Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Ivan Lesiak
Tragičar u ruhu pobjednika

INTERVJU Venezia, 1996., gouache stoličenjem Erosa i Thanatosa kao dvaju arhetipskih konfrontacijskih elemenata ljudskog ponašanja, umjetnost Ivana Lesiaka već unaprijed zadobiva karakter bezvremenosti i univerzalnosti. Njegovo djelo tako posjeduje izvornu snagu mita koja nedvojbeno pridonosi uvjerljivosti ovog potresnog umjetničkog kazivanja. Drugim riječima, filozofija ovog autentičnog likovnog stvaratelja kontinuirano izbjegava odrediti čovjeka kao temporalno zadanu i jednokratnu pojavu, stoga je i samo postojanje mitoloških obrazaca u njegovu opusu usmjereno k temama vječite ljudske borbe protiv zla. Zbog takve aktivne simbolične predstave Lesiak izmišlja vlastiti mračni Had napučujući ga svim mogućim spodobama, herojima i, dakako, bogovima, smještajući ovu šaroliku lepezu likova u situacije razvidno transcendentne svim ljudskim vjerovanjima, nadama i ljubavima, ali i patnjama, potonućima i smrti. Okrutan u svojoj istinitosti, umjetnik nam ne dopušta nikakvu utješnu predodžbu o mogućim ljepšim stranama življenja. Mogli bismo reći da je Lesiak postmoderni tragičar bez premca u suvremenoj likovnosti. Ipak, već sama njegova pobuna i izoštreni kriticizam spram zlih pojava i đavolskih tamnih sila, dokaz su neuništive opstojnosti čovjekova duha. lako vizionar zla, Lesiaka nije zarobila nemoć, on ne pati od klonulosti i obamrlosti, štoviše, prikazuje kako se i kroz najbrojnije i najkrvavije ljudske lešine propinje ruka spasenja. Nema tog užasa nakon kojega čovjek neće izaći kao pobjednik i upravo je to razlog zašto svaka smrt i bol na Lesiakovim slikama izgledaju tako dostojanstveno. Nije, dakako, teško prepoznati kako je ova umjetni kova poruka duboko ukorjenjena u kršćanstvu kao najtemeljitijoj nauci o ljubavi prema bližnjemu te da upravo od tuda izvire ta golema snaga i volja za opstankom. A Lesiak je dokazani humanist, on svojim slikama i reljefima ne samo da glasno pati već, zamijetiti nam je, u mnogo većoj mjeri opominje svijet ne bi li se zajednički odhrvali svom tom užasu. I koliko kod ostali zgranuti nad umjetnikovim brutalnim alegorijama zla, njegova djela u nama bude sav onaj potisnuti vapaj da se pretoči u konkretnu akciju čovjekova izbavljenja. U toj pokretačkoj i snažnoj borbenoj sugestiji nalazi se elementarna vrednota ovog zadivljujućeg opusa. INTERVJU lako ste primarno kipar velik dio Vaših radova pripada Vašem crtačkom opusu. Zbog čega crtežu pridajete toliku važnost? Crtež je duša umjetnosti. Crtežom su se služili ne samo slikari, kipari i arhitekti, nego i režiseri: Eisenstein, Kurosawa, Fellini, Welles... Poznato je da je crtež u svemu sudjelovao što se napravilo u umjetnosti, pa čak i nauci. Najstariji tragovi u povijesti čovječanstva su upravo crteži. Od djetinjstva sam opsjednut crtanjem. Crtajući razmišljam. Crtam neprekidno i svugdje. S modeliranjem je bilo teže zbog prostora. U studentskim danima koristio sam, osim svog vlastitog prostora i atelier na akademiji poslije nastave, subotom, nedjeljom... Findrik, sa kojim sam bio u klasi profesora Kršinića, znao bi reći pompozno: Lesiak, pa on je duh akademije. Za ljetnih dana ferija, crtao sam u Gliptoteci, a ponekad bi i prespavao na klupi u velikoj dvorani. Bilo je vrelo ljeto, velike vrućine, crtam u kupaćim gaćama, kad evo Krleže s Bauerom, direktorom Gliptoteke. Videći me Krleža zgranut vikne: Nije ovo plaža! Po prirodi pomalo drskohrabar - odgovorim, pokazujući na Polikletovog kopIjonošu: Gospon Krleža, vidite - i on je gol! Onako razgoropađenog, direktor Bauer ga umiri i odvede. Na akademiji je tada vladao duh vještine crtanja Hegedušića, Stupice, Stančića, pa se moja generacija tome priklonila. Nažalost, Krsto Hegedušić me razočarao kao pedagog, jer je prerano forsirao da se na crtanju akta prave slobodne improvizacije, pa smo Jordan, Bifei i ja otišli na crtanje Vjekoslavu Paraću, koji je tražio temeljito učenje akta. Bio sam uvjeren da me Hegedušić zbog ovoga izbrisao iz sjećanja, dok nisam čuo od nekih kolekcionara kako me preporučio i na veliko hvalio kao izniman talenat. Mnoštvo je crteža kroz stoljeća nacrtao... Mogla bi se prekriti crtežima cijela Europa. Samo je jedan crtež iznad svega - Leonardov autoportret u crvenom cravonu en face, kao da ga nije napravila ruka čovjeka. Nacrtao sam mnoštvo crteža, silnu količinu spalio, a kad vidim Leonardov autoportret čini mi se da sam na bezdanom početku. Snagu toga umjetničkog djela nisu mogle uništiti i banalizirati nebrojene reprodukcije. Smatrate li možda da u crtežima Vaša ekspresivnost dolazi do izražaja i da ste u njima slobodniji u razvijanju vlastite imaginacije, ili su neke različitosti između Vaših crteža i reljefa uvjetovane specifičnim zakonitostima ovih dvaju zasebnih medija. Primjedba je dobra. U crtežu se rađa zapravo ideja. On je vruć, više kola krv u crtežu. Reljef se dovršenjem više ohladi. I nema više one ekspresivne neposrednosti. Ali pojavljuje se jedna druga dimenzija, i trajne a i gibljive stvarnosti, koja se položajem svjetlosti neprestano mijenja, dobivajući tisuće lica. Za svoje ste crteže dobili niz vrijednih nagrada i priznanja. Možete li se prisjetiti onih najdražih? Autoportret s Elom. 1996., gouache INTERVJU Golgota (detalj), 1996., gouache Lesiak pri modeliranju akta na zagrebačkoj Akademiji 1955. godine Bilo je nagrada za crtež ali gotovo isto toliko i za kiparstvo i prošle godine dobio sam nagradu i za reljef, godišnju Vladimir Nazor, a i premiju HAZU na Hrvatskom Triennalu crteža. Zadnjih godina možda više izlažem crteže, pa se tu našla nagrada, na III. svjetskom biennalu kiparskog crteža u Budimpešti. Isto tako priznanje mije da sam predstavljao Hrvatsku na 3. Grand Prix crteža Alpe-Adria (8 srednjoeuropskih zemalja - 8 umjetnika: Bernik, Vedova, Rainer...) Dobio sam nagrada i za grafiku, a i za cjelokupno djelovanje... Tu je nagrada Josip Račić, nagrada na 2. triennalu hrvatskog kiparstva, prva izvedbena nagrada na natječaju za spomenik M. Krleže u Zagrebu. Od svih nagrada i prizanja najviše me dirnulo, kad sam vidio kako vjernici s velikom pobožnošču dodiruju i ljube oltarni reljef Sv. Josipa, kojeg sam napravio uz pomoć moje supruge Ele, za novu crkvu u Varaždinu. Tek sada mogu razumjeti veliko zadovoljstvo srednjovjekovnih kipara koji su gradili europske katedrale. Sjećate se one poznate priče o srednjovjekovnom kiparu koji na vrhu katedrale, u velikoj opasnosti kleše figuru, vrlo temeljito. Pita ga zvonar: Zašto se toliko mučiš, pa to ionako nitko neće vidjeti? Majstor kipar ozbiljno odgovori: Vidjet će Bog. Izgleda mi da Vaši likovni motivi posjeduju snažne literarne karakteristike. Zanima me što sve volite čitati? Neki reljefi i crteži posjeduju više-manje taj literarni naboj. Literarnost je sadržaj, a sadržaj često ispunja umjetničko djelo. Kod pune plastike je drugačije. Uzmite primjer moje skice za Krležu, on je apsolutno lišen svake literarnosti. Dobro ste primijetili u jednom prošlom pitanju, da svaka likovna forma ima svoje zakonitosti, ali one se često i isprepliću. Vrlo rano bio sam sklon ozbiljnijoj klasičnoj literaturi, gdje je čovjek i život zahvaćen u suštinskim i vječnim kategorijama. Na osnovu koje sam mogao procijeniti kako se suvremena literatura na kraju, vrlo brzo, potopila u romantici skepse i razmrvila u egzistecijalističkim kompleksima. Potraga za dobrim i posebnim knjigama do kojih je u to vrijeme bilo teško doći, kada nam je Ujević u zadimljenom podrumu direktno prevađao sa sanskrta stare indijske tekstove... ta potraga za znanjem nastavila se kroz putovanja. Za mojeg boravka u Parizu, kojem sam se vraćao više puta, bilo je još u zraku neke davne romantike Pariza - središta svjetske umjetnosti. Taj izblijedjeli šarm kao da sve strahote II. svjetskog rata nisu bile u stanju izbrisati. Danas... atelieri pariške akademije Des Beaux Arts više naliče laboratorijima dr. Caligaria gdje razmažena gospodska djeca iživljavaju svoju dosadu i prazninu. Nije bilo ništa bolje ni s rimskom akademijom već sedamdesetih godina, dok je Firenca, u zatišju Europe, do nedavno sačuvala neki davni miris renesansnih proljeća. U Zurichu sam imao prilike vidjeti tajna skladišta i podrume jedne velike galerije pune suvremenih djela s kojima bespomoćni galerist nije znao što će. Stjecajem okolnosti u Munchenu sam izlagao u ulici u kojoj je moj djed radio i živio s familijom na početku stoljeća. Stekao sam dojam da ledena atmosfera novog Munchena ne pogoduje likovim umjetnostima. Barcelona odjednom bljesne, pa svi žedni svjetlosti pohrle u taj grad. Kako odjednom bljesne, tako iščezne, i opet plovi u svakodnevnom sivilu, ali s jednom od najdojmljivijih kolekcija sakralne umjetnosti u svijetu. U New Yorku, osjetio sam jedan duh kojeg je bezbrižnost izgubila nakon II. svjetskog rata. U zraku je bila neka bezbrižnost i zadovoljstvo življenja. New York je tih godina bio centar svjetske umjetnosti. Ali., gdje je bila ta umjetnost., tražio sam je po INTERVJU mnogim atelierima Greenwich Villagea i po tadašnjim najelitnijim galerijama... Nisam našao umjetnost nego famu umjetnosti, umjetnost kao proizvod mas-media i sumnjivih trgovačkih makinacija. Moja lutanja po Mediteranu poznata su. Bila su to još nevina vremena... kad još nije planula turistička histerija... vremena u kojima se tu i tamo moglo sresti samo ponekog ekscentričnog američkog bogataša, slavnog glumca Alaina Delona na kavi u Delfima, ili tadašnju glamour Avu Gardner alkoholiziranu u luksuznom atenskom pubu... što se tiče umjetnosti tadašnjeg kao i današnjeg Mediterana - pustoš... gluho doba noći... Na kraju mogu reći da sam najviše vječne ljepote i umjetnosti našao upravo na ruševinama starih kultura. Ovog trenutka, po nekim naznakama, u svijetu se pripremaju neke neočekivane promjene. 0 tome bi vam mogla nešto više reći moja Ela, koja je u direktnim kontaktima s nekim američkim i japanskim galeristima. Koliko ja mogu procijeniti iz svoje vizure... izgleda... pojavljuje se Spenglerov perčin na horizontu. Koliko u svojim temama polazite od autobiografskih momenata? To se ne može znati. Događa se samo po sebi. Umjetnik ništa drugo i ne radi nego svoju autobiografiju u formi svoje umjetnosti. Ako je dobar umjetnik onda je sve autobiografsko. Ako nešto nije doživljeno, onda je laž. A laž ne može biti umjetnost. Ljudska tragika koju tako često prikazujete u Vašim likovnim temama kao da je anticipirala sve ono što se hrvatskom narodu događalo u nekoliko proteklih ratnih godina. Koliko ste bili svjesni ovoga što će nas zadesiti? Kod mene je bio prisutan, pored ostalog, i tragičan osjećaj života, sentimiento tragico de la vida, kako kaže Unamuno. 1989. zatekao sam se u Parizu s Elom. Blaise Gautier, direktor likovnog i literarnog izložbenog prostora u Beaubourgu (Centre Georges Pompidou), ponudio mi je izložbu. U najboljim uvjetima, lijepom atelieru, počeo sam raditi za tu izložbu. Ma koliko da sam se trudio, u crtežima mi se odnekud počelo pojavljivati jedno te isto: prijeteći ratni užasi. Godinama mi Dante ne bi pao na pamet, odjednom počele su mi se pojavljivati misli, riječi, vizije, scene pakla velikog Firentinca. Noću bi u snima gledao, u nekoj teškoj mori, Europu u plamenu - odustao sam od izložbe i prepustio se kobnoj inspiraciji koja me vukla u neke paklene dimenzije. U tom grozničavom stanju nastali su mnogi crteži iz ciklusa Hrvatski pakao. Vrativši se sa suprugom Elom u Zagreb, moje zloslutne vizije počele su se polako ostvarivati. Pariški crteži, vizije pakla, bili su tu i tamo objavljivani po tisku ili kao plakati prikazivani po Europi za vrijeme rata. Kažu da ste kritičar suvremene civilizacije i potrošačkog društva. Koliko ovakav stav vodi u vlastito otuđenje? Čovjek se, od kad je kulture, bori protiv gluposti i zla u ljudskoj naravi. Nisam ja kritičar suvremene civilizacije, nego u svojem radu, ukazujem, tu i tamo, na ljudske slabosti koje vječno traju u čovjeku, slabosti kao konstante koje su danas došle do punog izražaja. Kakvo je Vaše gledanje na razdoblje Biafre? Naime, gotovo niti jedna novija pojava u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti nije doživjela tako oprečne kritike kao što je to bio slučaj s Biafrom - od laskavih hvalospjeva do totalne ignoracije. Bili su u pravu i jedni i drugi. Biafra je uz sve svoje vrijednosti dala i slabe stvari pomodnosti i prazne improvizacije. Kod Biafre, najbolje je bilo to što se uopće pobunila, s humanom notom, unutar sivila tadašnje likovne scene. Biafranci, bili su to mladi lavovi koji su tražili svoje mjesto pod suncem... Kad sam im se priključio, menije već bio plombiran po koji zub, ali vruća krv bila je još tu. Po nekim natpisima u tisku bio sam prethodnica Biafri, a, jer sam 1972. napisao neke vrste Manifesta, postao sam tobože i teoretičar Biafre. Sve je završilo, kao obično, poslije vrlo žestokog lumperaja u krčmi, da bi se rano ujutro razišli, kao da ništa nije bilo. Ja sam nastavio svoj nepomirljiv stav prema nesavršenstvima svijeta, i dalje radio biafranski... Ako su Hegedušićevi zemljaši povijesno vrijedan fakat, ne vidim razloga da to ne bi u cjelini bila i Biafra. Nije li došlo vrijeme da se Vaš umjetnički opus zaokruži jednom kvalitetnom monografijom i možemo li se nadati da će se to uskoro i dogoditi? Dulje vrijeme Vladimir Maleković priprema monografiju. Nude mi snimanje filma, tiskanje bilježaka s crtežima... sve pomalo odgađam jer mi nedostaje vremena za moj rad, koji je za mene kao disanjeMesožderi, 1996., gouache, komb. tehnika


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026