ostalo
Arhitektura kao mrtva priroda
OBRISI
Louis Hellman, Arhitektura za početnike, 1988. Dalibor Jelavić, Jedna jedina, 1994.. ulje na platnu 150x196 cm Ukoliko ste se ponadali da ću iskoristiti prigodu, datu mi na korištenje, dvije stranice Konture i progovoriti o amblematskoj pojavi novoga pristupa gradogradnji razaranjem urbanotvornosti - kao jedne od najizvornijih, a time i najdragocjenijih odlika hrvatskoga nacionalnog bića - najezdom granatiranja unutrašnjega neprijatelja, koji je ovome gradu učinio ono što ni tenkovima JNA nije pošlo za rukom (volim tu sintagmu), uredivši (obožavaju taj izraz) administrativno, gospodarsko i kulturno središte svih Hrvata, a i šire, u palanačku pijacu sa česmom (kako ju sami imenovaše) i KranjcMihajlovom, gdje postrojiše - sve u cilju metropolizacije popločane dobrim namjerama - marširajuće Mikšine lampe, s Kožarićevom kuglom kao obeliskom Cerje njima to-sve-jedno-te-isto) u sjecištu uličnih osi, kako se ne bi otkotrljala u neželjenome pravcu te pijune obljepila katranom kojim je već jedared bila zalivena. Dakle, iako bi to bilo očekivano poput starijeg i ljepšeg zagrebačkog sandučića na Cvjetnome trgu, neću trošiti fini papir i mirišljave tiskarske boje na ono što je prolazno. Uostalom o tome sam već progovarao u više navrata. Nedavno otvorenim pismom naslovljenim KADIJA GRADI - KADIJA RUŠI - A RAJA PUŠI? objavljenim integralno u Novom listu od 12. studenog 1997. te u ponešto skraćenoj verziji, uz uljudnu ispriku uredništva i poziv na daljnje reakcije čitateljstva o toj temi, u Slobodnoj Dalmaciji od istoga datuma. Interesantno je, no nipošto začuđujuće, da režimski Vjesnik nije objavio ništa, dok Večernjak u gradskoj rubrici donosi interpretirani sažetak s usmenim obrazloženjem novinarke kako je stav uredništva da to ne bi trebalo zanimati (čitaj uznemiravati) čitateljstvo izvan metropole. Ukoliko je netko ipak zainteresiran o svemu se detaljnije može informirati u Dossieru Cvjetni trg objavljenom u časopisu Čovjek i prostor br. 6-8 i 9-10/1996. No, kako se ipak ne bih želio previše udaljiti od snage cvijeća, nego samo od uvenule arhitekture kao rezultata 1HB MU. OF TH Itrto SP*C ( an Jer Rohe. 10 LMARJU BECAUSe WlTHn* atrofiranja centralnoga živčanog sustava, zapitat ću sebe (opetovano), a vas možda po prvi puta: Stoje to zapravo arhitektonska mrtva priroda? Postoji li, kako nastaje i kako izgleda? Jer, na nesigurnosti i dileme, ali češće na samouvjerenosti i prepotenciju svojih, ne samo mlađih, kolega često sam znao lapidamo-intuitivno odgovarati: Nacrtaj vazu sa cvijećem. Što sam uistinu time želio reći nisam baš u potpunosti siguran, pa evo prilike da se to glasno razloži. Kada se prije nekoliko godina moj prijatelj Dalibor Jelavić vratio slikarstvu izložbom, u tada još uvijek dostojanstvenoj galeriji Forum, imenovao je djelo koje je izložbu nosilo, a koje se neminovno pojavilo na plakatu, pozivnici i katalogu te potom i u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, sa Jedna jedina. Radilo se o vazi sa cvijećem. Razveselio sam se, jer se vratio onome što najbolje znade raditi tom nadasve glupavom, ali zato ujedno i veoma teškom temom. Talijanski oblikovatelj okoliša Gaetano Pesce je upravo negdje u isto vrijeme Osaki podario zgradu koja je cijela jedna velika vaza puna dražesnog raznorodnoga zelenila. Nadrealna scena arhitekture koja predstavlja inverziju Dalijeva introvertiranoga Kišovitoga taksija sa, ne bi se to više moglo nazvati visećim vrtovima, nego ekološkom elevacijom s vertikalnim ozelenjavanjem, u teglama od lijevanoga polistirena i vidljivim sistemom navodnjavanja. Rukomizvedeno-nepromjenjivo-umjetno-crveno u srazu s prirodnimživotno-treperavim-mjenjajućim-zelenim. Tamo gdje bismo očekivali prozore nalaze se geometrizirani paneli organički izobličeni u različite posude, a umjesto uvriježene grafike konstruktivnoga rastera Pesce izvodi prozore. Ideja je očigledno uznemirila i znamenitog Philippea Starcka koji je, smatrajući vjerojatno da isključivo njemu pripada primat ekstravagancije, svoju, u isto vrijeme i u istome gradu izvođenu poslovnu zgradu Le Baron Rouge smjesta iz crvene pretvorio u zelenu, tako da se ona sada nosi ime Le Baron Vert. Sve sam vam ovo ispripovjedio samo zato što sam čvrsto uvjeren da ni Pesceova, a niti Starckova zgrada nisu arhitektonske Vaze sa cvijećem, lako su obje tvorevine svojevrsno arhitektonsko cvijeće, nastalo iz pera vrhunskih majstora najstarijega zanata, za razliku od zagrebačkoga novokomponovanoga urbanoga smeća u režiji diletanata - kvazistrukovne budžetizirane birokracije, odnosno gradskih činovnika. Da bismo mogli oslikati arhitektonsku mrtvu prirodu moramo najprije biti na čisto stoje to uopće arhitektonska priroda. Danas kada se, uzmemo li u obzir Banhamovu tezu i nomenklaturu, nalazimo na prelomnici između treće i četvrte ere strojeva, ponašajući se kao da smo još uvijek u prvoj1 to je nadasve nezahvalan posao. Naši su nam učitelji najčešće govorili da je arhitektura sinteza funkcije, konstrukcije i forme, što je nama vać tada zvučalo kao jedna razvodnjena, knjiška varijanta kuće kao stroja za stanovanje. Prema Schellingu ili Goetheu radilo se o smrznutoj glazbi, da bi se jačim sibirsko-marksističkim spuštanjem ispod ništice čipkasto inje pretvorilo u vječiti led simfonije betona, željeza i stakla. Pitamo se, dakle, da li iskonska duša arhitektonike leži u slobodi umjetničkoga izričaja ili možda ipak samo u tehničkoj pragmatici. No, već poprilično dugo postoji i treće viđenje arhitekture, kao prokazatelja, prikazatelja i promicatelja društvenih procesa. I upravo se najveća teorijska svađa današnjice vodi oko pitanja prevlasti ideje o biti arhitekture u našoj postindustrijskoj eri te uopće o njezinu smislu u vremenu kada virtualno tendira nadomjestiti, nadmašiti ili barem koincidirati s materijalnim. Neki teoretičari, bez obzira na činjenice, tvrde da je arhitektura ipak samo zaklonište, da bi drugi inzistirali na tome da se ona može bolje opisati stanovitim stanjem stvari. Strukturiranje ili kondicioniranje je dvojba koja je nadomjestila tradicionalnu polarizaciju umjetnosti i tehnike, što se od vremena do vremena iznova aktualizira i vuče svoje korijene iz davnih vremena, kada se čovjek prvi puta zapitao bi li bilo bolje da drvenom građom sagradi kolibu ili zapali logorsku vatru. No, arhitektura je vjerojatno ipak i jedno i drugo i treće i četvrto - sve pomalo i sve zajedno i sve gotovo istovremeno, jer energetski djelatno rješenje ne mora automatski isključiti i strukturalističku težnju ka podizanju manje-više trajnih okruženja, isto kao što umjetnički dojam ne mora nužno biti narušen dobrim, logičkim, pa čak i vidljivim tehničkim i tehnološkim rješenjima građevine. I na kraju, zastanete li pred nekim djelom ljudskoga napora i duboko uzdahnete, a da baš niste u potpunosti sigurni zašto, osjetite li nenametljivu blagotvornost okoliša kao logičkoga produžetka vašega tijela i htijenja, uspijete li u apstraktnim zemljopisnim koordinatama prepoznati kakvoću mjesta, bivate li svojom prisutnošću u stanovitom okruženju pomaknuti u vremenu i prostoru doživljajem udžepljenja, a nadasve uspijete li pročitati, ili čak stvoriti priču u onome što vam se na prvi pogled čini nezanimljivim, klišeiziranim i već stotinama puta viđenim - nedostojnim arhitektonike - znajte da ste blizu. Jer, osmisliti okoliš-okruženje-prostornost koja će biti nezamjenjiva i nezamjetljiva poput pribadače, kao da je oduvijek bila tu, kao daje nitko nije imao poterbe osmišljavati, ali istovremeno plijeniti nečim što izrasta iz same njezine bitiarhitektura sui generis - eto vaze sa cvijećem. Pa to je barem lako, zar ne? Krešimir Rogina, Zagreb, 5. prosinca 1997. Lijevo gore: Gaetano Pesce, Organička kuća, Osaka, 1993. Gore: Phillipe Starck, Le Baron Vert, Osaka, 1992. Lijevo: Penezić i Rogina, Arhitektura kao priroda, Tokijo, 1996. 1 Reyner Banham je 1960. napisao knjigu Theory and Design in the First Machine Age kojom je bacio novo svjetlo na do tada uvriježeno jednoznačnu i herojiziranu povijest Moderne arhitekture, tvrdeći da se tada svijet već debelo nalazio u Drugome dobu. Umjesto glomaznih industrijskih postrojenja koja su temeljito izmjenili sliku i karakter svijeta na sceni su tada već bili pristupačni i zavodljivi kućanski aparati: Današnja je kućanica najčešće sama u posjedu više konjskih snaga negoli industrijski radnik s početka stoljeća. - poznata je Banhamova rečenica. Dakle, ako je automobil simbolizirao Prvu eru strojeva, televizor Drugu, kompjutor Treću, cvberspace ili kreacija virtualne realnosti putem preplitanja množine mrežnih sustava je vjerojatno otvorila vrata Četvrte ere (strojeva?). 0 tome više u napisu Stvarnost stvarnija od one stvarne u znanstvenom i stručnom časopisu Arhitektura Nakladništva udruženja hrvatskih arhitekata br 01 (212) 1996. str. 96-104.