Image
Cijena: € 1,33

s naslovnice
Ptice nebeske - ptice labinske
MARINA BARIČEVIĆ

L Diminićevu umjetničkom djelu već duže od tri desetljeća postoji jedan oblik koji je prerastao svoje osobne dimenzije i razvio se do pojma suvremene hrvatske skulpture. To je prostor jedne autohtone kreativnosti, omeđen znatiželjom i istraživanjem, koji se oduvijek odmjeravao s prirodom. U njemu su sadržaji Diminićeve umjetničke slike: organičke forme ili pticoliki totemi, ali i sintaksa oblika, estetsko- taktilnih vrijednosti u boji, strukturi, formi. Prostor je to stalno ispreplitan raznovrsnom likovnošću: skica, crtež, grafika, slika, reljef, objekt, skulptura, spomenik; prostor čisto osobne posvojnosti u kojem se šarmantno dotiču dva nasuprotna područja likovne misli, tzv. čista i primijenjena umjetnost, slikarstvo, keramika, kiparstvo; boja kao intervencija i nepatvorena epiderma kamena kao iskon... Diminić je slobodnije od drugih razmaknuo granice hrvatske skulpture, a da se pritom kiparstva nije odrekao. Naprotiv, obogatio ga je. Rođen u Diminićima, selu jugoistočnog hrvatskog poluotoka Istre nadomak Labinu - gradu spomeniku - u kraju povijesne znakovitosti gdje se isprepliću ilirski, latinski i slavenski korijeni, gdje se osjeća urbani duh patricija i ruralni duh plebejaca ili onaj hrvatskih glagoljaša i protestanata.., a sve u prirodnom okviru istarske crvene zemlje i zeleno-sivih uzvisina kamenih gradića i šumovitih brežuljaka. Diminić nije morao predugo tražiti sadržaje svojih djela, duha i ruke. Njegova monografska skulptura iz sedamdesetih godina (Opravdavajuče suprotnosti, 1971; bojano drvo; Moć, 1972.; bojano drvo; Između neba i doline Raše, 1976.; obojeni fiberglas...), dakle ona po kojoj je kipar postao prepoznatljiv u matici nacionalne, ali i internacionalne suvremene skulpture, to bjelodano iskazuje. Prirodni eksterijer poluotoka, polifonija istarske zemljopisne posebnosti, Istra kao konfiguracija osjećaja, Istra kao prostor, oblik, masa, volumen njegova zavičaja (prirode) stvorili su Diminićevu plastiku. Od pejzaža naučio je oblik! Ili, možda imajući povod za dijalog u svakodnevnom prirodnom okružju on ga je prihvatio. Ali sa zahtjevom. Zanimanje za kiparski izraz vezao je sadržajno i oblikovno, asocijativno i metaforički za autentičan krajolik. Tako je ta skulptura kao oblikovno duhovna preslika pejzaža, kao slobodna fascinacija njime zanimljiva i originalna, organička i asocijativna; u nju su utkani elementi znaka i simbola. Ta novonastala oblikovna konfiguracija samo je uvjetno iz prirode prekopirana: krajolici, brežuljci nalik su na tjela; njegova su arhitektonika, njihova prirodna uraslost, priijubljivost... Skulptura je to autora jake senzibilnosti koji je produbio podvojenost prirodnih i životnih vrijednosti. On je poistovijetio u jednom obliku simbolizam zemlje i erotike, dviju utroba u kojima je život... Time je sebi i gledateljima ponudio novo suočenje sa samim sobom; rezime i konfiguraciju. Čini se da je Josip Diminić na osebujan način našao originalan kiparski izričaj, koji nije ni apstraktni iako je asocijativan, ni minimalistički, ni realistički iako je vezan uz realnost, način da izrazi kroz skulpturu (oblik) ambijent i pejzaž zavičaja. Onog s karakteristikama istarskog i mediteranskog, koji seže iz tradicije i umjetničke baštine. Osamdesetih godina, tek desetljeće iz organičke forme, Diminić stvara posebnom strašću pticolika bića u visoko pečenoj zemlji. Duhovito ih varira oblikom, ispruženošću, držanjem... {Kljunasta, Mudra, Kamena, Ispružena 2, Čovjek ptica, Čovjekova...). Svako nosi snažnu osobnost, ime ne samo duha nego i duhovnosti. Može se prihvatiti kao svakodnevno biće, ali i mitsko-totemsko. Ikonografija je to istog podneblja: galebovi, rijetke vrste ptica koje veliki gradovi ne poznaju. One se stalno navraćaju u čovječji život, prate brodove, rođenje i umiranje, godišnja doba... izazivajući istodobno respekt i prisnost, radost zbog blizine i udaljenosti. Uostalom ptica u simbolizmu ima ulogu posrednika između neba i zemlje. Ali i moći i života; često i plodnosti. Duhovite, s osobnošću, izražajne, moćne pticolike spodobe zaposjedaju mnoga čovjekova mjesta. Ali jedno ne dijele ni s kim; a to je stup na koji su smještene. Kao noseći element ili os građevina, kao simbol postojanosti (arhitekture, čovjeka, prirode...) i uzlaznosti on nosi Diminićevu pticu. Ta dislociranost ptice prirodnog ambijenta na pijedestal ukazuje na poznatu vertikalu kipareva osjećanja prema zavičaju, djedovini. I još jedna konstanta u umjetničkoj zaokupljenosti postojanjem i prirodom. Stup je u simbolizmu i umjetnosti dobio i faličko značenje; u tome je smisao pripisivanja stupa Demetri (Cereri) božici plodnosti; na nekim umjetničkim prikazima prati je stup - simbol plodnosti i mora. Cijelo je umjetničko djelo Josipa Diminića zapravo skladno jedinstvo čovjeka i prirode, života i ljubavi. Čovjekov ostanak (opstanak) s prirodom zove se suživot. U svakoj skulpturi krije se smisao tog zajedništva. Diminić radije slika i oblikuje nego da tumači. Zato su njegova traženja temperamentna, neobuzdana, raznolika... Stalno preinačuju njegovo djelo, nikada stav. Bogati panoptikum slika, objekata, reljefa, skulptura u nekoliko radnih rostora to potvrđuju, a naročito poetičnu neposrednost svakog oblika do bliskosti radosne igre - dakle čina stvaranja. U parku hrvatskog veleposlanstva u Bernu, Švicarska, s lijeva na desno: Jasna Maretić, Marina Baričević, Petar Šarčević, Josip Diminić, gđa Šarčević i gđa Turina


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026