Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Jan Fabre
inten/iew

INTERVIEW Ratnik ljepote Belgijskog umjetnika Jana Fabrea, opernog, baletnog i kazališnog režisera posjetitelji Eurokaza pamte po dvjema predstavama: Universal copvright i Ona bijaše i jest, čak. Nosilac novog kazališnog vala najavio je svoju poetiku još krajem sedamdesetih godina peformanceima, koji su prethodili kazališnom angažmanu. U njima je izrazio svoj ohlađeni, distancirani stav prema umjetnosti koji se temelji na činjenici da stvaranje i gledanje počiva jedino na nesporazumu. Riječ Art, aluzijom na pseudonim Marcel Duchampa (trgovac solju) ispisuje solju, a zatim posipa njome posjetitelje, čime želi reći: Umjetnost je materijal za soljenje pameti. Stav prema materijalnim vrijednostima izrazio je paljenjem novčanica, a s kritičarima se obračunao u performanceu, naoružavši ih pištoljima kojima su na njega mogli ispaliti po jedan metak, lako se u procesu stvaranja često služi vlastitim tijelom, ili golim tijelima glumaca, ideje koje izražava bitno su drukčije od onih koje su propagirali performeri 60-tih i početka 70-tih u kojima se tijelo Gore desno: Kukuljica, detalj Desno: Hduzlazećeg anđela, skulptura od brazilskih draguljnih žohara svodi na njegovo protezanje u prostoru ili puko slavljenje tjelesne vitalnosti. To je osobito došlo do izražaja u performanceu Moje tijelo, moja krv, moj krajolik kojeg izvodi potkraj 70-tih godina. Poruka akcije prskanja krvlju po listu papira glasila je: Ne napuštam svoje tijelo u potrazi za imaginacijom: naprotiv, moje tijelo je moj svijet fantazije. Fabreove kazališne predstave fascinantni su spektakli u kojima se očituje težnja ka totalnom umjetničkom djelom, Gesamtkunstwerku. Predstave poput Kazalište kakvo valja očekivati i predvidjeti ili Staklo u glavi bit će od stakla primjeri su neverbalnog, vizualnog teatra osamdesetih, u kojemu mirovanje i pokret imaju jednaku vrijednost, kao što se izjednačuju glazba i muk u skladbama Goreckog, čiju glazbu koristi Fabre u svojim predstavama. Da mirovanje nikad ne može biti potpuna nepomičnost, svjedoče jarkim reflektorima osvijetljena, često potpuno gola tijela plesača na kojima se može vidjeti svaki trzaj mišića, pratiti disanje i treptanje očima, što unosi nemir u preciznu geometrijsku strukturu rasporeda njihovih tijela na pozornici. Kretnje koje izvode ponavljaju se do iscrpljenja. Ponavljanjem, neki tipični klasični baletni pokreti, umjesto da prenose u fikciju, vraćaju u realnost. Plesači u disciplini i nastojanju da obuzdaju vlastita tijela postaju ratnici ljepote, no napor na sceni postaje stvaran i vidljiv, njihova tijela se iscrpljuju. Predstave su bogate mitologijom i nisu lišene romantike, no Fabre je neprestano slama i izvrće. U radovima koje smo tijekom siječnja imali priliku vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti Fabreova fantazija o metamorfozi trijumfira nad tijelom, ostavljajući ga samo kao dokaz, praznu ljušturu na putu prolaza. Na izložbi Passage, od tijela tisuća brazilskih draguljnih žohara Fabre preciznošću draguljara oblikuje skulpture, stvarajući iluziju njihova lebdenja u prostoru. Blistava površina dematerijalizira i posve karnalne prizore koji podsjećaju na one Rembrandta ili Soutena. Na mjestu gdje se nalazi utroba visećeg komada mesa, jednako kao i ondje gdje bi trebalo biti lice figura ljudskih obrisa, nalazi se šupljina koja otvara pogled u tamu praznine. Opna kukca predstavlja opnu iščezloga tijela - Zid uzlazećeg anđela kako glasi naziv jednog od njegovih radova. Metafizička ideja prolaza kroz tijelo ponavlja se ritualnim prolazom kroz prostor u kojemu bi osamljeni promatrač trebao kontemplirati nad prolaznošću života u mističnoj atmosferi prigušenih svjetala, raskošnog Ijeskanja tijela kukaca i prozračnih sjena koje padaju na tlo poput fine čipke. Fabreova opsesivna fantazija najčešće je potaknuta, o čemu svjedoči i posljednja izložba, svijetom životinja, budući da one pripadaju bićima koje žive u ritmu s prirodom. Dio tog ritma predstavlja i magični trenutak Modroga sata. U nastajanju Vašega poznatog ciklusa crteža za koji ste se koristili biro-tintom gotovo presudnu ulogu odigrala je jedna bilješka vašega prastrica, poznatoga entomologa Jean-Henry Fabrea. Koliko je ta ideja nazočna u radovima koje ste nam pokazali u Muzeju suvremene umjetnosti? Ideja Plavoga sata potječe iz jednog starog rukopisa JeanHenry Fabrea u kojem je opisan trenutak kad noćne životinje odlaze spavati, a dnevne se bude. To je neka vrsta ne-mjesta u INTERVIEW kojem sve puca, rastvara se, i istodobno sprema na počinak. Serija crteža kojima sam dao ime L heure blue, Crteži velikog plavetnila, nastajali su kada sam pustio kukce na papir i pratio njihove tragove koji su stvarali linije razdjeljujući prostor. Na ovoj izložbi postoji još i jedna kukuljica za koju mi je trebalo dvije godine daje napravim. Ona prikazuje kukuljicu koja se od sasvim malene povećava, da bi se raspuknula i postala vidljivom slika skarabeja. Pukotina je ono što skarabej razbija da bi je otvorio. Napravio sam je od različitih slojeva: od izmeta, trave, taloga... različitih slojeva, poput onih koje po tlu kotrlja skarabej, u obliku kuglica. S te strane, to se dodiruje s idejom velikih modrih tinta. Kukuljica je na neki način otjelovljenje i podrška ideji plavoga sata. Što znači prolaz? Zašto naziv Prolaz? Prolaz je također ideja zbog koje nisam pustio previše ljudi na izložbu. To je ideja fizičkog i mentalnog rituala prolaza. To je ideja i klasičnog flamanskog vanitas slikarstva; slika na kojima se može vidjeti mnoštvo kukaca. Kukci nešto predstavljaju. U Egiptu je to bio samo skarabej. Sakarabej stoji kao most ka smrti ili početku novoga života. Smrti kao nečeg što nije negativno, nego predstavlja pozitivno energetsko polje. Ideja neke vrste životnog stadija post-mortem. U vašim skulpturama slika čovjeka povezuje se sa slikom kukca, budući da su figure izrađene od mnoštva insekata često ljudskih obrisa... Karika koja ih povezuje je prije svega skarabej koji ima oklop, neku vrstu ljušture od koje sam napravio skulpture, neku vrstu spiritualnih tijela, oklop anđela: muških i ženskih anđela. Oni su duhovni ratnici, budući daje skarabej jedna od najboljih vrsta ratnika koji još postoje na svijetu. Jedan od najstarijih ratnika. To je na neki način povezano s formom, idejom metamorfoze, idejom mutacije. Često u svojem rječniku upotrebljavate naziv Ratnici ljepote. Protiv čega se to borite? Možda, da bih obranio umjetnost, jer umjetnost je nešto ranjivo. Umjetnost sve više postaje spektakl, happening, što se može primjetiti na izložbama poput Biennala u Veneciji ili na Documenti. Stoga sam posljednjih godina najčešće tražio mirna mjesta za predstavljanje svojih radova, kao što su primjerice ona u jako malim selima, u kojima još postoji prilika tišine za rad. Možda se također i za to borim. Borim se i za smisao avanture. Vašim radovima ne mogu se osporiti visoki estetski kriteriji, no mnogo ste puta u razgovorima s novinarima naglašavali i etičku dimenziju. Kako tumačite tu etičku sastavnicu u izloženom ciklusu? Da, nije to samo estetika, make-up. Mislim da je moja estetika prije svega utemeljena na etičkim idealima i etičkim načelima. Mislim daje to u određenom smislu i vrlo politična izložba, jer govorim o spiritualnim tijelima u smislu tijela koja su oslobođena, tijela koja sadrže sjećanja, tijela koje je lišeno moralnog suda. Postoji erotsko tijelo koje se izražava kroz gnjev, fizičko tijelo, kao stoje primjerice tijelo u Nitchovim performanceima u kojima se pojavljuju sperma i krv, a ovo je potraga za duhovnim tijelom. To je i izložba o konfliktima, između kulta mirovanja koje se obično predstavlja kosturom i kulta pokreta. Pokret je uvijek nešto što pripada mesu koje se raspada - to je ideja smrti, no u društvu smrt je još uvijek nešto što ima negativne konotacije, dok je na ovoj izložbi smrt pozitivno energetsko polje. Kostur priziva prazninu, to je nešto što postaje pozitivno - zaustaviti se, promatrati, ostati nepokretan. Moguće je primijetiti da je površina, kako u prijašnjim Velikim tintama, tako i u ovim radovima, upravo suprotno smrti, nosilac neobične živosti? U velikim plavim tintama važan je bio pokušaj stvaranja novog energetskoga polja razdjeljivanjem prostora tisućama linija. To je ideja koja je suprotna crtanju. U ovom ciklusu to je površina od prirodnih boja. Ona ima nešto što privlači i odbija u isto vrijeme. Dok se približavamo, vidljivima postaju ti mali monstrumi, ti ratnici, od kojih bi se u svakodnevnom životu odmaknuli s gađenjem: A, ne sviđaju mi se. Ta privlačnost i odbojnost događaju se u isto vrijeme - na površini. To je kao neka vrsta prisnosti: želiš vidjeti djelo s odmakom, a u isto vrijeme osjećaš energetsko polje koje te privlači bliže. Želiš doći do taktilnosti, fizičnosti s objektom. U ciklusu Plavih tinta naglasak je bio na procesu rada. Čitavim tijelom sudjelovali ste u iscrtavanju tisuće linija. Koliko je sam proces rada bitan u ovim skulpturama? Naravno, bilo je potrebno posebno fizičko i mentalno stanje da bi se napravio taj niz linija. Svi su moji radovi na neki način povezani s arhitekturom, arhitekturom vremena. Na njima postaje vidljivim protjecanje vremena. Ono je esencijalno u radu: u gledanju i u stvaranju. Još volim izrađivati stvari ručno. Sve te radove, sam sam napravio. Govoreći o procesu izrade, može li se govoriti o potrebi za ponavljanjem? Da, to izgleda kao ponavljanje, ali fizički i mentalno prolazim kroz različita stanja svijesti dok stvaram. Postajem neka vrsta provodnika koincidencija. Koliko se međusobno isprepliću vaši scenski radovi s likovnim? Uvijek nastojim vrlo dobro definirati stoje to vizualni rad, stoje to materijalni rad. Moguće je doći do ideje da jedan medij utječe na drugi medij, ali nikad ne dolazi do miješanja. U kazalištu, ponekad se služite predlošcima tradicionalnog slikarstva, često spominjete utjecaje umjetnika poput Marcel Duchampa ili Marcela Broodthersa, no teško se za vas može reći da ste eklektik. Na neki sam način vrlo tradicionalan umjetnik. Vjerujem u tradiciju. Uvijek sam u sustavu tradicije, koju slažem na neke drugačije načine, jer vjerujem da je dobra avangarda uvijek vrlo tradicionalna. Uvijek se krećem u okviru određenog sustava. Kad igram košarku, ne igram nogomet. Za mene su ljudi poput Duchampa bili važni kad sam bio mlađi, ali ništa važniji od drugih umjetnika. Više sam bio pod utjecajem drugih umjetnika ili čak znanstvenika, nego pod utjecajem suvremenih umjetnika. Moji najveći utjecaji do danas su još uvijek osobe poput Hveronimusa Boscha ili Jan van Eycka, klasični umjetnici koji su radili s prostorom, formom, deformacijama i mutacijama tijela u prostoru, a koji su za mene još majstori. Što podrazumijevate pod pojmom mutacija? Mutacija, stanje koje polazi od jedne točke ka drugoj. Stanje između, od kukca do ljudskoga bića, od komada mesa do anđela. Stanje između, koje počinje s pucanjem, do neke nove slike. Ona bijaše i jest, čak, prizor iz predstave koja je prije dvije godine izvedena u Zagrebu na Eurokazu


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026