ostalo
Nikola Koydl
Savršena ravnoteža suprotnosti
ENES ttUlEN Od kada si ušla u moj život, 1996., olovka, papir Retrospektivnom izložbom slikara, grafičara, crtača i pedagoga Nikole Koydla (1939.), zagrebački Umjetnički paviljon nastavlja već davno uhodanu strategiju izlaganja umjetnika najviše razine likovne umjetnosti u Hrvatskoj. Kovdlova izložba samo uvjetno je retrospektivna, jer obuhvaća crteže nastale posljednjih dvanaest godina, u razdoblju od 1985. do recentnih ovogodišnjih djela, a autor je prisutan na sceni više od trideset godina. Ujedno, dobra je ideja da se izložba profilira tako da se izlože samo crteži, kao jedinstvena cjelina, i bez paralelno nastajućih grafika, slika i objekata. Dakako daje Nikola Kovdl izuzetno plodan umjetnik, koji je samo ove godine narisao preko 100 crteža, pa se u obilju od oko 400 crteža, izabralo stotinjak za ovu retrospektivu. Uz dobar prateći katalog, te nadahnute predgovore čak trojice kritičara, dobrih poznavatelja Kovdlovog opusa, dr. Ive Šimata Banova, Milana Bešlića i Radovana Vukovića, izložba nudi - u također vrsnom postavu prof. Mladena Pejakovića - zanimljivo putovanje kroz jedan osebujan stvaralački energetski potencijal. Koydl i njegova umjetnost satkani su od suprotnosti. Druželjubivost, ljudska toplina i nesebično prijateljsko davanje sebe, vanjska je opna jednoga konkretnog unutarnjeg svijeta, koji u iskustvenim previranjima rezultiraju svijetom umjetnosti krajnje formalne i estetske čistoće, kao iskazom reda nastalog iz sređivanja košmarastih i kaotičnih doživljaja. Apstraktno i figurativno, vanjsko i unutarnje, meko i tvrdo, oštrobridno i fluidno želatinasto, neki su od suprotivih epiteta koji tek površno označavaju Kovdlovo stvaralaštvo. Koydl kao profesor mladim ljudima daje punu stvaralačku slobodu, no s ogradom jednog postupnog usmjeravanja k svim teoretskim zadatostima umjetnosti (teorija linije, plohe, boja, prostora itd.), te poglavito prema organičkom rastu i sintezi svih modernističkih promišljanja. U svom umjetničkom djelovanju postupa jednako. Dobar poznavatelj kunsthistoričarske tradicije, kao i tradicije povjesnih avangardi dvadesetog stoljeća, Koydl je već prije više od trideset godina izgradio svoj stil, u kojem je iskazivao i iskazuje i osobnu i umjetničku zrelost. Kao znatiželjan duh, čitajući mnogo, dobro je upoznao filozofiju zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, te istočnjačku filozofiju (zen budizma), posjetom i boravkom u Japanu i Kini, čije postulate, između ostaloga, ugrađuje u svoj umjetnički izričaj. Poznavanje juda kao izraza vještine i koncentracije, produbilo je osebujnu raznolikost Kovdlovog bića, a umjetnička i gotovo cerebralna, pa čak i konceptualna disciplina, bliska je velikom francuskom umjetniku Yves Kleinu, koji je također bio majstor juda. Ne želim time usporediti Kleina i Kovdla, jer je golema razlika među njima kao umjetnicima u formalnom i interesnom smislu, nego samo naznačiti jednu potku, koja, vjerujem, bitno uvjetuje izgradnju svjetonazora i stavova određene individue, a time se i nužno odražava na stvaralački koncept. Podrijetlo Kovdlovih oblika podjednako je u biološkom i anatomskom repetitoriju, koliko i u njegovim svakodnevnim doživljavanjima, pretežno vlastitih osjećaja ugrađenih u svijet koji ga okružuje i koji se u njemu reflektira. Kovdlovi crteži djeluju, metaforički rečeno, kao samurajski mač katana okrenut i uperen u vlastito srce, kojega se zdravstvene poteškoće uzdižu do univerzalne razine svih ljudskih uspona i padova, boljih i lošijih trenutaka, ukratko nužne dijalektičke izmjene radosti i tuge, sreće i nesreće. Djelomice distingvirana zaleđenost pravilnih linijskih struktura, i u njih zatvorenih geometrijskih obličja, može se očitavati kao svojevrsni hard-edge, umjetnost hladnoga i britkoga ruba. No, unutar takve tvrde ledene metalne opne, pulsira brzotrzajni i krajnje simetričan usitnjeni svijet mikro oblika, koji poput sitnog tkanja, formiraju fluidne organičke elemente, koji se pak s pravom mogu očitavati kao autonomni organizmi. A ovi se pak shvaćaju kao simbolička matrica prvenstveno duhovnih i duševnih stanja. * * * Mnogi tumači Vaših radova nameću tvrdnju o njihovom nikada zadovoljavajućem, potpunom iščitavanju, no slažeći se u činjenici da su Vam radovi (slike, grafike, objekti, crteži), stilski izjednačeni, a opet svaki zasebno sasvim svoj, različit i neponovljiv. Možete li rekonstruirati svoj vlastiti unutarnji proces koji je iskristalizirao i profilirao stil? Kroz moje slikarsko vrijeme zaista je mnogo pisaca isticalo hermetičnost, teško čitanje mojih radova, posebni položaj, izdvojenost itd., ali istodobno i stilsku izjednačenost, koherentnost, drugim riječima dosljednost. Od najranijih gimnazijskih dana, od mojih prvih susreta sa slikama i kipovima Leonarda, Michelangela, Degasa, Matissea u knjigama koje je imao moj otac u svojoj biblioteci, do stvarnog susreta s glavama na Šibenskoj katedrali, do galerije umjetnina, maloj ali dobroj galeriji u Splitu. Tu sam se susreo s Meštrovićem, Deškovićem, Studinom, Bukovcem, Kraljevićem, Jobom, Gore: Unutarnja kretnja (II), 1995., olovka, papir, 70x100 cm Lijevo: Cvijet (VII), 1997., olovka, papir, 100x50 cm Posve gore: Crtež III, mi, olovka papir, 100x140 cm Gore: Tebi, 1996. Tartagliom, Vidovićem, Jamom i Groharom sve do Schiavonea. Potom je došao Zagreb, Akademija i sve ono što sam mogao vidjeti u Strossmaverovoj i Modernoj galeriji. Na prvoj godini studija gimnazijski prijatelj odveo me je na trening juda gdje sam ostao punih pet godina. To me je dovelo do Hiroshigea, Utamara i Hokusaija pa preko njih do zen budizma, pa natrag preko Kine do Indije, sve do našeg Veljačića. Dakako amaterski, ali sam dobio sumarnu sliku nekog drugog svijeta i poimanja umjetnosti koje je toliko dobro opisao E. Fromm u svojim knjigama Imati ili biti te Čovjek za sebe. Tu počinje, uz akademsku naobrazbu, moj pokušaj da iz oceana znanja izvadim barem neki dio za sebe, da saznam što više i tako krenem prema sebi, tom najdužem putu. Presudnu ulogu imali su moji susreti s već spomenutim ljudima, ali i s genijalnim muzičarima, piscima i filozofima koji su mi omogućili da shvatim da imam jedan, neponovljivi život te da ga moram provesti što sadržajnije. U tom sam trenutku znao već dovoljno da donesem neke bitne odluke koje će odrediti moj daljnji život. Tada mi slikarstvo više nije bilo sredstvo s kojim ću napraviti karijeru, postati slavan, zarađivati novac, nego sredstvo koje će mi pomoći da provedem svoj život smisleno. Tog trenutka mi je laknulo, kao da sam skinuo neki teret sa sebe, nisam morao biti slikar dekorater tuđih praznih zidova nego sam postao slobodan, svjestan činjenice da u svojim rukama imam moćno sredstvo s kojim mogu krenuti na put, u potragu za samim sobom. Slikarstvo je tada zaista postalo sredstvo samospoznaje. U vremenu u kojem se tako lako i brzo gubi identitet, u vremenu ravnodušnom prema umjetnosti, u vremenu bez estetskog senzibiliteta na svim razinama, u vremenu koje nam je nametnulo amaterski mentalitet, neoprimitivizam, jedina moguća obrana je povratak izvorima, bijeg i distanca. Samo se tako može ostati svoj. Tu mi je slikarstvo dalo snagu. Tako određen krenuo sam prema sebi, punio sam svoje akumulatore, pažljivo promatrao svijet oko sebe i pokušao kroz crteže, slike i objekte progovoriti nešto o sebi i vremenu u kojem živim. Kroz sve to vrijeme polako i mukotrpno gradio sam svoj stil. Puno ste za života studijski putovali. Čini se ipak presudan Vaš doticaj s Kinom, s kulturom i civilizacijom te goleme zemlje. U kolikoj mjeri je to točno i kako se to manifestiralo na Vašoj osobnosti, a iz nje, u Vašim radovima? Preciznije, što Vam znači bušido kodeks, ili istočnjačka religioznost? Već u prethodnom odgovoru dao sam djelomično odgovor i na ovo pitanje. Kineski slikar Mi-Fu, koji je živio na prijelazu 11-12 st. rekao je kako treba prirodu propustiti kroz sebe. Hokusai je u 18. st. napisao onaj predivan tekst koji pobliže govori o mukotrpnom, postupnom razumijevanju svijeta, o uzdanju u sebe kako bi se spoznao misterij svijeta. To isto govore i mnogi drugi umjetnici, to će i Thomas Dylan u svojoj pjesmi Umijeće samotno i zanat moj reći na poetičan način. Mnogo je toga utjecalo na mene, svi ti predivni ljudi, koje zovem svojim učiteljima, od jednog samuraja Mivamotoa, preko Hokusaija, nepoznatih majstora do Degasa, Picassa, Duchampa i ostalih. Bez obzira na često pogrešno shvaćenu hladnoću, distanciranost, i slične epitete prišivene Vašim radovima, mislim da u njima postoji silno mnoštvo autoreferentnih, čak i autobiografskih elemenata. Osporite me ili potvrdite, bez obzira što, doduše, svaki umjetnički rad u sebi nosi klicu autoreferencijalnosti. Slažem se daje ta hladnoća pogrešno shvaćena za razliku od distanciranosti. Zar Knifer sa svojim crno-bijelim meandrima nije hladan? U mojim radovima zaista postoji mnogo autobiografskih elemenata. Ja spadam u ljude koji su našli ravnotežu između rada i života. Živim punim plućima, plovim morem, vučem se po birtijama, bacam se u nabujalu rijeku, kako kaže jedan moj prijatelj. Ne odbijam ništa što mi sadržajno ispunjava poklonjeno vrijeme i zato svaki crtež, slika ili objekt iza sebe ima konkretan doživljaj. U mnogih je umjetnika prisutan strah zbog nevjerice u umjetničko poslanje i bitak same umjetnosti. Vaši su crteži izuzetno konzistentni u potvrđivanju Vaše vjere u samoanalitičku i estetsku suštinu umjetnosti. Jesam li u pravu? Ja nemam strah ili nevjericu u umjetničko poslanje ili pak bitak umjetnosti, jer se time uopće ne opterećujem. Osloniti se na umjetnost znači osloniti se na pijesak, ona uvijek izmiče, potiče na sumnju, uzbuđuje, izluđuje ali i usrećuje, i tu imate pravo. Ja naprosto pokušavam s danim sredstvima, gramatikom, sintaksom i leksikom jednog jezika progovoriti nešto o sebi, svjestan činjenice da će me mali broj ljudi razumjeti, ali mali broj onih do kojih mi je stalo. Koliko u ciklusu erotskih crteža ima Vaše čiste erotomanije, a koliko su oni drzak, šarmantan i ironičan komentar na društvena stanja i tzv. međuljudske odnose? Erotika je sastavni, neobično važan, dio svačijeg života, a mi slikari imamo mogućnost to izraziti. Kada sam u ladicama našao veliki broj takvih crteža, tamo od 1970. naovamo, pala mi je ideja da taj ciklus zaokružim. U vrijeme porno časopisa i filmova bilo bi glupo ponoviti to na sličan način, pa sam tu temu stavio u društveni kontekst. U pravu ste kada kažete da tu ima ironije, možda čak i sarkazma, jer to sam i htio. U njima ima socijalno angažiranog komentara na sivu hrvatsku svakodnevicu i međuljudske odnose. Iz koje klice nastaje svaki novi crtež kao nova priča za sebe? Život je izuzetno raznolik, barem je to moj, pa u njemu nalazim te klice. Dosta dugo bavio sam se krajolikom, jer sam čovjek prirode, s njom komuniciram i nadam se da razumijem njezina pravila. Ljudi su isto dio te prirode, a upravo ljudi su mi često nanosili bol, ogorčenje i razočaranja; ali su mi donosili i ljepotu, i sreću. Te sam sve trenutke, i dobre i loše, pokušao materijalizirati. Iza svakog crteža nalazi se konkretan doživljaj, iz vlastitog životnog okruženja. Koliko ima istine u mogućoj tvrdnji da su Vaši, inače izrazito čvrsti, snažni, precizni, a sigurni i zaokruženi crteži, odraz Vaše osobne nesigurnosti. Pritom mislim na nemire uzrokovane vanjskim podražajima u nutrini Vašega bića. Već prije sam djelomično odgovorio da nisam opterećen s umjetnošću pa nisam siguran jesu li ti crteži odraz moje nesigurnosti, ali sam siguran da su oni izraz moje duboke potrebe za izražavanjem koja je svojstvena svakom ljudskom biću. No, nije svatko sposoban smisleno izraziti sebe pa neki ljudi to izražavaju urlajući na nogometnim stadionima, pasivnim promatranjem raznoraznih sapunica, skupljanjem kutija šibica, građenjem brodova u boci, a neki crtaju i slikaju. Neki loše, neki dobro, a malo njih pametno, odlično i odlučno. U pravu ste da su moji crteži uzrokovani vanjskim podražajima. A čime bi bili? Stalno se govori o higijeni na kojoj inzistirate u svojim crtežima, a ja bih prije rekao da u njihovoj sredini, srcu, placenti, egzistira jedna izuzetno razbarušena gustoća, poput živahne fluidnosti mikroorganskih tvari, gledanih pod lupom mikroskopa. Zaista, kako možete prokomentirati tu higijeničnost? Što ona uopće znači? Medicinski termin higijena mi se osobno ne sviđa pa bi radije prihvatio čistoću. Zar Šutej, Knifer, Nives KavurićKurtović, Keser ili Barišić nisu higijeničari, odnosno čisti u svojem izrazu? Ja variram između čistog racionalizma i čiste emocionalnosti, ovisno kako tog trenutka stojim, tj. kako se osjećam, kakav mije cjelokupni trenutni sklop feelinga. U svom razbarušenom životu u kojem ne odbacujem ništa što je lijepo i sadržajno, u kojem me katkada zakvači i mnogo toga ružnog, pokušavam se izraziti najčistije u likovnim sredstvima i staviti se tako u stanje ravnoteže. Teško je u Vašim radovima, prvenstveno u brdu ostvarenih crteža posljednjih godina, a i ranije, pronaći neke konkretnije referentne točke. Kao da su nastali ni iz čega, ni iz kakvoga utjecaja, već direktno iz Vas samoga. A studirali ste kod pokojnog prof. Đure Tiljka i također pokojnoga Krste Hegedušića. Što su Vam Vaši profesori dali? Vratite se sjećanjem u prošlost i evocirajte je. Moji profesori na ALU nisu mi dali ništa osim zanata. Nikad nisam čuo riječ kompozicija, a kamoli nešto o teoriji boja, i slično. No, taj je zanat trebalo savladati da bi se stavilo u poziciju kako bi se moglo započeti put prema sebi i kroz sebe. Akademija nije napravljena da vas učini umjetnikom već je ona veza između prošlosti i budućnosti, ona vas educira, skraćuje put lutanja mladom čovjeku. Vi imate ili nemate predispozicije ili talent, a sve ostalo je samoedukacija, rad, razvijanje senzibiliteta i imaginacije. U svakom trenutku bio sam svjestan činjenice da živimo u vremenu nevjerojatnih promjena, sjetite se samo revolucionarnih promjena u telekomunikacijama, ubrzanja vremena, nove nesagledivosti, polistilističnosti, pljačkaških pohoda po tuđim djelima, otuđenja ne samo od Boga, prirode i ljudi, nego i od samoga sebe. Sjetite se jednodimenzionalnog čovjeka za kojeg se radi brzo probavljiva umjetnost, TV sapunica, niskog estetskog senzibiliteta na svim razinama, u kojoj kriči silna nesposobnost razlikovanja talentiranih od diletanata. Podsjećam vas na nepostojanje kriterija, novi kič, kritiku koja sve poravnava, na medije koji vam na pragu novog doba naguravaju kao umjetnost sterilne slikare i crtače nikad viđenih niti proživljenih prizora, koji su nas doveli do gotovo nultog duhovnog stupnja. U tom našem vremenu moja veza s prirodom, s ljudima, moja sjećanja, doživljaji, ljubavi, strahovi, nesigurnost, plovidbe morem, glazba, knjige itd., utjecali su na to da u mojim crtežima, slikama i objektima zaista stoji svekoliki univerzum tih mojih iskustava i znanja. Svjestan sam činjenice da sve to zajedno nije garancija kvalitete, ali je bar jedan iskren pokušaj uobličavanja. Ta pozicija stavlja me izvan tekućih struja koje se brzo izmjenjuju i paralelno teku, no, to meni uopće nije važno. Jesu li pojedini Vaši crteži, poput onih iz metaboličkih, organskih, ili bioloških ciklusa, odista vizije unutarnjih organa, koji ranjivost nekog tkiva skrivaju u tvrdoj i čvrstoj opni vanjske ljušture? Nastaju kao preobrazbe pojava ili pojavnih oblika iz prirode, koju pretvarate u invenciju umjetničkog djela. Naučivši lekciju koju su mi dali moji veliku učitelji sublimiranu u misli kako treba prirodu propustiti kroz sebe, ništa nisam propustio kroz ruke, a da to nisam nacrtao ili dobro pogledao. Napuniti sebe oblicima, formama i bojama kojima priroda raspolaže u neizmjernim količinama, znači stvoriti repertoar elemenata i njima slobodno raspolagati. Uz bar malo naše mašte mogu se stvoriti slike koje u sebi imaju neočekivane susrete naizgled nespojivih stvari i tako nas dovesti u situaciju da asociramo mnogo toga. Cjelokupan Vaš opus izmiče svakoj sintagmatičnoj kunsthistoričarskoj šablonskoj definiciji. Pa opišite ih Vi svojim riječima. Ne mislim da baš u cijelosti izmičem definicijama, jer svaka suvisla analiza može odrediti što se u njima nalazi, svako umjetničko djelo dade se rastaliti na svoj fizički, plastički, predmetni i duhovni sloj značenja. Na sreću izmiče samo onaj nedefinirani međuprostor u kojem možemo samo osjetiti energiju i život koji je u djelo udahnut. Postoji li u Vašem djelu ikakvih simboličkih ili metaforičkih konotacija, ili je ono estetsko-etička činjenica zatvorena u svoj formalni svijet besprijekorne čistoće? Dakako da u onome što sam napravio postoji simbolika, postoji jaka metaforičnost, ali se i prepliće s nadrealnim, etičkim i estetičkim. Sve zajedno čini cjelinu u kojoj nastojim uspostaviti red koji mi omogućava jezik kojim se služim. Čim je moj unutarnji nered veći, čim sam više izbačen iz ravnoteže, tim ga više pokušavam izraziti redom i čistoćom. Strah, 1996.