Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Miroslav Balka
Osam sati topline

LIKOVNI POGLEDI zimi proizvodim jako mno o pepela, potječem iz ekološki vrlo osvješiene obitelji, to što radim zapravo je recikliranje Mirostaw Batka, na otvorenju izložbe Ars Aevi u Sarajevu 25. lipnja 1999. irostaw Bafka (Varšava, 1958.) danas je nedvojbeno najpoznatiji i najcjenjeniji suvremeni poljski kipar u svijetu. Sažetost, oporost, intimizam i prigušena erotika, odlike su Batkine skulpture bilo da se radi o visoko stiliziranoj figuraciji u osamdesetim godinama ili pak postminimalističkoj skulpturi u devedesetima, velikim ili malim formatima, betonu ili čeliku, gipsu ili pepelu... Polazište većine Balkinih radova je ljudsko tijelo, točnije umjetnikovo tijelo, zapravo impozantna statura od 190 centimetara, koja postaje mjerom prostora i katalizatorom topline. Balkin međunarodni uspon započinje nakon nastupa na venecijanskom Biennalu, 1990., u sekciji Aperto, nakon čega su uslijedili nastupi na kasselskoj documenti IX, 1992., na venecijanskom Biennalu 1993., kada zastupa Poljsku, te NAUM deKUo samostalne izložbe na prestižnim adresama Sve fotografije: Nada Beroš y ChjcagU) BostonU) EindhOVenU, L6dŽU i Londonu. Popis problemskih i skupnih izložaba doista je impresivan, a među njima treba izdvojiti Rites of passage: Art for the End of the Century, u Tate Gallerv u Londonu, 1995., na kojoj je bilo zastupljeno jedanaest umjetnika, među kojima su bili Joseph Beuys, Louis Bourgeois, Bili Viola i Mona Hatoum, a Balkinaje skulptura Pastirica, (1988./89.), bila svojevrstan zaštitni znak izložbe. Kao kuriozitet valja spomenuti da je u tako slavnom društvu bio izložen i Balkin diplomski rad Sjećanje na prvu pričest, 1985., koji je danas u vlasništvu Muzeum Sztuki u Lodžu, jednog od najboljih europskih muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Balka je među rijetkim umjetnicima kojemu su priređene dvije odvojene retrospektive, u muzejima u Oslu i Valenciji, prije navršene četrdesete godine. Godine 1997. u Stockholmu je realiziran njegov projekt Spomenika žrtvama pomorske katastrofe broda Estonia 1993., u kojoj je stradalo 852 ljudi 17 različitih nacionalnosti, rad koji je izabran između pet pozvanih svjetskih kipara. Miroslawa Balku susrela sam prvi put na malom zapuštenom židovskom groblju blizu Otwocka. Umjetnik je bio domaćinom skupine likovnih kritičara kojima je želio pokazati to groblje i potaknuti ih na pomoć da se ono zaštiti od daljnjeg propadanja. Ono što me fasciniralo u tom susretu bila je činjenica daje umjetnik u drugi plan postavio svoj umjetnički rad, posve se posvećujući ideji zaštite te velike rane na njegovu tijelu, kako je kasnije kazao u razgovoru. Tek na naše inzistiranje posjetili smo umjetnikov atelier u Otwocku, u roditeljskoj kući, inače važno mjesto za razumijevanje njegova rada. Razgovor smo nastavili u Varšavi, u Galeriji Zacheta, u kojoj je Batka bio predstavljen na međunarodnoj izložbi Fauna, a završili ga dvadesetak dana kasnije, 25. lipnja 1999., u Sarajevu, na otvorenju međunarodne izložbe Ars Aevi, kojom je predstavljena zbirka stotinjak vrhunskih djela svjetskih umjetnika što su ih umjetnici, posredstvom šest europskih muzeja i galerija, poklonili za budući Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu. Mirostaw Batka ispred svoje skulpture 270x90x14,93/96., na izložbi Ars Aevi u Sarajevu 25. lipnja 1999. Interview N.B.: Tema smrti jedna je od dominantnih tema u vašem radu. U kolikoj je mjeri ona izraz vašeg osobnog iskustva, neposrednog susreta sa smrću, a u kolikoj se mjeri radi o neizbježnoj temi na kraju našeg stoljeća, tako često obilježenog nasilnim smrtima i stradanjima čitavih naroda? M.B.: Nemam osobnog iskustva sa smrću. Onoga trenutka kad ću ga imati, dakako, bit ću mrtav. Ali na neki način postoje veze moje obitelji sa smrću, točnije s poslovima vezanim uz smrt. Moj djed je bio klesar nadgrobnih spomenika u Otwocku, mjestu u kojem sam odrastao, gdje je načinio četiristotinjak spomenika. Bio je vrlo dobar klesar i vrlo tražen u tom poslu. Moj je otac klesao natpise na tim spomenicima, tako da sam vrlo mnogo vremena provodio s njima na groblju. Promatrao LIKOVNI POGLEDI sam kako rade, pomagao im i donosio ono što bi zatrebali, dovozio kočiju s konjima s novim nadgrobnim spomenicima na groblje... Upravo zbog toga smrt nije bila tako neobična stvar za mene kao stoje to za većinu ljudi koji se susreću sa smrću tek kad umre netko iz bliže obitelji ili prijatelji. Za mene je smrt bila svakodnevno iskustvo, bio sam blizak sa smrću, ali na neki drukčiji način... Drugim riječima, u vašoj okolini nije bilo mistificiranja smrti? Da. Ali, to je iskustvo, udruženo s mojim pesimističkim pogledom na svijet, odredilo moju umjetnost. Možete li to elaborirati? Što je bilo prije: pesimistički pogled na svijet ili vaši boravci na groblju? To je išlo paralelno. Teško je to sa sigurnošću reći. Govoriti o djetinjstvu, naknadno, to mogu uvijek biti konstrukcije. Cijeli me život na neki način pratila bolest. Drugi moj djed bio je paraliziran, teško je pomicao ruke. I tako, sjedne strane bolestan djed, s druge djed klesar na groblju, te dvije strane činile su moje djetinjstvo ne osobito sretnim. Sve je to na neki način bacilo, ne svjetlo, nego sjenu na moj rad. Jeste li tako duboko proživljavali te teme i kao dvadesetogodišnjak na varšavskoj Akademiji, kada se privremeno udaljujete iz roditeljske sredine? Kao dvadesetogodišnjak bio sam još pesimističniji nego danas (smije se)... Kako to tumačite? Je li u tome od presudne važnosti bila društvena klima u Poljskoj u osamdesetima, ili pak općenito klima u kojoj su odrastali mladi ljudi na Istoku i na Zapadu tih godina, prije svega mislim na punk? Ne bih rekao daje to imalo prevelikog utjecaja na moj pesimizam. Veći je utjecaj imala književnost. Čitao sam jako mnogo Kafku, Jovcea, ali i slušao Joy Division... Što se danas promijenilo u vašem odnosu spram života? Možda sad znam više o životu, ali ipak ne bih mogao reći da sam sad optimističniji. Možda jedino utoliko što sam sad bliži smrti. Smrt je za mene uvijek bila veliko iskušenje: što će biti kad me više ne bude i te stvari... Često razmišljate o tome? Ne, ne. Razmišljam tek o lijepom sprovodu. Volio bih imati lijep pogreb. Zbog čega vam je važno imati lijepi pogreb? Zbog toga jer sam kipar. Pokopati tijelo nešto je što se tiče trodimenzionalnog, dodirivanja zemlje... Zapravo, ne bojim se smrti. To ne znači da razmišljam o samoubojstvu. Naprosto, volio bih vidjeti stoje iza... Ali vjerojatno i vratiti se nazad? Ne, ne bih znao odgovoriti. Teško je to reći... Vratimo se načas u život! Zanima me koji su umjetnici na vas imali utjecaja u vašem kiparskom formiranju početkom osamdesetih? Za mene je važniji bio utjecaj književnosti, Kafke, Jovcea, Gombrowicza, Brune Schulza, nego likovne umjetnosti ili povijesti umjetnosti. Nikad mi povijest umjetnosti nije bila toliko zanimljiva da bih zbog nje započeo studirati umjetnost, da postanem umjetnik. Htio sam postati umjetnikom kako bih se mogao izraziti rukama. Ruke su za mene najbolji instrument kojim mogu izraziti svoje misli i osjećaje... Ipak, pišete li ponekad? Moji crteži su moje pisanje. Ali ponekad i pišem. To je pisanje blisko haiku pjesništvu. Haiku vrlo često podsjeća na crtež, njegovu sažetost, sve mora biti odrezano u jednom trenutku... Pokazujete li svoje crteže na izložbama? Crtanje, kao i pisanje, tretiram kao neku vrstu razmišljanja čiji je finalni produkt skuptura. To su dvije stvari koje idu jedna uz drugu. Crtež je nešto stoje tek popratni produkt skulpture. Baš kao i u životu, ne priređujemo svaki dan zabave, češće zapravo imamo vrlo privatne večere. Zbog toga niti ne pokazujem crteže često, samo u posebnim prilikama... Rekli ste jučer, u privatnom razgovoru, da vas tek odnedavno nije stid reći da ste kipar... Teško mi je to objasniti. Zapravo, nikad se nisam stidio onog što sam pokazao na izložbama. Mnoge sam stvari bacio, jednostavno nisam ih pokazao. Za mene je jedna od najvažnijih stvari u procesu nastanka djela ta da sam ja prvi posjetitelj izložbe, prvi kritičar moga rada. Ako imam dvojbi oko nekog rada, jednostavno ga odbacujem. Upravo zato nisam vam jučer (u atelieru, u roditeljskoj kući u Otwocku pokazao neka djela koja nikad nisam prihvatio kao dobre radove. Nikad ne pokazujem radove da provjerim reakcije drugih ljudi, da ih oni ocijene, jer i sam znam stoje dobro a što loše. Znači li to da je kritika za vas posve nepotrebna karika u odnosu umjetničko djelo - publika? Dok odlučujem hoće li rad napustiti atelijer ili ne, kritika mi nije potrebna. Ali kasnije, rado prihvaćam i druga mišljenja, m 190x60x70 dva puta (8x10x10), 1996., čelik, linolem, pepeo LIKOVNI POGLEDI Mirostaw Batka u društvu likovnih kritičara na zapuštenom židovskom groblju blizu Otwocka, nedaleko Varšave, 4. lipnja 1999. kritiku sa strane. I ja griješim. Ali nastojim eliminirati pogrešku što je više moguće. Problem je u tome što trodimenzionalna djela, skulpture, izgledaju posve drukčije od crteža. Crteži izgledaju vrlo lijepo, ali kad napravite skulpturu, ona često više nema nikakve veze s crtežom. Nekoliko radova, koje sam napravio još na Akademiji - a koji nažalost nisu sačuvani, jer nije bilo načina da ih se negdje smjesti ili pak novaca da se odliju u nekom trajnijem materijalu, pa su ih na Akademiji bacali kako bi oslobodili prostor za nove studentske radove - mislim da su bili jako dobri. Među njima je bio portret Brune Schulza (1892.-1942., poljski pripovjedač i crtač židovskoga podrijetla, prvi poljski prevodilac Kafke, kojeg su nacisti ubili nasred ulice 1942., op.a.), realističan portret ali s pravim muhama na licu, sjednom na nosu -jer sam ga zamislio kao veliki, stari kolač na kojem se skupljaju muhe. Uvijek sam ga takvim zamišljao... Bilo je tu i nekih drugih dobrih radova, od kojih nemam čak ni fotografiju. Jedna od njih je figura poljskog slikara iz 19. stoljeća, Stahczvka, vrlo važne ličnosti u buđenju poljskog nacionalizma i rodoljublja. Prikazao sam ga kao mudru dvorsku ludu, koja sjedi i razmišlja, ali promijenio sam mu spol. Figura je naga, a umjesto muških spolnih oznaka ima vaginu. Radilo se zapravo o igri riječima, jer u poljskom vulgarizam vezan uz ženski spolni organ može značiti da je netko posve poludio, sišao s uma. A radilo se o nacionalnom poljskom heroju. Svi su bili šokirani, nitko tu skulpturu nije volio, ni profesori ni čistačice na Akademiji koje su je stalno prekrivale. Ali, to je bila odlična skulptura. Ono što sa sigurnošću mogu reći za sebe, za svoje ruke, da sam vrlo vješt, dobar kipar (smije se), čak i kad radim male, apstraktne skulpture. :l Imate li pomoćnika koji vam pomaže izvesti neke složenije stvari? Imam jednog pomoćnika, ali svega pet-šest dana mjesečno, koji mi pomaže u procesu konstrukcije djela, a zatim sam dodajem meso i kožu... Pretpostavljam da bi hrvatske čitatelje, a pogotovo umjetnike, moglo zanimati kako je istočno-europski umjetnik poput vas napravio međunarodnu karijeru u ranim tridesetim godinama? Uvijek me pomalo stid pričati o tome. Mnoge se stvari u životu događaju posve prirodno. Nikad nisam planirao što ću sljedeće raditi, primjerice, kako ću nakon figuracije raditi minimalističku skulpturu i tome slično. Najvažnije je raditi ono što osjećate da želite raditi i tada se dogodi da budete prihvaćeni ili se to ne dogodi. Problem s umjetnošću iz naše regije mogao bi se formulirati pitanjem: tko će, zapravo, vidjeti vaše djelo? Mi, istočnoeuropski umjetnici, nemamo puno prilike biti viđeni od pravih očiju, ljudi koji bi mogli usmjeriti ili ubrzati naše karijere. Možda je točnije reći kako treba biti viđen od moćnih očiju? Točno. Moćne oči koje će vas uputiti na moćne adrese... Tko su bile moćne oči u vašem slučaju? Izlagao sam u Njemačkoj u društvu s tri njemačka i tri poljska kipara u izboru Ande Rottenberg. Izložbu je slučajno vidjela moja stara znanica, Isabella Kacprzak, koja je vodila jako dobru galeriju u Kolnu i kupila je moj rad. To je uostalom bio moj prvi rad koji sam prodao, čak za 5000 njemačkih maraka, stoje za mene doista bio velik novac. Isabella je pokazala fotografije Wenzelu Jacobu koji je bio u timu kustosa venecimsSmmmilS : : s«ill miu. LIKOVNI POGLEDI janskog Aperta 1990. godine. On me pozvao da nastupim na Apertu. Moj rad na Apertu bio je vrlo siromašan, čist, posve na suprotnoj strani od onog što je iste godine pokazao Jeff Koons. To je bio rad u drvetu, poput kreveta vertikalno postavljenog na zid... Kupio gaje Peter Ludwig. To je bio početak svega. Zatim sam bio pozvan na izložbu Possible Worlds u ICA/Serpentine Gallerv u Londonu, potom sam dobio stipendiju za Krefeld i tako su se stvari zakotrljale... Slijedio je nastup na documenti IX, 1992.g., zatim ste 1993. zastupali Poljsku na venecijanksom Bijenalu... Godinama se ništa ne zbiva i onda odjednom sve krene i mnogo se stvari počne događati. Važnu ulogu u svemu tome ima i sreća. Nikad nisam trčao ljudima i pokazivao svoj portfolio... Ali eto, imao sam sreće što mi se sve to dogodilo u vrlo kreativnom trenutku moga rada. Danas vas zastupa nekoliko galerija u Europi i Americi... Da. Zasupaju me Galerie Nordenhake u Stockholmu, jedna od najvećih skandinavskih galerija, London Projects iz Londona, Barbara Gladstone Gallerv iz New Yorka, u Madridu to je jedna od najstarijih galerija, Juana de Aizpuru... Zapravo, svugdje gdje izlažem uspostavljam dobre i bliske odnose s kustosima, među njima imam i dobrih prijatelja kao što su Francis Morris iz Tate Gallerv, Suzanne Ghez iz Chicago Reneissance Societv, Julian Hevnen iz Muzeja u Krefeldu i mnogi drugi. Dakako, ponekad ste samo roba koja prolazi kroz prostor, ali i to je dio dogovora... Ipak, i dalje živite i izlažete u Poljskoj. Na velikoj međunarodnoj izložbi Fauna u Galeriji Zacheta nije bilo lako uočiti i prepoznati vaš rad. Što radi ta mala vrećica na podu u društvu s čudesnim svijetom životinja? Napravljena je od svinjskih crijeva. To je, dakle, zaklana svinja. To je neka vrst perverzije, pomalo šokantna stvar, šokvrećica... Jeste li vi odabrali taj rad za izložbu Fauna ili je to učinila kustosica izložbe, Anda Rottenberg? Izložba je postavljena u dva dijela. Prvi je dio postavljen dok sam bio izvan zemlje. Kad me kontaktirala Anda Rottenberg, predložio sam taj rad i ona gaje odmah prihvatila. Premda sam imao i nekoliko drugih radova sa životinjama, nastalih u osamdesetima, s psima, inače mojim omiljenim životinjama, životinje su bile posljednja stvar koju sam želio pokazati na toj izložbi. Psi su, na posredan način, najprisutniji i u vašoj instalaciji na posljednjem Sao Paulo Biennalu. Možete li opisati taj rad? Taj je projekt prvi put pokazan u Galeriji Foksal u Varšavi. To je najstarija i najvažnija galerija avangardne umjetnosti u Poljskoj, premda je vrlo mala. (Galeria Foksal, 1/4 Foksal, 00-950 Warszawa (op.a.), Osnovana je 1966. godine, a financira je grad. Između ostalih, izlagala je djela Anselma Kiefera, Lawrencea Weinera, Tonya Craigga... u kojoj se upravo sad predstavljaju filmovi i video radovi Douglasa Gordona. Dakle, Anda Rottenberg je izabrala taj rad za Sao Paulo, 1998. Direktor Biennala, Peter Herkekoff, koji je izabrao temu kanibalizma za prošlogodišnji bijenale, poznaje i voli moj rad i bio je jako zadovoljan kad je Anda izabrala mene. Meni se činilo da se taj rad može dobro uklopiti u temu kanibalizma. Psi vuku porijeklo od vukova. Sjećao sam se bajki iz djetinjstva, to su uvijek bile opasne životinje. Posebno u ovim krajevima, na selu, ljudi su se plašili vukova i pasa. Postojao je i poseban tip madone koja je bila zaštitnica ljudi od vukova. Ona nosi veliku svijeću, pored nje su djeca, a sa strane su vukovi žutih očiju... - as . « Sjećanje na prni pričest, 1985., diplomski rad kipara predstavljen na izložbi Rites of Passage u londonskoj Tate Gallerv 1995. (sada u: Muzej Sztuki, todz) Pogled u unutrašnjost roditeljske kuće Mirostawa Batke u Otwocku, danas umjetnikov atelje, s detaljom male glinene skulpture LIKOVNI POGLEDI Doživjela sam Sao Paulo instalaciju u prvom redu kao rad koji govori o odsutnosti komunikacije, nemogućnosti komunikacije... Da. Taj rad također govori i o nemogućnosti komunikacije. Otuda i naslov instalacije: a, e, i, o, u. Samoglasnici su bili prvi glasovi koje su proizvodili ljudi, a slično je i s jezikom životinja. Na neki način, taj rad je i neka vrt jezične igre. Kako je publika reagirala na taj rad? Publika prvo ulazi u galeriju, zatim u hodnik koji završava zatvorenim prostorom. Taj glavni prostor ima tek dva paralelna otvora na vanjskom zidu, postavljena u visini psa. Veličina otvora također odgovara opsegu pseće ogrlice, točnije ogrlice moga psa. Ljudi su morali čučnuti da pogledaju kroz rupe. To nisu činili u Poljskoj, u Galeriji Foksal, gdje je zvuk bio odličan, sve je bilo u totalnom mraku. U Brazilu ljudi su bili jako spontani, znatiželjni, lijegali su na pod, uvlačili ruke kroz te rupe, htjeli su vidjeti što se događa unutra, odakle dolazi lavež pasa... Gdje je snimljen lavež pasa i koliko traje taj audio zapis? Lavež gotovo tisuću pasa snimljen je u prihvatilištu za napuštene i izgubljene pse. On traje 45 minuta, snimljen je na CD-u koji omogućuje odličnu kvalitetu zvuka i sugestiju prostornosti i koji se stalno ponavlja. Ali, postoje trenuci kad lavež posve utihne... U vašem radu često koristite materijal koji je vrlo osjetljiv, rastresit... Mislim, dakako, na pepeo. Promatrala sam publiku na otvorenju Kiasme u Helsinkiju kako je zbunjena pred vašom skulpturom čiji je važan dio, pepeo, pravilno raspoređen na podu... Koristite li pepeo zbog njegove simbolične vrijednosti ili zbog specifičnih tvarnih vrijednosti? Koristim ga zbog mnogih razloga. Prije svega, to je vrlo čist materijal. Ne znam jeste li jučer primijetili da u mojem atelijeru koristim tradicionalnu peć na drva i ugljen. Zimi proizvodim jako mnogo pepela (smije se). Potječem iz ekološki vrlo osvještene obitelji. To što radim zapravo je recikliranje. Nedavno sam napravio izložbu s pepelom u Sankt Petersburgu. Bilo je to zimi, a na stepenice ispred galerije postavili smo pepeo. Rad se zvao 8 sati topline, jer to je bio pepeo od osam sati gorenja... Kako se kustosi i konzervatori snalaze s tim aspektom vašeg rada? Problem je kad ljudi zagaze u takav rad. Godinama je publika navikla da se umjetnička djela nalaze na zidovima, a kad su bila na podu, bila su obavezno na postamentu. Sve je bilo dovedeno u razinu očiju. Treba, dakle, naučiti kako zaštiti takav rad. Ako ga dobro zaštitite, možete ga sačuvati jednako dugo kao i mnoga druga djela u trajnijim materijalima. Znači li to da vas danas sve više privlači rad u privremenim formama i materijalima? Zapravo, ne. Kao tradicionalni kipar, volim kad nešto opipljivo ostane u ruci. Čak i kad je to nešto vrlo sićušno i krhko. Takva djela nisu toliko problematična za kustose koliko za konzervatore. Oni najčešće polude zbog mojih radova. Ja, naprotiv, nastojim izvesti svoj rad na najbolji mogući način. Ako konzervatori mogu zaštiiti salo Josepha Beuvsa, zašto ne bi mogli konzervirati i moj rad s pepelom koji je trajniji materijal. To je samo pitanje studiranja novih materijala... Zapušteno židovsko groblje kraj Otwocka, koje ste nam jučer pokazali, za vas je vrlo važno mjesto memorije koju također treba sačuvati... Htio bih da se sačuva to mjesto na brežuljku. Zbog toga želim da što više ljudi vidi to mjesto. Osnovali smo i Fundaciju za očuvanje groblja. To je neka vrst velike rane na mojem tijelu, jer ja sam Poljak, a ljudi koji dovoze i bacaju smeće na groblje također su Poljaci. Mislim da vrijedi pokazati drugim ljudima to mjesto, premda istodobno osjećam i stid pokazujući ga. Važno je da ono pobudi na razmišljanje što veći broj ljudi. Židovska zajednica, koja je ovdje bila velika prije rata, posve je nestala, a nakon 1945. g. groblje je počelo propadati... Ako sam dobro razumjela, vaša je zamisao zapravo ništa ne promijeniti na tom mjestu, odnosno ostaviti spomenike, srušene u pijesku, takvima kakve ste ih zatekli? Mislim da bih prije svega želio očistiti to mjesto od smeća. Nemamo namjeru obnoviti spomenike, ali želimo postaviti jednostavnu ogradu i vjerujem da će to biti moguće uz potporu ljudi iz umjetničkog svijeta, jer to su zapravo i jedini ljudi koje poznajem i kojima pokazujem to mjesto, koji to mogu snažno osjetiti... Često su naslovi vaših djela zapravo njihove stvarne dimenzije, koje su uvijek u nekom odnosu spram dimenzija vašeg tijela. Tako je i s djelom koje ste poklonili za budući Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu [270x90x14, 199376.). Kako je došlo do toga da poklonite tu metalnu skulpturu, neku vrst vlastitog lijesa, za Sarajevo? Godine 1994. imao sam izložbu u Ljubljani, koju je organizirala Moderna galerija. Kad me Zdenka Badovinac pozvala da poklonim rad za Sarajevo nisam nimalo dvoumio. Izabrao sam rad koji nisam bio pokazao u Ljubljani, u Maloj galeriji, ali sam ga smatrao prikladnim za Sarajevo. To je grad za koji, kao i za svaki grad koji pati, morate imati tople osjećaje, simpatiju. Lakše je pokloniti rad za Sarajevo nego za New York...


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026