podvučeno crvenim
PODVUČENO CRVENIM
muzeje dosadnim mjestima. Istraživanja pokazuju da pola populacije nikad ne odlazi u muzeje. No, ta slika postaje stvar prošlosti. U razvijenim zemljama godišnja posjeta muzejima slična je broju stano
U Dubrovniku je netom završen trodnevni događaj The Best in Heritage koji je okupio stotinjak sudionika iz osamnaest zemalja svijeta. Prisustvovali su predstavljanju projekata obnovljenih ili novih muzeja i ostalih institucija baštine, mahom nagrađenih godišnjim, međunarodnim ili nacionalnim nagradama za postignuti uspjeh i strukovnu kvalitetu. U Dubrovnik su, dakle, pozvani pobjednici da obrazlože zašto su najbolji i da u živo pokažu što je to kvaliteta strukovnog posla danas: savršena prilika da svi zainteresirani izbliza i u izravnom kontaktu uče i na svoje prilike primjene naučeno. Manifestacija The Best in Heritage je domaći izvozni kulturni proizvod: takva manifestacija ne postoji u svijetu. Novih proizvoda te vrste jedva da više i ima: živimo u vremenu u kojem je sve već, čini se, izmišljeno. Dvjesto godina tradicije muzeja pod okriljem znanosti ostavilo je traga Većina ljudi smatra ih još uvijek dosadnim mjestima. Istraživanja drugdje pokazuju da pola populacije nikad ne odlazi u muzeje. No, ta slika postaje stvar prošlosti. U razvijenim zemljama godišnja posjeta muzejima slična je broju stanovnika. Nacionalna galerija u Londonu ima 5 milijuna posjetitelja, slično kao Louvre. Muzeji koji žive od posjeta danas su česta stvarnost. Od slabo plaćenog posla u kojem su mogli uživati znanstvenici i bezbrižni pripadnici viših klasa, kustoski posao postaje, rekli bismo svakodnevnim jezikom, šminka. Odakle promjena? Razloga je mnogo, ali globalizacija je okvir u kojem jedan planet počinje značiti i jednu kulturu. Nakon svih revolucijskih sintagmi ostala je jedino dominacija nezajažljivog profita. U takvom svijetu je eutanazija kultura jedini način da ih se pretvori u robu. Umjesto žive kulture dobijamo predstavu s ulaznicama, a bogatstvo raznolikosti pretvara se u Planet Hollwvood. U globaliziranom, entropijskom svijetu, odjednom muzeje i ostale baštinske institucije trebaju političari za konsolidaciju svoje baze, korporativni kapital da bi otvorio nezamislive dimenzije novog soft businessa, ekonomisti da bi razvoj generirali iz tradicijskih potencijala (da spomenemo samo turizam i industriju destinacija), znanstvenici i aktivisti da bi preko njih afirmirali svoje vizije i upozorenja, a tzv. mali čovjek da bi bar negdje našao nepristrana objašnjenja, uvid u dimenzije stvarnosti, utjehu, nadu i zabavu koja nije banalno očit način nečije zarade, ili najvažnije, da bi spoznao sebe kao pojedinca i pripadnost nekom prepoznatljivom identitetu. Ministarstvo kulture je česta meta kritike Meni se čini da je možda najbolje u ovoj Vladi. Zašto? Zato jer je iz proračuna dodijeljena polovica potrebnih sredstava i dokazala da želi inovaciju pa makar nosila i rizike. Jako je teško podići novu međunarodnu inicijativu i ne bi bila jedina da je skončala, na krivim procjenama. Ministar nije morao svojim prisustvom sudjelovati u tom riziku. Uostalom, tad je trebao biti na summitu u Ankari, a bio je s nama. Sad su uvjeti za nastavak više no dobri. Da je tome tako, svjedoči ponuda u TOMISLAV ŠOLA prodaji cjelokupnog patenta jednoj međunarodnoj korporaciji. Ideja da se na svijetu uspostavi nešto što bi, doduše tek vanjskom logikom, sličilo Cannesu za muzeje, čini se, ima veliku budućnost, ako od osobne opsesije postane profesionalno i organizacijski, timski vođen projekt. U trećoj godini, ako je doživimo, novac od Ministarstva upotrijebit ćemo samo za komplementarne i eksperimentalne sadržaje. Cilj je dokazati, makar u minijaturi, da možemo imati isplative kulturne projekte, ali i proširiti istinu da je kultura visokoakumulativna djelatnost i pravi motor razvoja, ako se njeni efekti mjere suptilnim uvidom u njen doprinos razvoju. Danas to više nije teško dokazati. K tomu, ako Hrvatska nešto doista treba onda je to osviještena osobnost koja, dakako, nije desničarska mitomanija (s namjerom pljačke domaćih resursa u miru zatvorene zemlje), nego zdrava svijest o vlastitoj jedinstvenosti i potpuna otvorenost prema svijetu koja iz te snage proizlazi (s namjerom da nam taj svijet na razne načine honorira i plati vrijednost koju predlažemo za razmjenu). Savim na kraju Komplimenti Ministarstvu nisu mišljeni kao dodvoravanje kako bih lakše dobio sljedeća sredstva. Riječ je o tome da su sudjelovali u avanturi stvaranja novog proizvoda po kojem Hrvatska postaje, makar u malom segmentu - destinacija. Povjerovali su mi na riječ da nagrada mora biti dovoljno za manifestaciju, te financirali potragu za njih pedesetak koliko smo ih do sada pronašli. Kongresni turist je oko tri puta isplativiji od običnog, a naši gosti su osim ostalog i dragocjeni stvaratelji javnog mnijenja i dolaze nas besplatno podučavati. Uostalom, još nije sigurno da će sljedeće godine uopće biti. Minimalne financije i volonterski rad suviše su veliko opterećenje i prevelik rizik. No, ako je o zahvalnosti riječ, najbliža srcu mi je ona koju osjećam prema svojim bivšim studentima, koji su u kritičnim mjesecima rada volonterski obavili posao bez kojeg sav moj napor ne bi bio dovoljan. Možda nadogradimo ovaj prestižan skup pobjednika seminarom kao idealnim susretom njihovih kolega, budućih kustosa i zvijezda profesionalnog svijeta. S uvjerenjem tvrdim da će hrvatski prosperitet biti moguće mjeriti rastom razumijevanja i investicija u baštinu. Ni s jednim ni s drugim sad ne možemo biti ni približno zadovoljni: Hrvatska je interpretacijom svoje baštine na Europskom začelju i kandidat za gubitnika već u ovom razdoblju globalizacije.