ostalo
Arman
Revizija estetskih vrijednosti
Muzej Jeu de Paume, Pariš, 27. siječnja -12. travnja 1998. Sandn/ich Combo, 1997., dijelovi klavira i motocikla, Privatna zbirka, New York Snimio D.R./Jeu de Paume Copyright. ADAGR Pariš 1998. eđu izložbama pariške pune sezone samo neke mogu se izdvojiti po svojoj važnosti, zanimljivosti ili atraktivnosti. Prođe li namjernik programom izložbi što ih objavljuje Pariscope može ga lako proći volja da se ambiciozno upozna s aktualnom likovnom ponudom, jer broj izložbi najčešće je nesrazmjeran broju uobičajeno raspoloživih dana u Parizu. Stoga valja unaprijed poznavati stvari, znati što se zapravo želi vidjeti, i tako ciljano i selektivno stvoriti program stampeda kroz pariške muzeje i galerije. Retrospektiva francuskog umjetnika Armana će stoga biti sigurno na listi, ali toj izložbi svakako bi trebalo pridodati i izložbu Nordijske vizije u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, zatim sjajnu izložbu američke fotografkinje Dorotee Lange, izložbu Bruce Neumana u preostalom krilu u funkciji Centra G. Pompidou koji je u cijelosti u rekonstrukciji, sjajne izložbe modne fotografije Alekseja Brodovitcha i Erwina Blumenfelda u Europskoj kući fotografije, i - to bi bilo sve. Francuski umjetnik Arman (Pierre Fernandez, r. 1928), čija se retrospektiva upravo održava u Muzeja Jeu de Paume, čvrsto drži visoko i zasluženo mjesto u kontekstu suvremene umjetnosti druge polovine 20. stoljeća. Ovdje nije riječ samo o francuskoj umjetnosti tog razdoblja, što dakako nije bez značaja, nego o mnogo širim implikacijama njegove osebujne poetike, kao i čitave grupacije novih realista kojoj je Arman od samog početka pripadao. Iza Armana i teorije te prakse novog realizma nadvila se gigantska sjena francuskog teoretičara Pierre Restanvja, koji je entuzijastički tih kasnih pedesetih godina pokušavao zajedno s jednim brojem umjetnika pronaći alternativu egzistencijalističkoj vivisekciji i ostalim hladno-ratovskim paranojama. Suprotno općoj rezignaciji zbog gubitka središta i humane okosnice grupa umjetnika okupljenih oko ideologije novog realizma vidjela je u svijetu oko sebe čitav niz stimulativnih izazova. Od kako je potkraj listopada 1960. grupa novih realista bila oformljena, a Pierre Restanv deklarativno proglasio novi pristup uočavanja .>zbilje, netom uspostavljeni estetski establišment apstrakcije doživio je snažnu kritiku. Ona je svoju oštricu usmjerila na artificijelnost i socijalnu izoliranost apstrakcije kojoj je očito ponestalo snage da se nosi s kulturom i novim socijalnim prilikama. Klasična kontemplativnost apstraktnog, ali i figurativnog slikarskog promišljaja očigledno se nije mogla više nositi s nabujalim šarenilom masovne kulture i sve češćim korištenjem njena širokog registra u stvaranju nove kulturne scene. U kontekstu prodora američkog i britanskog pop-arta i formiranja europskih Fluxus grupacija, program novih realista bio je na liniji neposredne i nepatvorene reakcije na zbilju. Koristeći u svom kreativnom procesu sve što im je ta zbilja u svakodnevici nudila. Umjetnici poput Armana, Cezara, J. Tinguelvja, Niki de St. Phalle, Y. Kleina i drugih pronalazili su u njoj gotove metafizičke elemente, koje su zatim s velikim umijećem znali pretvoriti u umjetnička djela snažne izražaj nosti. Ma koliko se P. Restanv trudio da svoje realiste objasni metafizičkim pristupom tehnologiji i kvantitativnim tumačenjem zbilje u pozadini tog fascinantnog interesa za profani objekt bilo koje vrste nazire se neosporni utjecaj Marcel Duchampa. Čitavo njegovo djelo dalo je novim realistima potrebni legitimitet u direktnom korištenju civilizacijskih artefakata i pridavanja heraldičkog značenja banalnim predmetima svakodnevne upotrebe kao što su konzerve, ambalaža, automobilske karoserije, kuhinjski inventar, staro željezo itd. Nije međutim Duchampov utjecaj bio jedini; oživljeni interes za dadaizam i nadrealizam pružio je umjetnicima obilje duhovne hrane i otvorio im uzbudljiv prostor pomalo anarhične slobode. Liričnost i ekspresivnost apstrakcije te strogost geometrizma očigledno nisu mogli više zadovoljiti duhovne i estetske potrebe vremena. Stoga su novi realisti sa svojim idejama estetske reciklaže i angažiranih poruka stigli na europsku umjetničku scenu u pravi čas prijedlogom totalne revizije postojećih estetskih vrijednosti i pokušajem uspostavljanja novih, duhovno i socijalno bližih potrebama vremena. Teško je reći u kojoj je mjeri Arman u tim novim umjetničkim inicijativama bio ključna ličnost. U pregledima umjetnosti druge polovine 20. st. njegovo se ime vrti u krugu novih realista, ali rijetko s izdvojenim kritičkim osvrtom njegove uloge u tom pokretu. Sadašnja izložba u Muzeju Jeu de Paume inicira ozbiljno promišljanje Armanova cjelokupna opusa. Umberto Eco primjećuje u njegovom opusu postmodernističku ambivalentnost, a sličnog je mišljenja i William Rubin. Čini mi se da Arman premošćuje dvije kulture - modernu i post-modernu - piše Rubin u katalogu izložbe. Ove kvalifikacije čine mi se pomalo pretjerane, i u znaku su tradicionalne potrebe kritičkih interpreta da djelo umjetnika smjeste u prostorno-vremenske koordinate. Armanu to ne treba. Sigurno je daje svojim životom i svojim djelom povezao slučajnosti kao što su definirana razdoblja modernizma i postmodemizma, ali u pravilu je bio uvijek svoj, intrigantan i direktan u umjetničkoj ekspresiji. Od samog početka svoje umjetničke karijere kasnih pedesetih godina, Arman je prostim gomilanjem civilizacijskih otpađaka i njihovim apsurdnim zbrojem unutar prostora slike, odnosno umjetničkog djela, pokušao uspostaviti ravnopravan dijalog s civilizacijskim stratumom svog vremena. U početku su njegove Gomile (tako koji puta slične Kožarićevim) bile čista estetska provokacija. Kasnije se gomila istovrsnih predmeta (telefoni, čepovi coca-cole, utikači, opruge, mehanički satovi itd.) svrstava u retorički red i zalijeva u poliestersku masu. Na taj način Arman pokušava uvesti organizirani nered i civilizacijskom otpadu dati prihvatljiviji estetski legitimitet. Sredinom šezdesetih godina kritika kod Armana primijećuje novi pristup kompoziciji, ali i odabiru predmeta koji će mu poslužiti kao prefrabrikat djela. Tada se u poliesteru počinju javljati dijelovi violina, limenih instrumenata i glasovira s kojima Arman majstorski organizira cjelinu svog djela. U jednom času izgleda daje prevagnula retorička atraktivnost, pa su gomile - komercijalno vrlo iskoristive - počele gubiti izvornu ekspresivnost. Retrospektiva međutim bjelodano pokazuje kako je ta faza koja je bila povezana s vrlo širokom i pozitivnom recepcijom njegova djela relativno brzo bila nadvladana, i da se umjetnik vratio svojim početnim intelektualnim i kreativnim impulsima s kojima se upustio u svoju umjetničku avanturu. Danas je Arman zreli umjetnik koji ima tu sreću da može realizirati i vrlo ambiciozne instalacijske i ambijentalne projekte za velike i bogate fondacije kao stoje Cartier, ili za javna mjesta u Nici, Houstonu, Memphisu itd. Čitav opus Armana ostavlja međutim jedno važno pitanje otvoreno. Ono doduše nije specifično vezano samo uz tog umjetnika, već uz mnoge suvremene umjetnike koji se u svojim kreativnim postupcima koriste prednostima mimetičkog govora i, istodobno, jezikom radikalne apstrakcije. Na sintezi apstraktnog i konkretnog gradili su svoju poetiku dadaisti i nadrealisti. Umjetnici novog realizma shvatili su poruku avangardi dvadesetih godina ovog stoljeća i na njoj su sagradili umjetnost koja - kako je rečeno na početku - uspješno premošćuje jaz između modernog i post-modernog razdoblja ovog stoljeća. Bez naslova, 1994., mlinci i posude za kavu, Privatna zbirka, Venecija Snimio D. R./Jeu de Paume Copyright, ADAGP, Pariš 1998.