ostalo
Zlatko Keser
Ja sam u potrazi za svijetom izvornog iskustva kada dodir ima veću moć od programske organiziranosti (koje li uzaludnosti), predpovijesnim iskustvom (onda zakaj kamenjem ne razbijam životinjske glave?

Vaše je slika zrnu, prepu Zagrebu. Razgovarao sam s njim u ost i, gdje predaje kao redoviti prood ovom razgovoru je uspješno ao Paolu s kraja prošle godine, te g društva likovnih umjetnika koju su mu m umjetniku za 1998. o žestokom i otvorenom koloriakovlja, simbola i šifri, s nekim ijskim i mitskim značenjima? Što oni istinu z Postoje 1*1 * I * 1 * koje u sebi sadrže plodonosna* y foji čuvaju tajnu i svjetlost zatravljenih vijek noi djo u sjećanju ljudskog bica ,(e, koje u stvarnosti zapravo govpfe o istinit života. / kazivaju o postojanju i bpstanku ruje kroz .oior u vremenu koje je bilo i onome kofe ce biti. Potiču svojim dodirom neke ljude koji ih prepoznaju Kao svoj govor, *#rM jezik raspoznatljivostit Jezik konjdniciranja. Znakovi Koji Kontura jesen 98./zima 99. Iz ciklusa Lica su jasni svima jer su jednostavni, a time i prodorni, sugestivni. Zapisi o nama. Služim se njima, ne toliko svojom voljnošću koliko instinktom. Oni za mene ne moraju biti naučeni jer su u meni jednostavno zapisani, a ja ih lako raspoznajem jer su mi nužnost. Znače koliko i geste koje su spontanost. Odakle obično započinje Vaš rad na slici ili crtežu? Od crte ili mrlje. One crte koja se začela u posjekotini ili ogrebotini papira i onoj packi boje ili tuša koja je htjela biti smislenost, svjedokom započetog kretanja. Gotovo uvijek radim neorganizirano. Velik značaj dajem slučajnostima hovoj sustavnosti i logici) svih vrsta. To me najviše za (i njiDkuplja. U svakoj mrlji i slučajnoj ogrebotini nalazim više poticaja za krenuti nego u sustavnom mišljenju koje u svojoj biti ne može imati odlučujuću moć. Moram uvijek biti spreman na podražaje koji se rađaju iz usputnih stvari. Puno odbačenih komadića papira, zamrljanih, podrapanih, izgužvanih, izbušenih iskorištavam i oblikujem u drugačiju materiju. Preklapanjem jednog preko drugog, superponiranjem a onda bojom negacijom već napravljenog, dobivam zanimljive mogućnosti koje su uvjerljivije od bilo kakvog dotjerivanja ili dovršavanja u prostoru slike. Neprekidno se poigravajući, dolazim do veće sugestivnosti nego što je suha činjenica da se nešto napravilo ili dovršilo. Neprekidno organiziram nizove slučajnosti. Ono što mi se tada pokaže dominantnim i uznemirujućim, prema tome stremim. Tada svu energiju usmjeravam prema impulsu koji je bio skriven u gluhoj materiji. Neprekidno reducirajući posljednje dolazim do prvog. Kako se spajaju mitski i povijesni refleksi u Vašim djelima s osobnim iskustvom? Postoji u Vašim radovima jedna karakteristika koja mi nije baš potpuno jasna. Radovi bitno kontekstualiziraju ljudske emocije, ili bolje, emotivnost, ali je izvlače iz ikoje moguće narativne konvencije ili konvencionalne naracije. Zbog čega toliko držite do izolacije od narativne strukture? Gesta formi i oblika prirode izmišljene su samo zato da se ne izgubi strpljenje u pronalaženju čistih formi koje bi mogle bolje izražavati duhovnost. Mnogo ste puta isticani i nagrađivani kao umjetnik. Od kolega umjetnika ste proglašeni i nagrađeni kao najistaknutiji umjetnik u 1998. godini, međutim, između publike (javnosti) i privatnosti, u konačnici, Vaš se rad proteže prema krajnje osobnoj dimenziji? Je li? Koliko je nagrada dobio Van Gogh? Osim stoje bio nagrada samome sebi i cijelom ljudskom rodu. Na sreću pored nagrade (što su one, koji im je smisao, i tko su ljudi koji ih dobijaju i tko su oni koji ih dijele?) postoji dublji smisao ispod olujnog vala uspješnosti. Dublje ispod tih snažnih i trošnih sujeta, valova nevažnosti, sve je mirnije, tiše, zagonetnije i pravednije. I teže dostupno. I smislenije, i istinitije, i obilnije, i surovije, i Ijubavnije, i ushićenije, i tragičnije, i luđe, i trajnije, i vječnije, i bratskije, i Ijudskije. Veliki smo tada u ničemu i ništa je najveći doseg. A publika? Doista nemam publike. Moj auditorij je nekoliko dragih prijatelja, a oni mi ne plješću. Ja sam s publikom u bajkovitom odnosu. Osjećam se kao postolar koji strastveno i ludo voli praviti cipele. Djela on cipele za dugonoge i kratkonoge, za debele i suhe, cipele đačke i cipele težačke, cipele salonske i cipele žute, cipele za sva godišnja doba, a i škornje. Ali sve bezbrojne te cipele nitko ne nosi i ne treba. Zato postolar s vremena na vrijeme sam obuva te svoje cipeliše i u njima hopše veseo i ludo razdragan, potiho zadovoljan spoznajom da sve one pripadaju samo njemu i pašu samo na njegovu nogu. I samo njegovo oko vidi kako su uzbudljive i majstorski napravljene. A osobne dimenzije moj rad ima onoliko koliko sam u danom trenutku sposoban spoznati koliko je osobno čuđenje i pitanje o smislu djelovanja dotaklo sličnih pitanja i tada je sve u jednom i sva mnoštva utiču u jedan izvor. Često se ističe da su za Vas slikarstvo i crtež poligoni za postavljanje metafizičkih i egzistencijalnih pitanja. Vaš je duh u vječnom traganju za istinom. Odista, što je za Vas zov metafizike, a što istina - istina ljudska i istina umjetnička? Istina ljudska bi mi sad bila da mi upravo treba više boja i svakojakih drugih drangulija koje slikari najčešće nazivaju slikarskim materijalom. (To je zato jer ja ništa ne znam napraviti od prve, a to je opet zato jer mi se ne da praviti slikice.) A u slikarstvu? Doista, to je poprište borbi u kojem se žudnja i tvoračka volja bratime da bi postale moguća istinitost slike. Slikarstvo je vrsta spoznajne razine. Transcendencija prvotnog poticaja, žareće osvještenosti. Onoga traga ruke ispisanog u pećini koji je istodobno sposoban dodirnuti Uzvišenog i konačnost Praksitelovu, zajašiti divljinu Gota, o o rastvoriti duhovnost katedrale ili posijati zvijezde među čempresima. Vaša su djela puna arhetipova - tragate li za izvorima smisla, za prapočecima istegnute beskonačnosti? Ne tragam, u stvari, ni za čim do li za nemirom u samome sebi. Kojem mornaru ne treba brod i pučina? Ali ne treba mu ništa drugo nego plovidba sama, jer možda na kraju otplovljenog mora doplovi do nekog drugog potonulog u dolini ili nekog mora koje se uspinje u brda i okomicom dodiruje nebo. Što Vas toliko privlači na ljudskim glavama i ljudskim licima, koje, upravo mi se čini, opsesivno islikavate i iscrtavate? To je samo neki motiv. Mogle su biti škare, lula, ruke, stolac ili bilo što drugo. To je samo izgovor. Važno je u tome samo to da se preko motiva ispituje izdržljivost invencije. Motiv ostaje uvijek jači. On iscrpljuje mene, a ne ja njega. Je li na Vašu umjetnost utjecala filozofija Karla Jaspersa, Friedricha Nietzschea, Artura Schopenhauera, Martina Heideggera ili Jacquesa Derrida? Ili - kakav je i koliki odnos filozofičnosti u Vašem umjetničkom djelovanju? Tu nema nikakve filozofičnosti. Što će mi to? Ja se samo poistovjećujem sa slikom. Da bi nešto moglo živjeti mora se s tim nečim čovjek poistovjetiti. Ne mogu biti, na primjer, plava boja ultramarina ako ne želim biti ultramarin. Zbog toga je uzaludno s bojama družiti se u nekom teorijskom smislu harmoničnih tetrada i tome slično, jer u pravom sudaru s materijom boje sve je to uzaludno. Zato se tu kraljicu, Boju, treba dovesti na njezin tron ili još bolje, da se je s trona ne skida jer je ona vrsta svjetlosti koja je jača od pomračenja uma. A što se tiče ovih grozomornih imena, ona su također tapkala u mraku, jer um nije u stanju izreći ono stoje u stanju izreći dječji osmijeh. U temperamentnom Vam karakteru postoji klica vehementnosti Vaših poteza i izrazito žestoke boje. Koliko Vam slikanje i crtanje predstavljaju terapeutsku djelatnost za emaniranje jakih energetskih impulsa, jer, koliko je primijećeno, Vaše su slike pune povišene temperature i latentne eksplozivnosti. Predstavlja li terapeutsku djelatnost? Baš ironično i zločesto pitanje. No, dobro. Svojedobno sam rušio neka stabla. Sadio sam neke nove mladice na mjestima starih debla. Sasjekao sam stablo jabuke u kojoj je bila duplja, nekad je sova tu savijala svoje gnijezdo, a i stršljeni su znali napraviti svoje stanište. Jabuka je bila doista stara, ali je svaku jesen ipak rađala plodom i dugo u zimu kitila se tim plodovima skoro dotičući Božić a proljećem cvjetala kako je mogla i koliko joj je dob dopuštala. Srušio sam je i bilo me stid. Nisam htio biti, niti jesam, nadmoćan ničemu. U stablu je još tekao život, a nove su mladice također željele svoj dio modroga neba i cepeline oblaka. Što sam ja zapravo uradio? Svjesno ubio. Pa i nije baš preteška riječ. Zar doista s takvim činom polažem nadu u produžetak života? Stid me je i danas. Jer, nježno sam bio vezan za ta stabla. Bila su obična, a uzvišenija od mene. I svojim su suhim granama istinitije crtala nebom. Je li to bila možda terapeutska djelatnost? Molitve su najteže kad su izrečene u sebiBijeg //,1998, kombinirana tehnika na papini, 200x253 cm


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026