Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Whitney Biennial 2000.
od praznoga prostora

IZLOŽBE U SVIJETU VA/Ii l /I K / I DEMOKRATIČNOST I INTERNACIONALIZACIJA Whitney Biennial 2000. očekivao se s posebnim zanimanjem kao onaj koji će sumirati umjetnost na prijelazu stoljeća/tisućljeća i naznačiti nove smjernice. Raspravu novijeg datuma o tome je li Istočna obala, na čelu s New Yorkom, još uvijek najvažnije umjetničko središte ili je Zapadna obala s Los Angelesom konačno preuzela vodeću ulogu u suvremenoj američkoj umjetnosti, organizatori su pokušali riješiti izborom šestero kustosa iz različitih dijelova Sjedinjenih Država, kako bi na taj način osigurali objektivnost i zastupljenost umjetnika iz svih regija. To je bila idealno zamišljena agenda, a stvarni rezultati dvogodišnjih priprema, putovanja, sastanaka i videokonferencija bili su vidljivi na izložbi u Muzeju Whitney od 27.3. do 4.6. 2000. Kustoski tim, koji je tijekom priprema bio povezan posebno zaštićenim Internet linkom, kako bi mogli nesmetano razmjenjivati ideje i slike, izabrao je devedesetsedmero umjetnika, od kojih je gotovo jedna četvrtina rođena izvan Amerike. Organizatori ističu taj podatak kao znak iznimne internacionalizacije Bijenala. Jedan od najvećih bijenala do sada, potvrdio se i ove godine kao najutjecajniji pregled američke suvremene umjetnosti, premda je uvelike bio u sjeni razvikane grupne izložbe mladih američkih umjetnika Greater New York u P.S. 1 - Centru za suvremenu umjetnost u Oueensu, prvoga zajedničkoga projekta tog Centra s Muzejom moderne umjetnosti (MoMA), s kojim se nedavno združio. Za razliku od izložbe u Oueensu koja se usredotočila isključivo na mlade umjetnike koji nisu imali samostalnu izložbu prije 1995., a koji žive u New Yorku i okolici, Whitney Biennial predstavio je najnovije radove američkih umjetnika svih generacija i iz svih dijelova Amerike. Od najstarijih i slavnih poput Johna Coplansa, Hansa Haackea, Richarda Tuttlea, preko umjetnika srednje generacije kao što su Krzvsztof Wodiczko, Louise Lawler i Dennis Adams, do Roberta Gobera, Shirin Neshat, Ghade Amer, sve do najmlađih zvijezda poput Šarah Szee, Vanesse Beecroft i Douga Atkina, nagrađenoga na prošlogodišnjem Venecijanskome bijenalu, tu su svoje mjesto našla i brojna manje poznata imena, koja su pravo otkriće i američkim stručnjacima (Dara Friedman, Mandy Morrison). Organizatori ističu tu činjenicu kao posebnu kvalitetu ovogodišnjega Bijenala, koji se usudio otvoriti spram novih ili manje poznatih autora, možda baš u namjeri za osvježavanjem tržišta i drukčijim protokom novca. Također, ženski je udio bio ne samo brojčano nego i kvalitativno visok, potvrdivši kako je umjetnost, kao društveno marginalna djelatnost, odličan pokazatelj prestrojavanja snaga na terenu. Zaključak je jednostavan i neumoljiv: Tamo gdje je sve manje novca, sve je više žena. AMFIBIJSKA IZLOŽBA Premda je slikarstvo godinama u defenzivi, na Whitneyu je bilo zastupljeno u iznenađujuće velikome broju, često u neklasičnim formama (Ghada Amer, Richard Tuttle, Ingrid Calame, Linda Besemer, Laurie Reid, Suzan Frecon, Vernon Fisher), ali i vrlo konzervativnim, koje tek spašava poneka crta ironije (Lisa Vuskavage, John Currin, Kurt Kauper). Ipak, prevladavaju instalacije i video. Velik broj videoradova i relativno malen prostor Muzeja, ostavio je mnoge umjetnike bez adekvatna predstavljanja, tako da su njihovi radovi mogli biti viđeni tek u određenim terminima. Silvia Kolbowski, sa svojom odličnom audio-video instalacijom Jedna neadekvatna povijest konceptualne umjetnosti, među onim je autorima koji su takvom odlukom nedvojbeno bili na gubitku. Kao nikad ranije, izložba je poprimila amfibijske značajke: rasprostrla se po svim galerijama na četiri kata, u predvorju, u restoranu, u podrumu, u prozoru, na pročelju zgrade, pa je ponekad bilo teško raspoznati umjetničko djelo u njegovu ne-umjetničkom okruženju. Kalifornijski umjetnik, Roman de Salvo, primjerice, postavlja iznad blagajne Muzeja pet zidnih satova koji pokazuju različite vremenske zone, kakve obično nalazimo u predvorjima hotela, dok se u muzejskom restoranu susrećemo s plastičnom kutijom za jelo, svojevrsnom kombinacijom laptopa i TV večere, aludirajući tom spravom, nazvanom Face Time, na sveopće otuđenje kojemu svjedočimo. Whitney Museum, New York 23.3.-4.6.2000. Kratka povijest Prva izložba američke suvremene umjetnosti, koju danas drže pretečom Whitnev Bienniala, održana je 1918. godine u Whitnev Studio Sehool u Greenwich Villageu, a organizirala ju je kiparica Gertrude Vanderbilt Whitnev, kasnija osnivačica Whitnev Museuma. Zamisao tih izložaba, isprva godišnjih a zatim bijenalnih, bila je ojačati modernistički izraz u prevladavajućoj realističkoj tradiciji američke umjetnosti, kao i omogućiti mladim umjetnicima da se predstave javnosti mimo strogo žiriranih izložaba i posredovanja muzeja. Najambiciozniji, pak, nadali su se kako će se tim izložbama stvoriti uvjeti da se američka umjetnost oslobodi dominantnog utjecaja europske umjetnosti i kulture. Whitnev Museum otvoren je za javnost 1931. godine, a prvi bijenale, koji je inaugurirala Gertrude Vanderbilt Whitnev, održan je 1932., punih 37 godina nakon Venecijanskoga bijenala. Godine 1937. bijenale je pretvoren u godišnje izložbe u kojima su se naizmjence izmjenjivali slikarstvo, kiparstvo i crtež. Od samih početaka bio je zamišljen kao nežirirana izložba, bez nagrada, s budžetom za otkup djela, a selekciju su obavljali sami umjetnici, a kasnije kustosi. Nakon smrti osnivačice, gospođe Whitnev, Muzej je 1943. privremeno zatvoren, u namjeri da se spoji s Muzejom Metropolitan, ali je zbog važnosti izložbe ponovno otvoren. Pedesetih godina izložbe su putovale i po drugim američkim gradovima. Od 1973. godine ustalila se današnja bijenalna koncepcija istodobnoga predstavljanja slikarstva, kiparstva, crteža... Video je prvi put predstavljen 1975., a film 1979. Ovogodišnji Bijenale bit će zapamćen po uvođenju internet umjetnosti. 1993. prvi put je tim kustosa zamijenjen jednim jedinim kustosom (to je ujedno bio jedan od najkontroverznijih bijenala), a 1997. prvi put je kustosu Whitnev Museum pridružen i vanjski kustos. Godine 1999. bijenale nije održan, a umjesto njega Muzej je organizirao dvodijelnu mega izložbu Američko stoljećeumjetnost i kultura od 1900.-2000.. Ovogodišnji Bijenale tako je dočekao okruglu godinu i svoje sedamdeseto izdanje. Cak i umjetnici koje karakterizira intimistička gesta i mala mjera na ovogodišnjem su se Whitnev Biennialu odlučili za velike dimenzije i spektakularan postav. Šarah Sze, Bez kombinirana tehmka, instalacija BOESKV, N> i i E. V. Day, Bombshell, 1999., reprodukcija haljine Marilyn Monroe i kombinirana tehnika, instalacija 487,7x609,6 x609,6 cm LJUBAZNOŠĆU UMJETNIKA Šarah Szee, instalacija u prozoru Muzeja Whitney, na fasadi detalj instalacije ay Rosen Hans Hacke, Čistoća, instalacija od 12 plasičnih kanti za smeće, američkih zastava, citata gradonačelnika Giulianija i citata iz 1. amandmana američkog Ustava SNIMIO: GEORGE HIROSE Srećom, publici je besplatno dostupan odličan audiovodič, prvi put korišten na Whitney Biennialu, s izjavama umjetnika, intervjuima, originalnim zvukovima pri nastanku radova, koji funkcionira kao edukativno ali i zabavno putovanje kroz izložbu. IZMEĐU DETONACIJE I ORGAZMA Dvadesetak umjetnika pozvano je da kreira djela posebno za Whitney. Za pročelje zgrade kustosi su naručili rad Kay Rosen, diplomirane lingvistkinje, umjetnice poznate po jezičnim igrama, kojim se simbolično otvara Bijenale 2000. Njezina instalacija od sedam crvenih transparenata s bijelim slovima, uz malo napora čita se kao Banner Yet Wave (Barjak se još vije, stih iz američke himne). Dobro iskoristivši arhitekturu stepenastoga pročelja, postavivši slova na mjesta koja odgovaraju notama glazbenoga zapisa, umjetnica je načinila djelo koje istodobno funkcionira lingvistički i melodijski, a ujedno je i društveni komentar Amerike. Franco Mondini-Ruiz, propitujući tzv. socijalnu skulpturu, postavio je ulični štand pred ulazom u Muzej, s Tex-Mex apotekom, travama, prascima, svijećama, sapunima, ali i djelima lokalnih meksičkih umjetnika na prodaju. Stare podjele između visoke i niske umjetnosti, elitne i popularne umjetnosti nisu se izmiješale, one su naprosto isparile. Veliki politički proglasi također su nestali, a umjetnici se trude što više zadovoljiti publiku. Čak i umjetnici koje karakterizira intimistička gesta i mala mjera na ovogodišnjem su se Whitney Biennialu odlučili za velike dimenzije i spektakularan postav. Slučaj je to i s instalacijom Šarah Szee, čiji su krhki i maleni radovi sastavljeni od žica i bezbrojnih predmeta iz svakodnevnog okruženja bili zapaženi na Manifesti 2 u Luxembourgu, 1998. i Venecijanskome bijenalu 1999. Umjetnica sada postavlja zračnu instalaciju velikih razmjera u atraktivni prozor u obliku dijamanta na glavnome pročelju Muzeja, učinivši ju istodobno dostupnom posjetiteljima izložbe i prolaznicima na ulici. Umjetnica E.V. Day u svojoj raskošnoj instalaciji Bombshell (6x6x6m), ovješenoj o strop u predvorju Muzeja, dočarava eksploziju Marilvnkine besmrtne haljine iz filma Sedam godina vjernosti (podsjetimo, nadimak Marilvn bio je Blonde Bombshell - Blond seksbomba), namjerno miješajući seks i militarizam, orgazam i detonaciju. Mlada Njujorkčanka, Tara Donovan, načinila je golemi titravi tepih, sastavljen od tananih žica iz ogoljelih električnih kabela, koji svojim spiralnim naborima podsjeća na slavni zemljani rad, Spiralnog Jettvja Roberta Smithsona. Atraktivna i pomalo zastrašujuća jest instalacija mladog Argentinca Leandra Erlicha Kiša, koja prirodni fenomen kiše uz pomoć zvuka i stroboskopskoga svjetla pretvara u natprirodnu, jezovitu pojavu. Chakaia Booker, afroamerička umjetnica izložila je veliku instalaciju - zavjesu sastavljenu od crnih, istrošenih i razrezanih automobilskih guma. Kritičari njezin rad uspoređuju s crnačkom kožom ukrašenom plemenskim šarama, smatrajući njezino djelo socijalno angažiranim. NOVA ANGAŽIRANOST Kod afroameričkog umjetnika Carla Popea, taj angažman nije nimalo simboličan, naprotiv, stvaran je i bolan. Njegova videoinstalacija Palimpsest, koja uključuje i svjetleći spiralni tekst sestre blizankinje, Karen Pope, u kojoj umjetnik koristi vlastito tijelo kao bojno polje za tetoviranje, nosi nedvojbene političke poruke. Poput radikalnog američkog performera, Chrisa Burdena, koji je sedamdesetih godina sakatio svoje tijelo, tako se i s leđa Carla Popea kirurškim putem skida dio kože na koju je prethodno upisana lozinka otpora crnih robova (Aya - Ne bojim te se) i premješta na ruku, gdje u procesu zarastanja koža izbjeljuje. Treća Popeova akcija filmski dokumentira upisivanje svjetleće poeme njegove sestre, koja se proteže od umjetnikova stopala sve do zatiljka. Dakako, ima i tihih radova, veoma snažnih poruka. Takav je rad Razgovori 1998.-9., instalacija Josepha Grigelvja, umjetnika gluhog od rođenja, sastavljena od stotinjak raznobojnih listića papira s ispisanim porukama tijekom svakodnevnoga komuniciranja umjetnika s ostalim svijetom. Paul Pfeiffer, videoumjetnik opsjednut Biblijom i košarkom, koji se proslavio projekcijama minijaturnih formata, predstavio se dvosmislenim videom Fragment raspeća (prema Francisu Baconu), u kojem je teško odrediti urla li crni košarkaš u sredini arene od boli ili radosti. Luis Camnitzer, umjetnik s iskustvom političkoga zatvorenika u nekadašnjoj domovini, Istočnoj Njemačkoj, jedan od prvih konceptualaca koji je u svoj rad uveo politički aktivizam, u instalaciji Čekaonica propituje sličnosti između prihvatilišta i zatvorske ćelije. Dennis Adams, u videu Outtake, kojega je zagrebačka publika imala prilike vidjeti na prošlogodišnjem predstavljanju u Muzeju suvremene umjetnosti, suprotstavlja dva vremena. Stvarno vrijeme današnjega Berlina, s vremenom iz filma Bambule , kojega je scenaristica bila Ulrike Meinhof, kasnija članica terorističke Baader-Meinhof grupe. Kadar iz toga filma, u originalnom filmskom redoslijedu, Adams dijeli putem letaka prolaznicima na najživljoj berlinskoj ulici Kudamm, istodobno ga presnimavajući posebnom kamerom pričvršćenom na ruci, pretvarajući 17 sekundi filma u dvosatni video. Krzvsztof Wodiczko, umjetnik poljskoga porijekla, poznat po videoprojekcijama na javnim spomenicima i zgradama, konstruirao je složeni rad AEgis: Oprema za grad stranaca, inspiriran grčkom mitologijom. Dva videoekrana, poput krila kakva mitskoga bića, pričvršćena su na leđima prolaznika, a aktiviraju se glasom. Umjetnik problematizira pitanje identiteta u današnjim globalnim migracijama, istodobno omogućujući komunikaciju među strancima. Najveću je medijsku pozornost nedvojbeno izazvala instalacija Čistoća Hansa Haackea. Upućeni tvrde da je bilo više osvrta i tekstova o Haackeovu radu nego o cjelokupnome Bijenalu. Prije samog otvorenja, da se Turci ne dosjete, gradonačelnik New Yorka, Rudolph Guiliani, poveo je kampanju protiv Haackea, optužujući ga da je svojim radom trivijalizirao holokaust. A radilo se o tome da je Haacke u svojoj instalaciji doveo u neposrednu vezu Guilianijeve izjave u povodu kontroverzne izložbe Sensation u brooklvnskonme muzeju, s nacizmom i njegovim tretmanom moderne (degenerirane) umjetnosti kao smeća. U zamračenoj sobi Haacke je postavio 12 crnih plastičnih kanti za smeće iz kojih dopire zvuk vojničkoga marširanja. Na zidu su američke zastave koje okružuju Guilianijevi citati i trojice drugih konzervativnih političara, ispisani goticom, pismom omiljenim u vrijeme nacizma. Na podu je, posebnim reflektorom osvijetljen ulomak teksta Prvog amandmana američkog Ustava, koji jamči slobodu govora... Haacke je instalaciju završio u posljednji tren, iznenadivši i samo osoblje Muzeja, podijelivši članove Upravnog odbora i nasljednike obitelji Whitney. Među ostalim apsurdnim optužbama, tvrdilo se da njemu nije mjesto na Whitney Biennialu jer on nije američki umjetnik budući da nikad nije zatražio američko državljanstvo, unatoč činjenici da tridesetak godina živi i radi u Americi! Rad Yukinorija Vanagija, tri američke zastave koje su ispresijecali i izdubili mravi zarobljeni pod staklom, izazvao je, pak, proteste ljubitelja životinja. Životinje su došle na svoje u radu umjetnika kineskoga porijekla, Caija Guo-Quianga. On je instalaciju Kakav je vaš Feng Shui? zamislio kao svojevrsnu društvenu terapiju. Stanovnicima Manhattana ponudio je na prodaju stotinu kamenih skulpturica lavova isklesanih u Kini, ali pod uvjetom da mjesto njihova trajnog udomljivanja, bilo da je riječ o privatnom ili javnom prostoru, pomogne liječiti bolne točke Manhattana. Tijekom izložbe, na mjestu kupljenih lavića, u ispražnjenim zidnim nišama, našle su se fotografije njihovih novih utočišta, a plan Manhattana pretvoren je u zagonetnu kartografiju. SNAŽAN ŽENSKI GLAS Ghada Amer, umjetnica egipatskoga porijekla, duhovito spaja zapadnjački feminizam i kritiku mačizma s istočnjački preciznim ručnim radom. Njezine slike, u prvi tren izgledaju kao suptilne apstrakcije na podlozi živih boja. Pogled izbliza, naprotiv, pokazuje da se radi o finu vezu na platnu, poput crteža pauka, u kojem se raspoznaju sićušni ženski likovi izazovnih poza, preuzeti iz pornografskih magazina. Shirin Neshat, umjetnica iranskoga porijekla, posljednjih se godina proslavila crno-bijelim videoradovima i fotografijama (inače snimljenima u Maroku!) u kojima tematizira muško-ženske odnose u islamskome svijetu. U briljantno režiranu videu Fervor, krajnje jednostavne strukture i naracije, pratimo nerealiziranu ljubavnu priču dvosmislena kraja, koju je bijenalna publika, u svojevrsnoj katarzi, nagradila pljeskom. U radovima nekolicine umjetnika od osobite je važnosti arhitektura. Kod fotografkinje Sharon Lockhart to je interijer Muzeja suvremene umjetnosti u Tokiju s fascinantnim prizorom nepomičnih čuvarica; u slikarstvu SalomUna Huerte to su kalifornijske Chicano i Latino anonimne kuće; dok lUigo Manglano-Ovalle, nova američka zvijezda, u svome radu spaja video sa stvarnim konstruktivnim elementima. U instalaciji Poljubac, uz pomoć aluminijske konstrukcije, umjetnik uspostavlja rešetkastu distancu između videoprojekcije s prizorom perača staklene Farnsworth House, legendarnoga Miesa van der Rohea, i samih gledatelja. Internet projekte, prvi put predstavljene na Bijenalu, posjetitelji mogu pratiti na velikim ekranima, na individualnim monitorima ili kod kuće. Tematski i tehnološki variraju od vrlo imaginativnih i poetičnih: Lew Baldwin (www.redsmoke.com), Anette Weintraub (www.turbulence.org/Works/broadway/index.html), društveno Ghada Amer, Bez naslova (ružičasti John), detalj, 2000., akrilik i kombinirana tehnika na platnu, 183x183 cm LJUBAZNOŠĆU GALERIJE BROWNSTONE, CORREARD AND CIE, TE LJUBAZNOŠĆU DEITCH PROJEKTA kritičkih i subverzivnih: Z(tm)ark(www.rtmark.com), Fakeshop (www.fakeshop.com), do krajnje složenih programa, čija bi potpuna realizacija svih predviđenih kombinacija zahtijevala nekoliko stotina trilijuna godina (John F. Simon Jr.(www.numeral.com/everyicon.html). Ipak, online projekti, sučeljeni s mnoštvom bučnijih radova koji od publike ne traže osobito poznavanje medija i interakciju, zasada su osuđeni na relativnu tišinu. Kao što je srednjovjekovnu umjetnost obilježio strah od praznoga prostora, tako bi se s malo pretjerivanja moglo reći da je strah od praznog ekrana, strah novoga stoljeća na pomolu. Stoga ne treba sumnjati kako će desetljeća pred nama biti obilježena digitalnom umjetnošću. Dennis Adams, Izgon, 1998., video, trajanje 136 minuta LJUBAZNOŠĆU UMJETNIKA I GALERIJE KENT, NY


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026