (ne)razumijevanja djela nego iz promijenjene uloge dvodimenzionalnog plana slike u vremenu spektakularizacije svih predodžbi. Način na koji doživljavamo oslikotvorenu stvarnost mijenja se puno brže od načina na koji možemo spektakl slike transcendirati umjetničkim sredstvima. Slika brže ovladava našim kognitivnim sposobnostima nego li pokušaj intelektualizacije bilo kojeg umjetničkog čina. Najjasniji dokaz za to je jedan od ponajboljih radova novije hrvatske umjetnosti - performans Zlatka Kopljara K9 Compassion. Ono što je KopIjar inicijalno zamislio kao performativno-političku gestu s bazičnim uvjerenjem u socijalnu odgovornost umjetnika pretvorilo se u fotografski tableau vivant, u umjetničku sliku s narativnim ambicijama koje nadmašuju elementarnu intenciju autora, a pogotovo nadmašuju efemernu vremensku dimenziju performansa u užem smislu. Potpuno suprotna stvar dogodila se prije više od jednog stoljeća, kada je Manet naslikao Doručak na travi: tada je enigmatičnost prizora, društvena transgresija ili nešto treće moglo zasjeniti slikarsku superiornost jer je to bilo vrijeme u kojemu je slika još uvijek bila nositeljem značenja prema kojemu su se ljudi emotivno izjašnjavali. Kopljarov performans pokazuje da se danas mi više ne možemo emocionalno odrediti prema sadržaju ili najdubljem razlogu njegovog sada već metapolitičkog čina, jer reprezentiranu zbilju više ne doživljavamo kao predodžbu realnog svijeta nego kao medijski posredovanu sliku-fetiš.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026