ostalo
RIJEČ UREDNICE
Podmetanje
BRANKA HLEVNJAK Osvježena koncepcija Konture potaknula je mlade intelektualne snage na reagiranja. Tako smo dobili zanimljivtekst Snježane Pavičić koja se s pravom pita, i u ime brojnih kolega pa i u ime javnosti, kako se naša muzejska struka (kojoj i sama pripada) ponaša prema umjetninama, i zašto je zaštitarski normativ prigodničarske naravi. Dajana Vlaisavljević javno je pitala o razlozima manjkavog rada na katalogiziranju muzejskih zbirki (Kontura 67/ 68/ 2001.), a Žarka Vujić u sklopu problematike otkupa umjetnina u Hrvatskoj (prošli broj Konture) naglasila je potrebu za promišljanjem - kako o poslanju muzeja, tako i o politici sabiranja. O globalizaciji i njezinim odjecima na muzejsko galerijske programe piše mlada kustosica Draženka Jalšić Ernečić u Pismu iz Koprivnice, nadahnuta knjigom Marketing u muzejima Tomislava Sole. Stječe se dojam da muzejska struka nije uhodana staza na kojoj sve blista, već obrnuto - da je ona prilično zapušteno polje rada u kojem kao da ne nedostaje volje za rad, nego štoviše, jača volja za red. Muzeji se bitno ne razlikuju od drugih društvenih ustanova, a cjelokupno društvo boluje od nedostatka suvisle organiziranosti. Da bi ironija bila veća, izgleda da struka sama sebi podmeće nogu. Jer, kako inače opravdati obnovu Meštrovićevog Zdenca života u Zagrebu, tog idealnog javnog spomenika u urbanističkom smislu, o kojem nadahnuto piše Radovan Ivančević u svojoj novoj i doista vrijednoj knjizi Za Zagreb, suprotiva mnogima? To remek-djelo umjetnika svjetskog ugleda bilo je više od godinu dana obzidano reklamama iza kojih su se skrivali banalni vodoinstalaterski i građevinski radovi, da ne bi kvarili sliku HNK i njegovog najljepšeg trga. Što se dogodilo nakon skidanja panoa? Oko prstenastog amfiteatra ostao je običan, novo položeni crni asfalt. Uz zdenac-skulpturu koji je nekada imao finu kamenu rešetku za odvod viška vode u kanal, sada je položena, tik do monumen- talnih brončanih figura velikana hrvatskog kiparstva, obična rešetka, a kamenoj ogradi i klupama od bijelog bračkog mramora ni traga. Sada je tu opet, kakje nekad bilo na početku stoljeća, kada grad Zagreb nije imao novaca za skupi kamen te ga je imitirao kulirom. Kada su svojevremeno sličnim obnavljanjem ovog spomenika kružne klupe - ograde, koje je tako sjajno smislio arhitekt I. Fischer 1910. godine, bile zamijenjene bijelim bračkim kamenom, Zagrebje protestirao. Građani ne trpe promjene. Ozbiljni su kritičari tada prigovarali ne bračkom kamenu, koji je bogatstvo i ljepota sam po sebi, nego oštrim rubovima ograde, žaleći što se u ka> o 00 03 o Nedopustivo je da obnova Zdenca tog idealnog spomeni ka u urbanističkom smislu, kanalizacijskom rešetkom i unazadi ugođaj remek-djela Ivana Meštrovića. menu nije ponovio obli oblik kakav je imao izvorni kulirni prsten. Ako je sve to dobro poznato, zašto je trebalo maknuti brački kamen ispred najljepšeg Meštrovićevog spomenika u Zagrebu, i podmetnuti mu patvorinu (koja, budimo iskreni, znači vid siromaštva: kad nemamo za kamen, radimo njegovu imitaciju). Upravo je takav isti bijeli kamen gradbeni element drugog velikog spomenika ovog umjetnika: okruglog paviljona u Zagrebu. Ispred njega je vrsni arhitekt Stjepan Planić postavio fontanu od istog kamena. Zašto u obnovi zdenca kameni prsten nije bio naprosto zaobljen? Kako to da se grad nikada nije dosjetio da obnovi, već trideset godina i duže, zapuštenu fontanu na Gornjem gradu, koja također ima izvrstan kip - Ribara Sime Roksandića iz 1908., i kako to da struka već davno prije nije došla na ideju da bi bilo daleko ljepše, plemenitije i vrjednije da se ta fontana, to jest njezin bazen, izvede u kamenu, a ne u betonu? Zašto bi se Zagreb i kontinentalna Hrvatska, morali odreći ljepote kamena u ime žbuke i kulira, iako se to događa i vrhunskim spomenicima kulture po kvarnerskim otocima. Lokalni propisi brane izgradnju novih kamenih kuća u ime očuvanja žbukanih ambijenata. Tko to miješa očuvanje starih ambijenata i gradnju novih kuća administrativnom uravnilovkom? Koliko smo danas u zabludi oko materijala, i uopće birokratizirani na pogrešnim osnovama (potičemo pogrešne stvari, preuređujemo s promašajima, kočimo kreativne obnove, itd.)?! Primjer drvene urbane arhitekture vrhunskih arhitekata hrvatske moderne (Ibler, Galić, Haberle, Planić) za čije se oživotvorenje montažnog prototipa zalaže Ljubomir Miščević još od 1993., pokazuje upravo uzornu misao. Naime, ovi su vrhunski predstavnici moderne arhitekture unatoč uvođenju suvremenih građevinskih materijala i funkcionalnih oblika tridesetih godina imali toliko istančani senzibilitet, da su i kamen i drvo prihvaćali kao ljepote kojih se ne treba odricati zbog betona; naprotiv, našli su načina kako pomiriti narodno nasljeđe i međunarodno iskustvo. Umjesto istinskog očuvanja vrijednosti i stvaranja nove ljepote u umjetničkoj interpretaciji s elementima solidnog znanja i zdravog razuma, posvuda vlada otuđeni duh birokracije. I čovjek više ne zna je li to razlog što su mnogi umjetnici napustili područje ljepote i morala i zaokupili se područjem rugobe i amorala, ili je to uzrokovano nesigurnošću struke i straha od vlastitog konzervativizma. Pitanje identiteta i njegovog mogućeg gubitka koje smo naznačili u ovoj temi broja čini nam se jednako aktualno u kontekstu globalizacije, koliko i u redovnom procesu sazrijevanja pojedinaca i društva u cjelini. U kratkom kolažu fotografija Zagreba i duhovitom tekstu, Fedor Kritovac upozorava na ambijentalno otuđenje druge vrste: na razini vizualnih komunikacija, a kao odjek društvenog stanja. Rezimirajući ovako ovlaš tek dio zanimljivosti iz ovog broja, čini se da većina osvrta zrači određenim nezadovoljstvom i voljom za promjenom. No, pogled na obnovu osiječke Tvrđe i mostarske Galerije i okruženje istoimene tvornice Aluminij, ulijeva novu nadu i volju za stvaranjem i promicanjem umjetničkih i gospodarstvenih programa koji skladno idu ruku pod ruku i donose radost.