uvodnik
Nova Kontura
Krešimir Purgar
Kada mije prije nekoliko mjeseci Zdravko Mihočinec, izdavač Konture, ponudio uređivanje ovog časopisa vjerojatno nije očekivao samo kozmetičke promjene. Vrlo dobro je znao daje Kontura, nakon više od jednog desetljeća izlaženja, zrela za radikalne promjene. Ništa drugo osim radikalne promjene ja mu ne bih niti mogao ponuditi - ne zato što bih mislio daje časopis do sada bio nedovoljno dobar, na kraju krajeva, njegova solidna tržišna pozicija i zavidna tiraža svjedoče daje on ispunjavao očekivanja jednog dijela publike - nego zato što sam u novoj uredničkoj koncepciji vidio mogućnost ostvarenja jednog ambiciozno zamišljenog projekta. Projekta koji će, nadam se, govoriti o nama samima jednako kao i o temama na stranicama koje slijede. Pojednostavljeno rečeno, glavna dvojba kreatora nove Konture svodi se na pitanje: jesmo li u stanju relevantno i zanimljivo govoriti o suvremenim umjetničkim praksama i - preživjeti? Drugim riječima, postoji li točka interesa na kojoj se visoka i niska umjetnost, popularni i ezoterični diskurs o vizualnim fenomenima današnjice spajaju? Dakako, da pod točkom konvergencije ne podrazumijevam trivijalizaciju rasprave o, recimo, radovima Marijana Molnara (o kojemu donosimo članak u ovom broju) niti filozofsko utemeljenje ponude iz Likumovih špeceraja. O razlikama nesvodivim na zajedničke kriterije ne može se razgovarati na nediskriminirajući način, ali se može rasklopiti mehanizam koji pokazuje kako jedan fenomen (ne) proistječe iz drugog. Svjestan sam da će se od Konture tražiti i odgovori, vrijednosni sudovi ili, barem, tumačenja. Upravo zbog spomenutih nesvodivih razlika u zemlji koja se prelako zadovoljava s ponuđenim, kakva god ponuda bila, Kontura će s puno većim entuzijazmom postavljati pitanja kojih se možda ne biste sjetili, negoli davati odgovore s kojima se ionako ne biste složili. Prvi broj nove Konture je u vašim rukama! Nakon interviewa s Francescom Bonamijem primijetit ćete daje glavna tema, posvećena umjetnosti i svjetlu, zauzela dobar dio prostora u časopisu. Problem svjetla je u posljednje vrijeme pravi šlager na suvremenoj sceni - inozemnoj i domaćoj. Svi vole svjetlo, jer je ono nematerijalni nadomjestak kistu i boji - zapravo je riječ o klasičnoj umjetničkoj tehnici namijenjenoj vremenu nestanka granica između virtualnog i stvarnog. Čini se da Raffaelova Sikstinska Madonna i Turrellovi ambijenti zauzimaju isti prostor duhovnosti ispričan, doduše, drugačijim jezikom i namijenjen ljudima drugačijeg senzibiliteta. Autor teksta o diskursu i percepciji svjetla, Craig Adcock - profesor teorije umjetnosti na sveučilištu u Iowi i autor monografije o Jamesu Turrellu - rado se odazvao sudjelovanju u temi o svjetlu, napisavši tekst koji markira dvije krajnosti upotrebe svjetla u suvremenoj umjetnostikrajnosti koje su toliko međusobno udaljene da prostor između čine teško do kraja istraživim. Mi smo se zato ograničili na nama dohvatljive ljude i prostore. Skrenuo bih pozornost na, ranije spomenutu, moguću točku konvergencije visoke i niske umjetnosti, zapravo dubinsku interpretaciju pojavnosti svjetla u filmu Peti element koju je za Konturu obavio Silvestar Kolbas, filmski snimatelj i predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Premda je riječ o području kojim se Kontura neće primarno baviti, Kolbasova analiza čvrste ikonografske potke koja transcendira očekivanu fascinaciju zapletom, specijalnim efektima i glavnim glumcima - zapravo je manifest u malome željene pozicije nove Konture: pronaći značenje tamo gdje ga možda ne biste tražili, ali i suprotno - dobro prokuhati protagoniste ekskluzivne kulture i olakšati promatračima probavu.