ostalo
Za ravnopravnost likovnog odgoja
nekoliko ministara
Koncem lipnja održan je u Zagrebu, u Muzeju Mimara, skup nastavnika likovne kulture i eminentnih teoretičara umjetnosti s Filozofskog fakulteta, Akademije likovnih umjetnosti i Učiteljske akademije u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog vijeća međunarodnog društva za obrazovanje putem umjetnosti. Tema o kojoj se raspravljalo na skupu, Nastava likovne kulture: recentni trenutak profesije, nije postavljena tek kao jedan od radnih naslova koji će okupiti likovnjake kako bi se izjadali jedni drugima zbog, već svima dobro poznatog, obespravljenog položaja likovne kulture u hrvatskom školstvu, već je ozbiljan nagovještaj zajedničke akcije nastavnika i eksperata da se nepravda učinjena umjetničkom obrazovanju ispravi, stoje moguće prije, i trebao bi rezultirati donošenjem prijedloga novog okvirnog programa nastave likovne kulture. Nije se dakle govorilo o tome kada je i zašto došlo do skraćenja tjedne satnice u osnovnim školama na samo jedan sat, što čini 35 sati na godinu u svim razredima od prvog do osmog razreda, ni o činjenici da u srednjim školama uopće nema praktične nastave likovne kulture, kao ni o tome što se uopće unutar tog malog broja sati može napraviti. Odgovor na pitanje zašto dolazi do takvih situacija naći ćemo kod brojnih sociologa i kulturologa, koji su, proučavajući slične primjere u Europi, doduše poznate iz 19. stoljeća, iz vremena osamostaljenja nacionalnih država, stjecanja nacionalnog suvereniteta, kada su naglašeno isticane jezične posebnosti kojima se jedan narod razlikovao od drugih kao govornog jezika nekoga naroda, zaključili da je došlo do dominacije verbalne komunikacije u odnosu na neverbalne oblike i u školstvu. Kada se neki narod služi jezikom radi societalne integracije, onda, logično, uvođenjem formalnog obrazovanja nacionalni jezik, i to onaj službeni a ne lokalni, dobiva najviše prostora u školskoj satnici, u početku gotovo trećinu od ukupnog broja sati. Kod nas se nešto slično događa danas. Od osamostaljenja Hrvatske, pitanje nacionalnog identiteta i suvereniteta usko je povezano s ulogom materinskog jezika u školama, pa zato hrvatski jezik i književnost, uz činjenicu da je nekoliko ministara prosvjete zaredom bilo profesorima hrvatskog jezika, zastupljen s pet sati, a vizualni jezik samo jednim satom na tjedan. Isto je tako činjenica da je govorni ili pisani jezik, kao sustav vokalnih znakova, činio osnovu jednoga komunikacijskog sustava kojem je oduvijek u Europi pripadalo najvažnije mjesto. Tradicionalni europski pristup problemu spoznaje temelji se na razlici opažaja od znanja, pri čemu se veće značenje pridavalo znanju, s obzirom na to da se ono sastoji od ekstrakcijom i apstrakcijom činjenica dobivenih pojmova, koji se trajno pohranjuju u pamćenju. Gledanje, pak, po važnosti nižega ranga, znači tek posjedovanje privremenih senzacija, jedne za drugom u prolaznom trenutku određenog vremena. Ali vremena se mijenjaju, razvijeni se svijet služi slikom u komunikaciji više nego ikada do sada, uglavnom zahvaljujući brojnim novim medijima, a vizualni znak, što čini osnovu vizualnog jezika, izjednačuje po važnosti ovaj drugi komunikacijski sustav s govomo-slušnim jezikom. U tome je smislu u europskome školstvu snažno izražena tendencija oslobađanja od suvišnog verbalizma. Kod nas se takvom obratu teško možemo nadati. Evo argumenta - upravo u trenutku održavanja spomenutog skupa, iz Ministarstva profesorima hrvatskog jezika, nastava hrvatskog jezika zastuvizualni jezik samo tjedan. prosvjete stiže prijedlog novog udžbeničkog standarda: Svi udžbenici moraju biti istog formata, s manje slika, više glagola. Vijeće za školske udžbenike zaključilo je da se pojam ne može vidjeti. Izgradnja pojmova je složen proces, u kojem dijete mora izvoditi operacije kao što su analiza, sinteza, apstrakcija, generalizacija, diDR. VERA TURKOVIĆ ferencijacija i druge spoznajne operacije. Drugim riječima, učenjem se ne može sve vidjeti, nego se mora uvidjeti. U ovoj tvrdnji nema, zaista, ničeg originalnog, to je isto I. Kant kraće izrazio u rečenici Zor bez pojma je slijep., ali u 18. st, dakako. Po svemu sudeći, teško će se promijeniti jedan sustav izgrađen na riječima, sustav u kojem nastavnik u školi stvari opisuje, uči djecu pomoću knjiga, pa i o onome što bi djeca iz vanjskih stimulusa sama mogla dokučiti. Čini se da djecu štitimo od njihova vlastitog iskustva, od toga da sami otkrivaju stvari. Zar je onda čudno da kad jednom odrastu počinju sumnjati u informaciju pretvorenu u riječ i da riječi primaju s rezervom. Kad bi se naše školstvo zaista pokrenulo s mrtve točke i primijenilo neka pozitivna iskustva iz svijeta, ujedno prihvativši činjenicu da se sve ne može naučiti u školi nego i izvan nje, onda bi se u tome konkretnom slučaju likovna edukacija mogla osloniti na muzeje kao kvalitetne oblike dopunske edukacije, o čemu je govorila Tončika Cukrov. Još kad bi se netko dosjetio da kao francuski predsjednik JacquesChirac učini javnosti potpuno besplatnim pristup svim nacionalnim muzejskim zbirkama i galerijamabio bi to snažan poticaj ugradbi edukativnih sadržaja u te institucije. Francuska je kulturna i obrazovna politika, uostalom, dobar primjer upravo stoga što je u središte obrazovnih programa stavila umjetnost još za Jospinova mandata, na čemu je radio ministar Jack Lang. Hrvatski teoretičari i nastavnici pod egidom Hrv. vijeća INSEA odlučni su, nakon detaljne analize obrazovne politike u europskim zemljama, slijedeći najbolje primjere, izraditi svoj prijedlog likovnog obrazovanja za curriculum obvezne hrvatske škole. Odlučnost kojom Hrv. vijeće INSEA pristupa tom zadatku može se iščitati iz preliminarnog istraživanja recepcije svojega položaja samih nastavnika likovne kulture i problema s kojima se susreću u nastavi (istraživanje provela dr. Vera Turković), kakvog istraživanja nije bilo do sada u nas unatoč činjenici da svaka promjena modela obrazovanja mora predvidjeti spremnost nastavnika za implementaciju modela u praksi. U daljnjim istraživanjima Hrv. vijeće INSEA oslonit će se na iskustva Instituta za društvena istraživanja, koji je u suradnji sa Zavodom za unapređenje školstva pokrenuo projekt komparativne analize kurikularne politike u europskim i ostalim zemljama u svijetu i koji će, predložiti elemente za izradu novoga kurikulamog okvira za obvezno obrazovanje u Hrvatskoj.