ostalo
O RECENTNOM STANJU OPUSA ARHITEKTE VJEKOSLAVA BASTLA
Vjekoslav Bastl: kuća Kallina, 1903 Pročelje Etnografskog muzeja danas

a vrijeme Univerzijade, prije nekoliko godina, inicirano je čišćenje, pranje i osvježenje bojom brojnih donjogradskih pročelja, a radovi su nastavljeni i nakon završetka priredbe. Nešto usporenim ritmom i elanom. Početak takvih osvježenja značio je definitivan odlazak s intelektualne scene svojedobno dominantnog i nekrofilnog mišljenja da masna prljavština, nastala višegodišnjim naslagama benzinskog isparavanja i tko-zna-kakvih-sve-ne industrijskih zagađivanja, daje čitavom gradu prekrasnu smede-crnu patinu vremena, a oronula i raspadajuća pročelja pokazuju takozvanu povijesnu slojevitost nastanka. No, kako kod nas uvijek umjesto cjelovitih prevladavaju polovična rješenja, umjesto kompleksne, makar i vremenski dugotrajne obnove čitave zgrade /uređenje unutrašnjosti zajedničkih prostora, stepenišnih ograda i rukohvata, ulaznih vrata, prozorske stolarije, instalacija/, pristupilo se bržem i jeftinijem rješenju koje se ukratko može opisati kao primjena davno provjerene Potemkinove metode. Naime, samo se pročelje osvježilo upotrebom boje, a iza te higijenizirane plohe ostalo je sve po starom. Jedini je svijetli izuzetak bila obnova palače Gavella na Trgu bana Josipa Jelačića gdje se pristupilo mnogo kompleksnijem zahvatu. Problem je nešto dugotrajniji, jer se tridesetih godina ovog stoljeća raširila euforija moderniziranja historicističkih i secesijskih ostvarenja iz prošlog stoljeća po isključivom dogmatskom principu taktilne purifikacije pročelja. Provođenje takvog, duhovno netolerantnog, i u krajnjoj liniji, potpuno proizvoljnog procesa, rezultirao je teškim posljedicama. Naime, arhitektonski kompetentnom historicizmu i secesiji oduzet je ovim barbarskim postupkom njihov europski legitimitet, a preostale su samo jednodimenzionalne pseudo-moderne tvorevine. U netolerantnoj i jedva racionalno shvatljivoj borbi protiv eklekticizma u arhitekturi, izvršeno je najgrublje nasilje nad značajnim autorskim ostvarenjima kraja XIX i početka XX stoljeća /palača Popović na Trgu bana Jelačića 4; palača Prve hrvatske štedioniceOktogon u bloku Ilica-MargaretskaBogovićeva/. Zahvaljujući senzibilitetu arhitekte Branka Siladina, Mihajla Kranjca, Berislava Šerbetića - autora uređenja Trga, pokrenuta je inicijativa da se obnovi originalno pročelje arhitekta Kune Waidmanna iz 1889. godine, što je uspješno provedeno. Osnovna je motivacija bila da se vrati nekadašnji, vremenom nestali izgled sjevernog pročelja Trga. Na taj bi način uspješno svjedočio o kompleksnom, postupnom nastanku i oblikovanju javnog prostora Trga. No, na tom je usamljenom primjeru kompleksnog pristupa kvalitetnoj obnovi sve i ostalo, nažalost. Sljedeće izuzetno vrijedno arhitektonsko ostvarenje kojemu bi trebalo vratiti prvobitni izgled, Etnografski je muzej /nekada Trgovačko-obrtni muzej/ na Mažuranićevu trgu 14, sagrađen 1901. godine. Autor je arhitekt Vjekoslav Bastl čije je umjetničko djelovanje potpuno nepravedno zaboravljeno, a radi se o izuzetno talentiranom arhitektu II akademske generacije hrvatskih arhitekata. Nakon što je medu prvom generacijom završio Građevnu stručnu školu u Zagrebu, Vjekoslav Bastl nastavio je školovanje u Beču na elitnoj europskoj visokoškolskoj ustanoviAkademiji likovnih umjetnosti, kod profesora arhitekta Otta Wagnera. Za vrijeme studija, boraveći i učeći u najbližem krugu Wagnerovih učenika, stječe vrhunsku akademsku naobrazbu i potpuno suvereno vlada suvremenim secesijskim oblikovanjem. Za vrijeme studija nastaje čitav niz studentskih radova koji su objavljivani u vodećim arhitektonskim časopisima širom Evrope, od Beča do Leipziga. Nakon završetka studija vraća se u Zagreb i zapošljava u arhitektonskom poduzeću Honigsberg & Deutsch, gdje djeluje u razdoblju od 1901. godine do 1906. godine. Poduzeće Honigsberg & Deutsch od nastanka je 1888. godine do 1900. prevalilo put od malog, umjetnički profiliranog arhitektonskog ateljea do c. i kr. dvorskih graditelja enormne arhitektonske produkcije. Tijekom vremena, s povećanjem profesionalne produkcije, postupno je izvršena i promjena poslovne organizacije, pošto se uz vlasnika Lava Honigsberga autorski osamostaljuju i drugi arhitekti zaposleni u poduzeću. Zahvaljujući intelektualnoj tolerantnosti i izuzetnoj stručnoj informiranosti vlasnika o zbivanjima u suvremenoj evropskoj arhitekturi, arhitekt Vjekoslav Bastl dolaskom u poduzeće dobiva priliku za nesmetano i potpuno artikuliranje subjektivnog umjetničkog izraza. U nepunih šest godina nastaje cjelokupan njegov secesijski opus, gdje su i određeni estetski reperi: Etnografski muzej / 1901. g. - Mažuranićev trg 14/; kuća Kallina/1903. g. - Gundulićeva 20 /Masarvkova/ ; kuća Rado /1904.05. g. - Trg bana Jelačića 5/; kuća Goršak /1907. g - Ilica 166/. Ostvarenje Etnografskog muzeja bilo je svojedobno reprezentativno predstavljeno u bečkom arhitektonskom časopisu Der Architekt, gdje su inače objavljivali vodeći evropski arhitekti poput: Otta Wagnera, Josefa Hoffmanna i Charles Rennie Mackintosha. Kuća Kallina je. uz kuću Majolika arhitekte Otta Wagnera i kuću Portois & Fix arhitekte Maxa Fabiania u Beču te uz još dvije gradnje arhitekta Jules-a Lavirotte-a u Parizu, jedno od malobrojnih secesijskih ostvarenja na prijelazu stoljeća gdje je senzualnom upotrebom keramičkih pločica rafiniranog kolorita i visoko transparentne glazure, suptilna taktilnost obrade pročelja dovedena do vrhunca. Kuća Rado i kuća Goršak secesijska su ostvarenja u kojima je subjektivnost u interpretaciji klasičnih akademskih principa dosegla majstorsku zrelost. Jedan takav arhitekt evropskog ugleda doživio je da mu tridesetih godina ovog stoljeća, u euforiji vjerovanja u neprekidni tehnički progres, jednostavnim mehaničkim ogoljavanjem pročelja do osnovne konstruktivne strukture, moderniziraju kuću. Konačni naslijeđeni rezultati primijenjenog postupka jesu grubo narušena postignuta arhitektonska ravnoteža zapadnog pročelja Trga, gdje je tijekom postupnog vremenskog nastanka od juga na sjever, napravljen skladan prijelaz historicističkog i secesijskog oblikovanja. Unatoč čitave cjeline zapadnog pročelja, arhitektonska kompozicija Muzeja s kupolom imala je značaj urbanog reza u prostor Trga. Umjesto opisane kompozicije, sada imamo mutantostvarenje koje je trebalo biti nekakva mješavina zagrebačkog modernizma s klasičnim reminiscencijama, poput ostvarenja Viktora Kovačića ili Jurja Denzlera, strogo tehnički utilitarnog oblikovanja kupole i preostalih secesijskih figurativnih skulptura i ulaznog portika. Postupak je ilustrativan za Zagreb, jer pokazuje prilično dugotrajnu nesposobnost stvaranja intelektualne klime, u kojoj arhitektonska ostvarenja i djelovanje arhitekata ne bi bili samo ravnodušno promatrani, već bi se shvaćali kao jedno od dodatnih umjetničkih obogaćenja u humaniziranju neposredne životne okoline. U Zagrebu nije moguće, kao u drugim evropskim gradovima, uspostaviti odnos između kreativnog napora pojedinog arhitekte ili grupe arhitekata u stvaranju prepoznatljivog urbanog identiteta grada /poput Jože Plečnik - Ljubljana, Otto Wagner - Beč, Leo von Klenze - Miinchen, Christopher Wren - London/. Iako su postojale snažne ličnosti koje su ili inicirale važne regulatore koncepcije ili ostvarile iznimne stvaralačke opuse poput Izidora Kršnjavija, Milana Lenucija, Hermanna Bollea, Viktora Kovačića, Vjekoslava Bastla i Huge Ehrlicha, nitko se od njih nije nametnuo gradskoj administraciji kao oblikovatelj vizualnog i urbanog identiteta Zagreba. Dapače, intelektualna klima Zagreba definirala se kao nešto što je brižljivo njegovalo postupak potpunog zaborava i postupnog raspadanja vremenom nastalih arhitektonskih i urbanističkih ostvarenja, ne zbog nekritičke vjere u neprekidni napredak i podržavanje kulta neprestano novog. Posljedice su konstantno propadanje povijesno nastalih i vremenom oblikovanih vrijednih gradskih prostora i neprekidno širenje tehnički anonimnog građevinarstva u tzv. novim dijelovima grada. Tragedija je što se tu ne radi o oblikovanju, a kamoli o najjednostavnijem građenju grada, već naprosto o mehaničkom zauzimanju prostora bez davanja ikakvog urbanog identiteta. O svemu ovome važno je raspravljati iz nekoliko razloga. Prvi i najosnovniji je da se takvo negiranje autorstva arhitekata više ne događa. Važno je stvoriti intelektualnu klimu koja bi omogućila koegzistenciju raznorodnih arhitektonskih razmišljanja, a čija bi raznolikost značila višeslojno obogaćivanje gradskog prostora. Drugi razlog je potreba da se razvije svijest o važnosti estetski kvalitetnog oblikovanja gradskog prostora, a ne da, kao dosada, prevladava puko mehaničko građenje grada. Potrebno je ustanoviti konstantnu kritičku raspravu u dnevnim novinama, gdje bi se stručno recenzirale svakodnevne arhitektonske i urbanističke zamisli i ostvarenja u gradskom prostoru. Treći razlog je da se barem inicira promjena pristupa u shvaćanju relacije između arhitektonskih ostvarenja i gradskog prostora. Dosad je uglavnom prevladavao isključivo utilitarni pristup gdje je odnos prema arhitektonskom ostvarenju određen vijekom trajanja građevnog materijala koji je upotrebljen za izgradnju. Na taj je način automatski iniciran proces dezintegracije višeslojnosti gradskog prostora, a trebalo bi ustrajati na promociji konstantnog održavanja arhitektonskih ostvarenja, i na taj način doprinijeti neprekidnoj i vremenski višeslojnoj integraciji gradskog prostora, od običnog zaposjedanja zemljišta do prostorne višeslojnosti nacionalne metropole. ZLATKO JURIĆ FOTOGRAFIJE: IGOR C. C KELČEC


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026