ostalo
Skok u novi vid geometrije ili mogućnost nove arhitektonike
KREŠIMIR R06INA
Kolumnu u kojoj ću progovarati o kulturološkim temama s konkretnim poticajima ili bez njih, vođen neminovnošću svoje arhitektonske percepcije, započet ću samim imenom časopisa. Kontura - nazivlje adekvatno sadržaju, odmjerenosti i trajnoj kvaliteti časopisa, koji nam je, kada smo prije dvije godine obnavljajući usnulo, oronulo i ostarjelo Društvo arhitekata i krenuli u reanimaciju izdavaštva, dao svjetao obris mogućega. Sada, kada su novi brojevi znanstvenog magazina Arhitektura (izlazi od 1947), novina-časopisa Čovjek i prostor zajedno s prvim knjigama novopokrenute stručne biblioteke PSEFIZMA (od 1995) zauzeli trajno i vidno mjesto u knjižarama diljem Hrvatske koristim prigodu da zahvalim svima i svemu čemu je Kontura bila i jest obris. Zašto baš nomenklatura na početku? Zar svaka komunikacija ne počinje znakovljem koje obilježava i opisuje predmete i zbivanja, a koji bivaju bespredmetnim ukoliko nisu razumljivi, općeprihvaćeni i standardizirani. Nestalni kodovi prevedeni u sustav postaju tako trajnim jezikom komunikacije. Oni, poput svega stoje oprostoreno, a time prepušteno trajanju, svoju puku leksičku razinu nadilaze simboličkim dodacima i asocijativnim skokovima, koji ih katkada potvrđuju, nekada dograđuju, a ponekad i demantiraju ili mijenjaju. Sve što iole mislimo da možemo spoznati mi ćemo se truditi opisati. Ali uspjet ćemo samo u onome što nam naša civilizacijski opremljena percepcija u danome času dopušta. Najčešće putem dvojnih značenjskih repera koji će nam davati smisao za prepoznavanje suprotnoga pola. Konture tako teško da bi bilo bez njezine ispune koju pojačava svojim postojanjem i obrnuto, kontura je to jasnija što joj je sadržaj konzistentniji, razumljiviji i postojaniji. Razmišljanja o obrisima ljudi, predmeta, pojava koji se na prvi pogled čine opisivima, dovela su do potrebe i spoznaje o skoku u novi vid geometrije koji bi pojačao i dopunio suvremenu percepciju. Umjesto izmjerljive geštaltističke razdjelnice između crnog i bijelog, predmeta i pozadine, apstraktne u svojoj konstantnosti, njihovo se realno granično područje može više opisati kao nestalno, samoslično i beskonačno skaliranje, gdje je mjera podložna promjeni na način da je to veća što se (predmetu) više približavamo. Dužina obale neke zemlje se, osim osekom, povećava smanjivanjem mjerke koju rabimo, odnosno povećavanjem njene preciznosti. Konačnost takvoga postupka je u beskonačnosti. Tvrtka Gillette je sredinom sedamdesetih godina revolucioniranjem svojih proizvoda u svrhu bolje prodaje faktički i simbolički dovela na vidjelo mijenjanje percepcije i značenja konture u suvremenom svijetu. Proizvodnja nove kompaktne britvice u prvoj je fazi krenula u smjeru unaprjeđivanja kakvoće rezanja koja je uza sva tehnološka poboljšanja tim više odstranjivala baš ona nestalna ispupčenja koja ulaze u zonu varijabilnosti konture. Nakon desetak godina usavršavanja konačno se pojavio model koji je unio istinsku revoluciju u doba krvi i stipse. Britvica Contour dobila je fleksibilnu glavu koja se, doduše jednoravninski, tangencijalno prilagođavala ocrtu čeljusti. Unaprjeđivanjem toga principa, smanjivanjem elemenata, povećavanjem elastičnosti dvaju tananih nožića i dodavanjem svojevrsnih amortizera počela je prilagodba nove britvice Sensor cjelokupnoj konfiguraciji lica, što je konturu iz kategorije plošnoga počela prevoditi prema prostornosti, no nipošto više euklidovskoj. Principom sinkroniteta opsluživanja beskonačne množine osjenaka konačno izmjerljivom širinom britvice, objavljen je nehajno obris konture, koji mi svakoga jutra iznova prinosi iluziju postojanja i upućuje na mogućosti jedne nove arhitektonike. Od ovog broja Konture započinjemo s redovitim objavljivanjem kolumne Krešimira Rogine koja će se baviti sociološkim kontekstom arhitekture.