Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Ohlađena poetika novogeometrijske konstrukcije
ijj i I il

S NASLOVNICE B. N., 1999., akril na platnu, 17x500x5 cm SNIMIO: FEDOR VUČEMILOVIĆ m Osvrt na tri posljednje izložbe Duje Jurića: Moderna galerija, Studio Josip Račić, Zagreb, rujan 1999., Trgovačka banka, Zagreb, prosinac 1999. - siječanj 2000. i Galeriji umjetnosti, Osijek, veljača - o; Duje se Jurić (1956.) od svojih najranijih umjetničkih početaka usredotočio na strpljivo slikanje plošnih geometrijskih isječaka. To je bio razlog zbog čega su ga svi kritičari ubrajali u tzv. neo-geo struju suvremenoga hrvatskog slikarstva, koji je imao dosta jak utjecaj u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Neo-geo ili nova geometrija bila je utemeljena na neiscrpivosti mogućnosti variranja i preformuliranja najrazličitijih plošnih geometrijskih odsječaka u statičnijem ili dinamičnijem rasporedu po površini slike. Neo-geo su upražnjavali mnogi umjetnici, a također se temeljio na preispitivanju svih onih modernističkih, odnosno avangardnih postulata proizišlih iz geometrijske apstrakcije Maleviča, Mondriana, Albersa, Schlemmera, El Lissitzkog, Ittena, itd., itd. Postupno, s repovima u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, na neki se način ispraznila ona prava, izvorna avangardna formula, pa je neo-geo nekako sam sobom postao svrhom, osobito u Hrvatskoj. U suštini cijele te modernističke i postmodernističke (u današnjim varijantama) priče krije se zapravo beskonačno ponavljanje obrazaca krugova, kvadrata i pravokutnika u različitim položajima, radi uspostavljanja kompozicijske i strukturalne ravnoteže, koju redovito pojačava koloristički element. Potonji će, pak, bitno ovisiti o načinima perceptivnog i ugođajnog postavljanja pojedine boje u konstelaciju s drugom bojom ne bi li se postigao određeni efekt - pretežno slabijih ili jačih kontrasta boje prema boji i prema cijelome spektru. Na taj se način cijeli niz boja može vezivati u okomite, vodoravne ili dijagonalne nizove i prema umjetnikovu htijenju i želji dobiti moguća harmonijska čistoća slike-kompozicije. Bit će da je određeni stupanj zasićenosti neo-geo stilom - upravo zbog velikog broja umjetnika koji su ga upražnjavali - učinio da je Jurića tek malobrojna kritičarska ekipa pratila i branila. Valjalo je prepoznati originalne i kvalitetne individualce i razdvojiti ih od onih koji su plafon dotakli imitiranjem ili prežvakavanjem ranijih velikih modernističkih uzora. To je zasigurno bio i razlog dugogodišnjih muka Duje Jurića. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati kritičari i galeristi koji su ga podržavali, shvaćajući da je riječ o vrhunskome umjetniku, dok su drugi ostajali ravnodušnima, što zbog nerazumijevanja, a što zbog odmahivanja rukom na još jednoga iz plejade novogeometričara. No, svakako treba naglasiti da je došlo do nesporazuma jer - Jurićevo je slikarstvo samo u jednom svom (i to manjem) segmentu tek puko neo-geo slikarstvo. Posljednjih šest-sedam godina, Jurić je počeo doživljavati zaslužene uspjehe, intenzivnije izlagati, i - što je najvažnijepostao je ozbiljnije prepoznat i cijenjen u širim stručnim i javnim krugovima. Godinama je Jurić slikao akromatske varijacije kvadrata i pravokutnika. Kretao se od bijele neboje prema sivoj, koja je postupno prelazila u crnu, i natrag - od crne, preko sive, opet nestajala u bijeloj. Prijelazi su bili fini, nježni, iznijansirani, do mjere upravo školski precizno razvijenih teoretskih mogućnosti unutar akromatske skale. Plošni geometrijski likovi postupno su se preklapali jedan preko drugoga, postajući tvorcima planova, a time i prostora. Pojavljivala se pokrenutost k trećoj dimenziji, izigravajući prostu, najosnovniju sukcesiju plohe do plohe. Već samim tim odmakom prema evokaciji prostora rasporedom geometrijskih likova, autor se počeo odmicati od klasične neo-geo stilizacije. Procesom uživljavanja i razvoja ove ohlađene i distancirane akromatike, ova se povlačila pred naletom postupnoga uvođenja boje, a da se osnovna plošno-prostorna i planska matrica nije mijenjala. Efekt boje dodao je novu, fantastičnu dimenziju Jurićevu magičnom slikarstvu. Sukcesija kvadrata i pravokutnika ustupala je mjesto dinamičnijem i umreženijem sustavu cijeloga niza obojanih linija i ploha, uvijek u pravilnim ritmovima savršeno harmoniziranih odnosa isprepletenih okomica i vodoravnica. Slike su slikane akrilikom na platnu, a sama su platna - poput kompozicija koje će u sebi nositi - također kvadratnoga ili pravokutnog oblika. Promjenom u upotrebu čistih boja nije promijenjen apstraktni karakter slikarstva; na sadržajnom planu, one ostaju savršene perceptivne forme, i dalje prikazujući ispreplitanje raznobojnih okomitih i vodoravnih linija. Varijacije opstoje u upotrijebljenim bojama, u gustoći rasporeda linija i u samoj debljini i duljini linija. Kolorističko bogatstvo i kompozicijska inventivnost provedeni su dosljedno S NASLOVNICE iBMc, ..; : ... -. . njegovanom disciplinom, kojom se perceptivnost slike/prizora gradi na snažnome izrazu, usidrenom u geometrijskom rasporedu, skladu proporcija dijelova prema cjelini, simetriji i djelovanju boja. Prema tome, za nekoliko ciklusa nastalih u posljednjih nekoliko godina - u kojima Jurić slika bojomkarakterističan je strukturalistički pristup, odnosno stav da interakcija svih elemenata čini jedinstvo kompozicije, pa tako i jedinstvo efekta i umjetničkog izraza. Jurić format obično dijeli na dva jednaka dijela, po okomici. Lijevi će dio nositi dominantni monokrom, unutar kojega, pak, dominira motiv oblice. Okomita se oblica javlja poput lajtmotiva, ali tek kao element koji se dade voluminirati blagim tonskim prijelazima. Oblica time postaje i čimbenikom okomite podjele kompozicije. To se događa i u onim slikama u kojima je cijela struktura zasnovana na gustom izmrežanom isprepletenju ravnih čistih linija, ispunjenih čistim bojama. Ona je poput središnjice postavljene kao magneta oko kojega se množe i mrijeste optička sidrišta, čvorišta, zapravo raznovrsna očišta jakog poliperspektivnog aktiviteta. Rečeno je već: svaka Jurićeva kompozicija kao conditio sine qua non nosi iznimnu strogost simetrijske zakonitosti unutar koje je definirana. Negdje će dominirati dvodimenzionalnost - dakle, izrazita plošnost - dok će u drugome slučaju dvodimenzionalnost bivati izigrana pomakom u trodimenzionalnost. Ova je igra dovedena do perfekcije slikarskoga konstruktivizma, koji će biti snažnije izražen od same geometričnosti, pa time Jurićev neo-geo radije vidim kao strukturalistički konstruktivizam, nemalo oplemenjen umalo virtualnim opartističkim efektima. Konstruktivističke i virtualno-prostorne efekte Jurić postiže raznolikim postavljanjem isprepletenih linearnih sklopova, gdje se linije provlače jedne ispod, odnosno iznad drugih, u prštavim međusobnim preklapanjima. Osnažen je i izniman optički dinamizam. Oblica se ukazuje i kao središnja os. Tanje linije - koje se, uz oblicu, također pojavljuju na svim slikamauglavnom su intenzivnih i međusobno kontrastnih boja. Ujedno, što nije nevažno, okomita oblica i u kolorističkim slikama ostaje reliktom akromatike, i nadalje obrađujući tonsku skalu, odnosno prijelaz iz bijele u crnu neboju. Dok su linije ili pruge isključivo jednobojne, deblja oblica prikazuje gradaciju. S obzirom na kontrast između kolorističkog sadržaja oblice i ostalih linija, postoji sugestija da ti odvojeni elementi obrađuju drugačiju tematiku. Naravno, kada je riječ o konstruktivističkoj geometrijski stiliziranoj apstrakciji temeljenoj na simetriji, teško je govoriti o tematici djela, ili o tematici pojedinih elemenata od kojih se umjetničko djelo sastoji. Sasvim je sigurno, međutim, reći da ove dvije opisane vrijednosti predstavljaju kontrast, vrlo značajan u definiranju karaktera kompozicije Jurićevih slika. S obzirom na snažnu simetriju, odsutnost krivulja itd., Jurićeve slike na prvi pogled djeluju kao da su izrađene na kompjuteru. No, pobliža inspekcija daje sugestiju da je ispreplitanje linearne strukture postignuto lijepljenjem traka oslikanih akrilnom bojom. Svakako, značajan je trud i strpljenje uloženo u stvaranje ovih iznimno likovno pismenih, zanimljivih i sofisticiranih slika, što im daje jednu ljudsku dimenziju, iako djeluju posve racionalno, gotovo depersonalizirano, kao da ih je radio tehnološki usavršen stroj, a ne ljudska ruka. Stoga tim slikama iznimnu čar i visoku umjetničku kvalitetu priskrbljuje dodir materijala što pridonosi osjećaju stvaranja, bez obzira na rezultat što dijalogizira s razvojem znanosti i tehnologije. Slike Duje Jurića predstavljaju, dakle, težnju da se u potpunosti kompozicijski ovlada prostorom. Pritom je riječ o umjetničkoj osobnosti koja teži istraživanju mogućnosti odabranoga (ili samonastaloga!) stila. Njegova likovna djela progovaraju uvijek novom dinamikom, ritmom linija, ritmom vodoravnica i okomica, kao da žele svjedočiti o neiscrpnosti umjetničke kreacije unutar zadanoga modela. Također, ova likovna djela uvijek ostaju dovoljno nova i svježa da nam sugeriraju kako će se umjetnik, čim istraži određenu kvotu mogućnosti toga modela, upustiti u novu avanturu likovne invencije. B. H., 1999., akril na platnu, 150x1050 cm SNIMIO: FEDOR VUČEMILOVIĆ


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026