Image
Cijena: € 1,33

razgovor
Vladimir Dodig Trokut
Stvarnost ispod dimnih oblaka

Razgovarao: NIKOLA ALBANEŽE

Fotografije: IVAN POSAVEC

 

Nasuprot tradicionalne umjetnosti: Vidović, Tartaglia, Ljubo Ivančić - svi redom Splićani i vrsni umjetnici, Split je imao izuzetne pojedince. Cijela škola zapravo nastaje na halucinogenima. Imamo hašiš, ali ne bilo kakav nego vrhunski tibetanski. Dva dima i tri dana ste u oblacima. Koristili su se svi mogući halucinogeni od LSD-a nadalje. Ja sam uzeo pola, a ostali cijelu i kao posljedica završili svoje djelovanje činom samoubojstva. Dolazi do bitne pojave - stvaranje okultne škole

 

 

Posjeti Vladimiru Dodigu Trokutu, dojmljivom osobenjaku koji je ponad svega najviše cijenio svoju neovisnost, čudesnom kreativcu i zagonetnom žrecu, za koga se štošta može reći, a da ga još uvijek nedostatno opišemo, iziskivali su osobitu budnost, živu percepciju svega što se nudilo pogledu (prije i iznad svega), a zatim, kad bi domaćin progovorio, i sluhu (poticaje ostalim čulima, koja su također mogla doći na svoje, neću spominjati). Tako je i moja pozornost rasla svakim spuštanjem niza stube zatamnjenoga stubišta donjogradske zgrade (bila je to tek posljednja u nizu zagrebačkih adresa – svakako manje neobična nego nekolike prethodne - na kojima je prebivao Trokut); kao da me nešto upozoravalo kako bi uspavanost bila neoprostivom greškom zbog koje ću propustiti nešto što ne bi trebalo propustiti.

Svaki je posjet, uvijek iznova, bio kombinacija ustaljenoga i iznenađujućega. Čašice dobrodošlice pratila je dobrodušna ironija: „pa kako je, budući doktore!?“. A trebalo je vremena da se uopće zapaze, kamoli upoznaju, svi artefakti i prirodnine, svi ti raznorodni predmeti koji su dozivali i prikradali se za leđima, provirivali iz kutova sobe i ostalih ćoškova, emanirali svoje energetske valove… Da, i on je (i ovaj Majstor!) živio u podrumskom utočištu. Trokut je govorio s uvjerljivošću, kao da je bio prisutan svemu o čemu zbori – „ovladao sam izravnim pristupom znanju“, lakonski bi tumačio – a uz takvu odliku, koja je asocirala na sindrom Broja 1, teško je bilo razabrati gdje fakti prelaze u imaginaciju i je li riječ samo o manipulaciji ili njegove tvrdnje imaju čvrste temelje i do koje mjere.

Proteklih smo godina dogovarali više različitih, uglavnom izložbenih projekata, ali kao da mu je bilo dovoljno zamišljati ih, teško se odvajao od svoga in statu nascendi. Nakon tolike proliferacije proteklih desetljeća koja je rezultirala kolekcijama homerskih razmjera, okupljenih u okviru koncepta Antimuzeja, ali i vlastitom obimnom produkcijom, postavljao je drugima, ali i sebi, uvjete koji se nisu dali ispuniti. Siguran u vrijednost svoga rada, nije se ni trudio oko samopromocije. Uostalom, dostatna je bila njegova pojava da potakne priče, kao što to potvrđuje i njegov odlazak. Slično odgađanje bilo je i s intervjuom koji smo, takav mi je dojam ostao, radili godinama. Snimali, zapisivali, autorizirali, gubili, ponavljali, ispravljali… i tako produžavali. Međutim, u svojim sudovima i stajalištima veoma oštar, Trokut se nije nimalo skanjivao izreći ono što misli.

 

Što je za vas umjetnost?

Umjetnost je sama po sebi umjetna, ona je vještačka, nestvarna. Sa stanovišta antropologije i sa stanovišta ontologije baštini ideju arhetipa, atavizma i ideju praiskona. Sa stanovišta kozmogonijskog i kozmičkog to je jedan oblik transcendencije. Ona nije stvarna, ona je surogat izvjesnih izvedenica koje proizlaze iz kulture, civilizacije i nekih drugih oblika koji podrazumijevaju ideju umjetnosti to jest umetanja iliti nečeg što je sintetizirano i vještačko.

Postoje dvije umjetnosti, postoji stvarna i nestvarna umjetnost. Stvarna je umjetnost u onome sustavu kada je umjetnik produktom svoje svijesti sačinio ideju o svome vlastitom postojanju i kad je u nakani s onime što hoće činiti ili napraviti unio sva svoja sjećanja, sve svoje zamisli i sve svoje ideje objedinio u iskustvo toga djela. Kad bismo napravili upitnik o Fidiji i postavili ga stotini ljudi, držim da bi svi o njegovu djelu dali istovjetno mišljenje, osjećaj, ideju i ono ne bi bilo u suprotnosti. To je model mogućnosti razlikovanja bitnog od nebitnog u umjetnosti. Današnja je umjetnost jalova, sintetizirana je i danas se trpa svašta pod umjetnost. Umjetnost je transcendentalna dimenzija, više zapravo antropološka, nema poveznicu s idejom kulture i nema poveznicu s civilizacijom jer su obje tečevine same po sebi umjetne. Današnja bi umjetnost, u nekom konačnom nazivniku, bila sociološka, a sociologija umjetnosti nije umjetnost jer isključuje ideju kreacije, produhovljenost, svijest i svjesnost. Razlika između stvarne i nestvarne umjetnosti je u tome što jedna podrazumijeva ideju svijesti, svijesti kao instrumenta (a čovjek nije svjesno biće – kako svjedoči S. Freud). Umjetnost bi korijenje trebala imati u tradicionalnoj iliti umjetnosti početka. To je pučka, samorodna umjetnost koja je samonikla i ona prati razvojnicu evolucije čovjeka. Sva gibanja bi trebala težiti ideji pročišćenja

Današnji umjetnik nije više kreativac, on je zaokupljen umnim formama i on je umni djelatnik. Njegovo djelovanje nije djelovanje čistoga srca već djelovanje uma. Srce je ideja o osjećanju, no um ne osjeća, um je sam po sebi perverzan pa i današnja umjetnost postaje perverzna. Cjelovita ideja umjetnosti ne postoji u ideji 20. stoljeća, pogotovo ne u suvremenosti, iako postoji minimalna razlika zbog bliskosti riječi ideja suvremene i moderne koje su jako blizu, ali su istodobno i jako daleko, dvije sasvim različite obale koje spajaju jednu mogućnost transcendentalno i spajaju više srcem no umom.

 

Ovakvo tumačenje umjetnosti – po kojem je ona transcendencija - zapravo govori kako je bitna u prirodi čovjeka, no zašto je onda vještačka?

Umjetnost je sama po sebi neosporno nešto što je supstanca materije prima koja živi u samom čovjeku od njegova samog početka. To svjedoči prethistorijska umjetnost, ali u onom trenutku kada umjetnost dobiva svoju formu i postaje ideja o nečemu što je stvarno pod navodnicima, tada postaje zapravo upitna. Tada gubi svoju snagu, postaje jalova i više ne definira svoje alkemijske procese gdje umjetnik nije više alkemičar koji može proizvesti sustave koji nisu uvjetovani idejom tržišta, idejom svega onoga što povjesničari umjetnosti i ostali zagovaraju i time ona zapravo gubi na svojoj elementarnoj snazi. Umjetnost elementarnog je čarolija. Misterij.

 

Ali ako gubi na snazi, svjedoci smo da se nevjerojatno rasprostire. Sve postaje umjetnost, sve se njome imenuje; naprosto svuda nezaustavljivo zadire?

To je pitanje nesubjektivnog. Postoje objektivna i subjektivna umjetnost. Naši umjetnici su subjektivni. Oni zagovaraju ideju apsoluta, a ne relativa. Ja sam zagovornik relativa, ne apsoluta. Naravno, izvjesne forme koje su se danas dogodile spadaju u ideju sociologije umjetnosti i to je znanost koja je po mnogo čemu izmišljena i današnja umjetnost u svim svojim pojmovnim oblicima baštini u sebi korijensku umjetnost, umjetnost početka, ideju kozmosa, analogiju s idejom stvaranja. Umjetnost je nešto poput matere koja ima maternicu, ima mogućnost produciranja. Danas je umjetnost reproduktivna. Ona više nije ni nagonska, nema svoju silinu i oblikovnu snagu. Sve je pronicljivo i sve je tumačivo. To što se danas prodaje za umjetnost nije umjetnost i spada u nestvarno, a ne stvarno. U ovoj je sintezi vrlo teško povezati sve elemente stvaranja. Umjetnost je konačna. Ona nije beskonačna; ona je iscrpljiva u svim svojim mogućnostima, ona je više-manje sve dala što je mogla dati.

 

Hoćete reći da je trijumf umjetnosti kojem svjedočimo u smislu njene posvudašnjosti, ujedno i približavanje njenom kraju?

Na određeni način jest. Ona dolazi svom kraju, dolazi u stupanj svoje jalovosti jer više nije iskaz individualnog iako opus umjetnosti ne može biti gotova ideja stvoritelja. Svjedoci smo da se danas sve proglašava i trpa u umjetnost. Mnoge forme umjetnosti, bez obzira što to ne mogu biti, teoretski i hipotetički pokrivene su idejom opservacija kao što su performansi i instalacije. To su po meni sve vrlo sporne uloge koje treba raščlaniti. Današnje instalacije nemaju srčanost, one nisu produkt neuma, već su produkt uma. Ova sva kazivanja zazivaju ideju neumnog, a ne umnog. Znači, nečeg što baštini ideju bića koje počiva na zavisnosti stida. Današnja umjetnost niti je zavisna niti je stidna. Ona je negdje u analogiji djeteta. Priroda djeteta u sebi baštini jedan korpus kozmosa silovit u svim svojim segmentima, veoma slojevit i teško ga je uspostaviti u izvjesne gabarite iz tog razloga što sama umjetnost po sebi izmiče otvarajući proces. Ja nikad ne znam kamo on vodi, a kamoli dovodi. Današnja umjetnost je zgotovljena samim time što je ona deprimirana. Mi je definiramo tim deprimiranjem. Mi poništavamo performansu. Slažem se s povijesnim tumačenjem, ali to je socijalno tumačenje, a ono nije stvarno. Body art ima izvjesne elemente, ali u svom iskazu nema dubinu, snagu i misteriju. Umjetnost bez misterije je umjetnost praznine. Današnji umjetnici su zapravo vizionari pakla.

 

Ako nije stvarna može li to opet postati?

Može. Naravno da to ovisi o pojedincu i njegovu nastojanju da on sam sebe oslobodi te se ustoliči u ideji svoje vlastite bitnosti, bića, bitka, svijesti, da se spoji tamo gdje je stao i da iz toga krene stvarati ideju nečeg što i jest bit kreacije i kreativnosti. Međutim, to je vrlo složeno; što to znači kreacija i što to znači produbljenje izvjesnih mogućnosti. Umna naklapanja po svakom principu dok imaju izlišnost nečeg što je volumen prostornosti umjetnosti. Današnja umjetnost nije prostorna. Ona zahvaća ideju prostora, ali ona je nastala idejom uma, a s druge strane ona sama po sebi je vremenita. Umjetnost je bezvremena. Ako pogledamo od prethistorije nadalje, iz raznih posjekotina u kamenu i zapisa koji govore o nečemu što je bezvremeno. Pitagora već podrazumijeva da ne postoji ideja vremena nego ideja nevremena. To su sve suprotne dimenzije koje se danas drugačije interpretiraju. S druge strane, ako ja danas trebam tražiti umjetnika i gledati gdje mu je kompozicija, gdje je zlatni rez, sve postaje upitno. Ako pogledamo niz kontinuiteta pojedinih umjetnika od Dimitrijevića i drugih, oni zapravo 50 godina - što je veliko vrijeme u odnosu na ljudsko -stovanje, ali je malo u odnosu na stvaranje i ideju praska - nisu dali nikakav pomak izuzev samog početka. Znači početak je bio pod navodnicima avangardan, a danas je samo rezidencija ponavljanja i rotiranja već viđenog. Taj presjek je stvorio stotine drugih koji su dali puno manje izdanke od samih stvoritelja pojedinih naracija unutar tumačenja konceptualne i postkonceptualne umjetnosti. A umjetnost je ljepota. I zapravo je vrlo teško definirati što je to ideja o ljepoti. Čak i ružnost može biti lijepa. Imamo stotine autora koji svjedoče tu ideju umjetnosti u smislu likovnosti već u svih 11 pojmovnih disciplina. To su vrlo radikalni iskazi i kad pogledamo snagu prvobitnih zapisa u 19. stoljeću, svi izdanci su tada već iščinjeni. Danas su samo blage reminiscencije i sve skupa je tihost. Kad jaganjci utihnu.

 

Kako vidite odnos umjetnosti prema muzeju. Avangarda je krenula s rušenjem muzeja, ali vidi se da želi biti prisutna u njemu. Danas postoje razne prakse koje su glavni sadržaji muzeja suvremene umjetnosti, a s druge strane stalno koketiraju i žele vanmuzejsku situaciju?

U našim uvjetima u pravom smislu riječi ne postoji konceptualna umjetnost i ne postoji postkonceptuala jer ona je već u trenutku svog nastanka sa svojim urbanim akcijama i intervencijama ‘68 godine već zgotovljena u zapadu, a ovdje se zapravo na jedan način otvara. Sva je bit neformalnih umjetničkih grupacija u individualnosti vrlo iskristaliziranih osobnosti koje sudjeluju u stvaranju nekih novih pojmovnih avangarda. Godina 1968. je doba i tlo na kojem se događa niz zanimljivih pojava koje djeluju individualistički ne samo u pogledu likovne umjetnosti kao takve već od poezije, signalizma, povijesti umjetnosti koja je pratila događaje unutar same likovnosti i u kojoj se stvara jedna impresionistička škola s Radoslavom Putarom, Dimitrijem Bašičevićem i drugima. U arhitekturi i književnosti se događa isto. To je doba koje rezultira ne samo stvaranjem novih umjetničkih praksa i jezika, nego i doba koje ispituje umjetničke slobode u odnosu na sam sustav. Umjetnici često koriste svoj radni prostor kao mogućnost potencije i traganja, objedinjavanja u takozvani oblik današnjih radnih zajednica. Pokreti su vezani na neki način za undergound s jedne strane i za stvaranje jakih centara poput alternativne škole filma. Primjerice, zagrebačka i splitska škola filma. U Zagrebu je ta škola iznjedrila pojedince poput Jermana i drugih. To je sublimacija različitih pojmovnih djelovanja u odstupu od takozvane tradicionalne umjetnosti.

 

Mislite li pritom na disidentske pozicije u nas u to vrijeme?

To je ideja jednog doba koje se samo po sebi uklapa u ideju ruba koja je ideja duhovnosti. To je vrijeme buntovništva, pojava hippy pokreta, undergrounda itd. Tako da iz jednog drugačijeg konteksta treba promatrati ovu čitavu situaciju. Malo je umjetnika osviješteno u tom smislu da su bili partijski oponenti i partiji i sustavu i oficijelnim načinima iskaza djelovanja. Kroz institucije je bilo vrlo malo oponenata, ali na krilima baršunastih revolucija, iako nisu bili svjesni niti su bili upućeni u samu tu ideju, dolazi do jedne bitne radikalizacije umjetnosti kroz pojedince kao što je to Gotovac i ostali. Ovo naravno treba vezati na ideju Crnog vala filma, na pojedine autore koji su bili oponenti. S druge strane, postoji radikalni dio koji je bio svjestan te je trgovao s disidentima koji su već bili deklarirani pripadnici avangarda u kontekstu svijesti, kao što je to bio Radovan Ivšić, Bogdan Bogdanović, Koča Popović, Jure Kaštelan, Don Branko Sbutega i drugi. Tu je jako bitna uloga jednog radikalnog književnika, a to je Jure Kaštelan. Njegova je presudna uloga u stvaranju Exata i svih ostalih grupacija koje je Exat iznjedrio. Sporna je izložba u Rijeci i Dubrovniku 1954. Unutar samog ortodoksnog vrha partije imamo jednu tvrdu liniju, a s druge strane imamo popuštanje u odnosu na istočni blok. Tu je 1945. prijelomnica u radikalizaciji društva u odnosu na istočni blok. Tada situacija postaje drugačija pod paskom države, ali ne dira se u to.

 

Osim onih koji su osviješteni kao disidenti tu su se našli i mnogi koji nisu osviješteni, ali su se po nekoj inerciji priključili tom opusu?

Upravo tako. To je sama inercija pošto nisu imali ideju svjesnosti ni svijesti o tome. Zapravo je i problem umjetnosti što je 97% umjetnika nesvjesno. Njihov proizvod nema ideju o stvarnoj umjetnosti.

 

Rekli ste kako su deplasirane sve te avangarde s pozicije zapadne, svjetske umjetnosti, odnosi li se to i na Crveni peristil?

U to doba dolazi do niza stvaranja pojedinih smjerova unutar umjetnosti koji u sebi imaju negaciju na umjetnost, ne-umjetnost itd. U našim uvjetima postoji nužnost nekakve unutarnje potvrde za različitosti. Jedan dio članova Crvenog peristila koji su mahom iznjedreni iz Škole primijenjene umjetnosti zahvaljujući profesoru Boži Jeliniću i njegovim radikalnim stavovima od 1953. godine kada on stvara vrlo zanimljive kolaže. Tada nije bila dostupnost literature kao danas i dio onih koji su stvarali tadašnju pedagošku akademiju u Splitu bili su previše konzervativni te uopće nisu shvaćali smjernice, a kamoli referentne podatke što je avangarda u krajnjem obliku jer na temelju nečeg što je konzervativno ne možete izgraditi nešto novo. Drugi dio, oni koji su bili više antropološki anarhisti, buntovnici, oni su već imali jednu oblikovnu svijest uz potporu Kaštelana, Šimia, Popovića, Ivšića i dr. Tu se iznjedrilo jedno krilo koje barata sa svim tim terminima i koje pokušava sudjelovati u promjeni kompletne scene ne samo umjetničke, već društvene jer su na određeni način „markuzevci“. Tu je bilo vidljivo da mora doći do potpunog razlaza. Popović je nagova-rao da se napravi Peristil kao šahovnica s bijelim poljem. Narančasta boja bi bila prikladnija jer ona je simbol ljevice koja danas ne postoji. Partijski vrh je strašno dobro kužio te stvari. Nas su propuštali jer smo im bili potrebni. Popović je bio etablirani anarhist koji je imao važne pozicije. Imao je svjetske veze od Bretona i drugih. Predložio je 50 kila pokvarene ljudske krvi. Malo je bilo ljudi koji su se htjeli pridružiti jer to je bio velik rizik. Kad se krv zapeče više se ne može oprati. Ono tradicionalno krilo koje nije baš čisto u glavi se zalagalo da se oboji sa nepigmentom. Mi smo prigovarali da se pigment ipak može oprati. Nakon toga nastaje Šest stranica Crvenog Peristila, teksta koji je oblikovao Filip Roje. On je pripadao splitskoj školi underground filma. Iako je taj čin dočekan na nož i već tada je bilo potpuno evidentno razilaženje. Mi smo to ručno prali s kolicima koje imaju namotano crijevo i dok perete taj Peristil ogromne količine crvene vode ulaze u Dioklecijanove podrume. I to smo nazvali „Dioklecijanova Neretva“. Tu aludiramo na poraz četnika. I zbog toga smo onda pristali na crvenu boju. S tim da nismo dopustili da to bude uljana boja nego da to bude pigment. Sedam dana poslije ja sam jedini shvatio da Dulčić igra duplu igru jer to je sve bilo dogovoreno. To nije bio čin umjetnosti, nego čin politike jer smo htjeli upozoriti sustav da ga treba radikalizirati te da je došlo vrijeme za otvaranje. Sada se osniva grupa Frakcije Crveni Peristil i naša prva akcija je 10. veljače Crveno more. Poslije toga slijedi odvlačenje Dioklecijanove palače u more, paljenje kopna, crveni put na Marjanu itd. Sve je to išlo pod zajedničkim nazivom. Nisam previše razmišljao o tome i to je bila fatalna greška. Tada je nastao niz interpretacija, niz oprečnih sustava izvan onoga Bože Jelinića. Svi njegovi intervjui su potpuno istovjetni mojima. Bio je Koča Popović, Šegvić, no jedino je on zbrkao i stavio Jurjevića umjesto Krstulovića jer Krstulović je bio bitan.

Što je fatalna greška?

Pogriješio sam u tome što nisam razdijelio ono što pripada frakcijama, a što grupi jer to je pitanje intelektualnog vlasništva. Crveni peristil je vlasništvo u sedam dijelova. Ja sam sedmi dio. Božo Jelinić je drugi. Prvi je Pave Dulčić, treći je Šegvić, četvrti je Koča, peti je Čaleta. Znači nije bitno tko je to bojao nego je bitno čija je to ideja. Naravno da je taj splitski čin odjeknuo ne samo kod nas, a akteri su završili s novčanim kaznama pod utjecajem Koče i drugih. U splitskom rezimeu ja sam bio protiv. Ja sam zagovarao ideju da suvremena umjetnost ne može biti produkt kontinuiteta povijesnih avangardi već ona mora biti sublimacija koja proizlazi iz pučke samorodne umjetnosti i na temelju nje treba graditi poziciju suvremenosti. Kad govorimo o Splitu kao utvrdi tradicionalizma, jedan od najradikalnijih je bio Božo koji se svađao s Maroevićem i ostalima. E sad imamo jedan paradoks. Nasuprot tradicionalne umjetnosti: Vidović, Tartaglia, Ljubo Ivančić - svi redom Splićani i vrsni umjetnici, Split je imao izuzetne pojedince. Cijela škola zapravo nastaje na halucinogenima. Imamo hašiš, ali ne bilo kakav nego vrhunski tibetanski. Dva dima i tri dana ste u oblacima. Koristili su se svi mogući halucinogeni od LSD-a nadalje. Ja sam uzeo pola, a ostali cijelu i kao posljedica završili svoje djelovanje činom samoubojstva. Dolazi do bitne pojave - stvaranje okultne škole. Ja sam dao knjige i sve ostalo i povezao sam sve stare okultiste. S jedne strane imamo darvinizam, okultizam, derviše, pojave raznih autoriteta unutar mistike, s druge strane imamo ove koji se bave sociologijom politike. Ja sam prodao oko 2 tone hašiša što je izašlo u Studenskom listu u dogovoru s policijom i partijom. Mi u Splitu do ‘76. nismo imali nikakva razbojstva kao pljačkanje ljekarnica.

 

Vaše djelovanje obuhvaća crtež i slikarstvo, objekt i instalaciju, performans i strategiju koju bi se moglo nazvati muzeološkim postupkom apropriacije i nadalje sve što iz toga proizlazi. To je veoma široki raspon djelovanja. Slažete li se s takvom konstatacijom?

To je jako slojevito pitanje. Prvo bih trebao početi sa idejom geneze i antropologije sustava i pristupa mojim ranim radovima i načinu kako ih definiram kao određeni sustav koji ima različite frakcije rada i oblikovanja unutar ideje likovnosti pa čak i šire i podrazumijeva sustav od crteža preko slike, nadalje filma, fotografije, poezije do izvjesnih intervencija unutar samog prostora, sustava wunderkamere kao jedne mističke metode koja je zapravo proizišla u Manirizmu, living teatra s kojim se zarana bavim. Performans me nije nikada zanimao u obliku analitičke prakse kao što neko vodi art uvjetno rečeno, ali ni to nije čisti body art. Tu je u pitanju junk art. Od samih početaka sam junk artist i to je na neki način povezano s antropologijom, mikro-etno terapijom, muzeološkom praksom u odnosu stvaranja raznih muzeoloških poligona. S jedne strane sam uključen u stvaranje nove umjetničke prakse ne samo u našim razmjerima nego i šire. S druge strane kao akcionist sudjelujem u stvaranju raznih modusa i ideja unutar muzeološke prakse. Svi se ti poligoni međusobno dopunjuju iako su bitno u pomaku i odmaku. Slijede neke povijesne tokove od avangarde, ali su tretirane na objektiviziran način. Ja stvari ne materijaliziram, ja ih objektiviziram iz razloga što su mnogi sustavi razvijeni i nastali ne na temelju umjetničkih praksa, nego neumjetničkih praksa. Antropološki i astrološki gledano to je doba Rima koje daje novu profiliranu duhovnost i samo po sebi daje neke nove iskaze ili iskazivanje duhovnosti na jedan duhovniji i narativniji način od onog klasičnog pristupa teoriji i ideji povijesti umjetnosti kao takve. Suprotnosti koje objedinjujem nisu kontroverze, one su paradoks. To je ideja grčkih paradoksista. Iz tog razloga moj se rad ne može promatrati bez elementarnog poznavanja okultizma i hermetike. Abecede okultizma kao takve, kabale, grčih misterija i paradoksista. Naravno da je ta moja težnja s aspekta taktike umjetnosti bliža ideji Sokrata nego što bi bila Aristotelu i Platonu. S Platonom sam u nekoj vrsti zavade. Najbliže bi bila Arhimedu i Diogenu. A s mističke perspektive je najbliža ideji majstora Eckharta. Bliska je s morfologijom Duchampa, sublimira na određeni način ruske suprematiste, ali samo sa stanovišta ezotera. Također je bitna i arhitektura. Jedan kontekst urbanizma koji je bliži toj ideji koju primjenjujem u sublimaciji svojih radova od arhitekture kao jedne zasebne discipline. Nadalje i fotografija i film, iako su moji filmovi zastupnici takozvane splitske škole koja je oponent zagrebačkoj školi što je vidljivo kroz definiranje frakcija. Upravo taj dio koji se odnosi na ideju splitskog kluba fotografije i underground filma, iako unutar toga ja sam opet poseban jer radim filmove koji se ne projiciraju već se izlažu.

Fotogalerija
Image
ATRIBUTIVNA PARTICIPACIJA 2014. serigrafija 50 x 70 cm
Ivan Posavec
Image
ATRIBUTIVNA PARTICIPACIJA 2014. serigrafija 50 x 70 cm
Ivan Posavec
Image
ATRIBUTIVNA PARTICIPACIJA 2014. serigrafija 50 x 70 cm
Ivan Posavec
Image
ATRIBUTIVNA PARTICIPACIJA 2014. serigrafija 50 x 70 cm
Ivan Posavec
Image
posSOLVE 777 2009. intervencija na fotografiji 30 x 20 cm
Ivan Posavec
Image
Ivan Posavec
Image
Ivan Posavec


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026