ostalo
Željko Jerman
Ostaviti trag
Rođen 1949. godine u Zagrebu, prekida redovno školovanje u trećem razredu gimnazije, te u narednih pet godina svira gitaru u rock bandu. Godine 1968. završio tečaj za fotografiju, naredne godine položio ispit za vođenje samostalne fotografske radnje koju i otvara 1970. u svojoj kući u Voćarskoj 5, s laboratorijem u bivšoj bakinoj smočnici. Postoje foto-studio (pod nazivom Blow up) ubrzo propao, razabravši kako mu nije dano živjeti i raditi na način profesionalnog (zanatskog) fotografa, usredotočio se na dublje slojeve medija fotografije, iskoračuje izvan dviju temeljnih odrednica na kojima počiva povijesni uspjeh fotografije, pa i one umjetničke: mogućnost beskonačnog umnažanja i tehnički perfekcionizam. Kao dvadesetogodišnjak zaključio je da nema smisla raditi nikakve normalne fotografije, nema smisla biti normalan u malograđanskom smislu. Četvrt stoljeća života i rada s reputacijom alternativnog umjetnika, marginalca, postkonceptualca i fotografskog desperadosa rezultiralo je, između ostalog, krnjom retrospektivom (krnjom, jer nisu obuhvaćene akcije i performancei) njegova Kemijskog slikarstva u Modernoj galeriji u Zagrebu. Ovaj je razgovor (srećom zabilježen) obavljen u studenom godine 1995., u jeku intenzivnog kursa razumijevanja i budućeg tumačenja ovog nesvakidašnjeg opusa u katalogu izložbe od strane pisca ovih redaka, te može poslužiti kao dragocjeno dopunsko štivo u mekšem pristupu i pozitivnijem stavu spram Jermanova fotografskog, kreativnog rada, bez upotrebe kamere. *** U vašim ranim fotografijama sadržaji se najčešće odnose na fenomen smrti. Groblja, pogrebi, križevi. Čak i u nazivu danas slavnog rada Krepaj fotografijo operira se pojmom smrti. S teškoćom i nelagodom vraćam se u taj crni i mračni film. Bilo je to doba u kojem sam bio na rubu samouništenja, lako mi se danas te fotografije mogu činiti naivnima, za dvadesetogodišnjaka one su bile dijalog s ponorom smrti. Prije desetak godinamisleći da se još uvijek bavim istim temama - Ivan Lesiak mi je s užasom govorio da se izbavim iz tog mračnog pogleda na svijet (koji je pun ljepota), jer da ću ako tako nastavim završiti samoubojstvom. Danas razumijem njegove riječi, shvaćam da nije pretjerivao, da bih - da sam nastavio - doista završilo kobno. Spasilo me je elementarno slikarstvo koje se u mome radu javilo posve spontano, jer o samom trendu nisam imao pojma. Uočio sam nešto kasnije da se u svijetu uveliko radi na način kako smo to pokušavali raditi Demur i ja. To je donijelo olakšanje. Moj interes za medij pojačao je moj interes za tu vrstu umjetnosti. Nema više teških sadržaja, čovjek se baca na sam medij, na suštinu medija. Nastali su fosgrafi (grč. fos, fotos=svjetlo, grafo=pišem - op.) kao jedini sadržaji ispisani kemikalijama na fotopapiru. To je bit fotografije iskazane na elementaran način. Svjetlo, fotopapir i ispisana riječ FOS GRAFO. Zatim ELEMENTARNA FOTOGRAFIJA ispisana na roli papira od 10 m. Potom čisto povlačenje linija, te ispisi HOĆU RADITI, MORAM RADITI itd. Ili ispis datuma. Počelo je s 5.9.1975. Izvukao sam foto rolu i samo ispisao 5.9.1975. Demur se vratio s mora i kad je vidio Fm* 41985, fotokemikalije, fotopapr, 137x133 cm fa7 (Korčula), 1995., fotokemikalije, fotopapir, 192,8x101 cm taj rad zaprepastio se. On je, naime, na moru učinio isto, ispisao je datum, koji se razlikovao od moga u jednom ili dva dana. On je nastavio svojim putem, a ja sam radio svoje. Zapravo nisam ništa radio nego sam se usredotočio na akcije, podjednako elementarne kao i elementarne fotografije. Elementarnog se skupilo i u snimanju nizova fotografija, mijenjao sam samo ekspoziciju, pa blendu itd. Ponekad sam se navraćao klasičnoj fotografiji. Sjećam se kako su se Braco Dimitrijević i Goran Trbuljak začudili kad su vidjeli da znam izvesti dobru fotku u zanatskom smislu. Odgovorio sam im: djeco draga zaboravljate da sam imao fotografsku radnju u kojoj sij se radile fotografije. Presuda je ipak bila najstroža: SMRT. KREPAJ FOTOGRAFIO! U jednom sam trenutku bio grozno očajan, lako sam radio fotografije u kombiniranoj tehnici, fotomontaže i slično, iz nekih razloga o kojima ne bih mogao govoriti, iz nezadovoljstva dotadašnjim radom i zbog smrti jedne žene (opet smrt), a i na radu piše: Umrla je jedna dobra žena... Bila je obična šljakerica, ali iznimne, široke duše. Nisam znao na koji bih način izrazio svoje stanje depresije. Uzeo sam papir i sve to napravio. Intenzivno sam osjećao kako je škljoc-škljoc fotografija posve besmislena. Nekoliko mjeseci nisam radio ništa, a potom sam se ipak vratio fotografiji. Iz istog doba postoji, na primjer, rad s verbalnim ispisom SAMO TI I JA, PAPIRU MOJ. Tu i tamo pokušavao sam se osloboditi škljocanja i aparata za povećavanje. Sve sam više dolazio do zaključka daje, u biti, najznačajnije izraziti sebe, dok su sredstva izraza manje važna. Nije važna čistoća medija, kršio sam tu vrstu zabrane, te na fotografiji intervenirao, na primjer, temperom i slično. Meni i danas neki ljudi prigovaraju: Hej, nisi u mediju... Jedan nestali rad iz 1974. godine - vjerojatno je ostao kod Florisa M. Neusussa nakon izložbe u Njemačkoj - nastao je tako što sam uperio reflektore na fotopapir pribijen na zid, bacio na njega kemikalije koje su se cijedile, ponešto sam korigirao i kasnije fiksirao. Čisti action painting. Spomenuo bih još jedan izgubljeni rad iz tog doba. Iznio sam na dvorište veliki fotopapir i izložio ga dnevnom svjetlu. Danas držim daje to bio moj veliki pomak, a u tom sam ga trenutku doživio kao čisti promašaj, da se nalazim na rubu besmislenosti. Zapravo su me takvi potezi silno privlačili. Nejednom sam mislio kako sam došao do granice preko koje se ne smije prijeći, a kasnije sam postupno uviđao da su te situacije otvorile nove mogućnosti, daje svaka moja destrukcija dovela do moguće nove konstrukcije, to jest daje svaka propast dovela do neke nadgradnje. Ja to doista nisam radio s predumišljajem, sve je bilo nepredviđeno i automatski i s teškim posljedicama - mukom. Dakle, iznio sam na dvorište veliki fotopapir i na njemu kemikalijama bjesomučno napisao KRAJ. Tada sam doista mislio daje kraj. Bacio sam preko toga malo razvijača, fiksirao i ostavio, otišao dalje piti misleći kako se nikad više neću baviti umjetnošću. Nakon dva dana pogledao sam kako je skončao KRAJ. Danas znam kakvi će se otprilike javiti efekti, ali tada sam bio zaprepašten: kakvi prijelazi, kakvi tonovi! Taj rad, kako rekoh, više ne postoji. Držao sam da takve stvari - fos grafo, elementarna fotografija - mogu uvijek ponoviti. Između 1978. i 1984. godine vaša se umjetnička aktivnost odvija u formi akcija, performancea. Potom ste se opet latili fotopapira i nastao je ciklus fotoslika (1985-86) opscenog sadržaja. Da, ponovo sam počeo raditi fotoslike, neki misle pod utjecajem nove slike. Riječ je, međutim, o tome da sam uvijek volio slikati, ostavljati trag. Ako se dobro sjećam u to mi je vrijeme Pero Dabac dao podosta fotopapira i po prvi sam put počeo raditi s kolor kemikalijama. Nikada nisam radio kolor fotografije. Zamolio sam neke znance Ljeto, 1993., fotokemikalije, fotopapir, 140x849 cm da mi demonstriraju materijal i mogućnosti kolor fotografije. Najprije sam na malim papirićima isprobavao tonove, a potom prešao na velike formate. U radu iz spomenutog ciklusa kojemu je naziv FUCK ALL (1985) želio sam, u biti, eksperimentirati...Oh, glupa li izraza, to je riječ koju nikada ne rabim. Bilo mi je bitno vidjeti što se na fotopapiru može dobiti s kolorkemikalijama. Nož u obliku križa proboden kroz vaginu? Ako umre jedna ljubavna veza, to jest partneri se razdvoje, to je isto kao daje umro jedan čovjek. Pet godina sam živio s prvom ženom Brankom. Bili smo posve poistovjećeni. Naš nam razlaz nije lako pao, ali on je rastao i kulminirao spontano. Nestala je aktivna ljubav, a slobodarski duh želi ići dalje i drugima dopušta da idu dalje. Nema ljubavi, nema obaveze, ništa ne zadržava da se i dalje s nekim živi i glupo je s time odugovlačiti. S druge strane, za mene su rastave bile poput smrti. Svjestan prolaznosti doživljavao sam u takvim trenucima samu suštinu prolaznosti, kako je prolaznost usađena u srcu života: kako nestaje jedno biće, ljubavni par, kako umire. U takvom okružju životne osjećajnosti potrebno je u mojim radovima promatrati pojavu vagine, križa, ranjenog srca. Takvi su spojevi simbola društveno teško prihvatljivi. Za mene je križ oduvijek bio simbol patnje i ne odnosi se na službenu religiju. Praporijeklom sam kršćanin i ne poznajem drugi veći simbol tragičnosti od križa. Kad križ probija vaginu, tada je to moja vizija tragike, smrti, seksa, ljubavi, nestajanja. Teško mi je to opisati riječima. Sve u svemu nikada nisam mislio vrijeđati izvorno kršćanstvo. Ali ne prihvaćam ni tumačenja da se iza tog krije neka moguća nadgradnja, želja za uzdignućem, spasenjem itd. Ljudi su se pitali i nadalje će se pitati jeste li vi fotograf ili slikar. Ili nešto treće. Baveći se na svoj način fotografijom bilo je prirodno da sam u jednom času podnio molbu za članstvo u Udruženju likovnih umjentika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Pogledali su moje radove, rekli da to nije loše, ali da u njima ne vide ništa primijenjeno, da molbu podnesem Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Slikari su, pak, tvrdili da nisam slikar nego fotograf. Sebe sam osobno osjećao jednostavno umjetnikom. Doista, fotografija jest bila moj izvorni medij, ali ako upotrijebim slikarske metode, ako na fotopapir napišem neku kratku poetsku izjavu itd. ne znači da sam slikar ili pjesnik. Držim daje svako ponajprije umjetnik, bez obzira kojim se medijem služi. Ne volim izraze kao što su konceptualci, konceptualisti i tome slično. Moja je osnovna koncepcija bila ostavljanje tragova. Ostaviti trag, to je praizvorni čin umjetnosti. Od pračovjeka do Picassa i dalje do naših dana u osnovi stoji intencija ostavljanja tragova. Kako kaže Herbert Read, umjetnost nikada neće nestati. Koliko god čovjek tehnički napredovao, uvijek će ostati prisutnost smrti. Smrt je ta koja proizvodi dimenziju prolaznosti. Da nema svijesti o prolaznosti ne bi bilo ni umjetnosti ni potrebe ostavljanja traga. U svom sam radu pokušao povezati tu filozofiju s mogućnostima fotografije. A one su izuzetno pogodne u ostavljanju traga. Na primjer, držiš li šaku neko vrijeme na fotopapiru ona će ostaviti trag. Fiksiramo li taj trag on će ostati trajan. Ostavimo li neki nefiksirani papir na neosvjetljeno mjesto trag može dugo potrajati, ali će ipak postupno nestajati. I tu se otvaraju nevjerojatne mogućnosti - ostaviti trag, uništiti trag, prepustiti ga nestajanju i ponovnom nastajanju... Špiljski čovjek koji je ostavio iza sebe makaronske slikarije tako što je prosuo boju na stijenu i povlačio prstima ostavljajući trag nalik makaronima nije bio magijski čin u funkciji uspješnijeg lova, nego izvorna potreba da se ostavi trag. Od vremena tog špiljskog umjetnika pa do Picassa, do mene ili nekog mog suvremenika ništa se, u biti, nije promijenilo. Fotomedij je u tehničkom smislu vrlo zahvalan u ostavljanju tragova, a meni je osobno bilo vrlo važno to što je medij fotografije posve izgubio svoje izvorne vrijednosti podlegnuvši i iscrpljujući se u službi masovnih medija. Uzmimo fotogram koji se posve zagubio. Ono što vlada na polju fotografije jest podilaženje publici koje ostvaruje supertehničkim mogućnostima kakva joj stoje na raspolaganju. Zaboravilo se daje od samih svojih početaka fotografija služila umjetnosti - od Nadara do Man Raya, nadrealista, Bauhausa itd. Fotografija je bila novi medij, ali nadasve korištena kao mogućnost novog umjetničkog izraza, a ne da, na kraju, fotoaparat zavlada fotografijom. Krepaj fotografijo, 1973., tempera, flomaster, fotopapir, 39,9x29,7 cm