ostalo
Poslije Duchampa
Krešimir Purgar
1 Nedavno su hrvatski novinski tabloidi objavili istraživanje kojim se željelo utvrditi koje se umjetničko djelo smatra najutjecajnijim u dvadesetom stoljeću. Vijest je objavljena na stranicama na kojima obično nalazimo informacije o divovskim rajčicama, kravama s pet nogu ili letećim tanjurima. Sigurno je da način na koji je vijest plasirana, bez obzira na vjerodostojnost ili zanimljivost, utječe na željenu percepciju samog sadržaja informacije; zato je i rezultat ankete ostao pomalo u sjeni kunsthistoričarskog pitanja svih pitanja, a koje bismo mogli svesti na sljedeću dilemu: Može li ideja nadživjeti djelo i mora li se, uopće, ideja materijalizirati u nekom fizičkom obliku kako bismo mogli razgovarati o (umjetničkom) djelu in the first place? Pogađate, ovakav set pitanja mogao je izazvati samo jedan umjetnik, a on se nije zvao niti Andy Warhol kojeg bismo, doduše, mogli nazvati rodonačelnikom danas ultrapopularnog high trasha, niti je to bio Pablo Picasso - ta najsjajnija zvijezda štafelajnog arta, već je pobjedu odnio Marcel Duchamp, valjda zato što njegov pisoar žurnalistički nekako najbolje ide uz mrkve nalik na muške reproduktivne organe ili domaće životinje s dvije glave. Šalu na stranu, razlog Duchampova trijumfa vjerojatno ipak leži u njegovu razumijevanju umjetnosti kao pobjede demokratskih praksi u najširem smislu i kao poligona kreativnosti uma, a ne akademske vještine; i, dakako, u činjenici daje u tome bio prvi. Nakon Duchampa, kao što znamo, sve je moglo postati art, a o tome je li uistinu i postalo odluku više nisu donosili umjetnici nego tržište, kustosi, kritičari itd. U tome, na kraju, i leži današnji apsurd Duchampove revolucije: u dopuštanju mogućnosti da se umjetnost dogodi bilo gdje i bilo kada i u apsolutnoj nemogućnosti umjetnika da kontroliraju uspjeh svog djela unutar lokalnih interesnih kolektiva i globalnog umjetničkog tržišta. Umjetnici su postali glumci, a kustosi režiseri velikih svjetskih predstava koje privlače milijune ljudi. Pisoar nedvojbeno jest najveće djelo umjetnosti dvadesetog stoljeća, djelo kojemu su institucije umjetnosti zahvalne vjerojatno više nego što bi to ijedan umjetnik imao razloga biti.