ostalo
Miroslav Šutej
Istraživanje vizualne percepcije
Miroslav Šutej Retrospektivnom izložbom crteža i grafika Miroslav je Šutej zaokružio dugotrajnu, bujnu i iznimno značajnu kreativnu aktivnost. Pojavivši se na hrvatskoj, a i ondašnjoj jugoslavenskoj sceni 1957. g., ovaj je umjetnik uspostavio sasvim jasne koordinate eksplicitne modernosti u koju se utekao. Desetljećima je njegova prisutnost na umjetničkoj sceni značila potvrdu najviših, svjetskih dometa u tehnikama crteža i grafike. Mogao bih reći - legenda o umjetniku počela se rađati 1962. g. kada se rodila i grafika Bombardiranje očnoga živca. Tada, naime, Šutej kreće u daljnje vrlo originalno istraživanje stvarnosti i iluzornosti ljudske percepcije, mrežničkoga odnosa koje u ljudskome biću stvaraju raznolika shvaćanja i osjećajna stanja u vremenu i prostoru. Tih ranih 60-tih nastale su i grafike (tada u tehnikama bakropisa, akvatinte, i slijepog tiska, a nešto kasnije u nizu serigrafija) Sunčev križ, Estetska senzacija, Sunčev atom, Relativne količine, Talasne karakteristike, Krugovi, Određene gustoće, Određene količine i serija serigrafija Ult ra (AB, AB II itd., osim Ultra AB i Ultra AB II sve1 su te grafike crno-bijele. Eliminacijom kromatskoga faktora, Šutej čitav interes temelji na izrazito imaginativnom i nepretenciozno razigranom sustavu usitnjenih, umnoženih i dilnamizlranih geometrijskih obličića (čas kružića, čas trokutjića, čas kvadratića), koji u kružnim rasporedima volumeniziraju svoj sustav ka kugli, ne bi li postali od spljoštenih trodimfenzionalna tijela. Ovakav modus umjetničkoga izražavanja bio je sasvim u duhu planetarnih stremljenja, kojih su ravnopravan dio činile i hrvatske grupe/pokreti Exata 51 i Nove tendencije, bliske konstruktivizmu, kinetičkoj umjetnosti i opartu. Šutej se u svojim radovima priklonio optičkoj igri, vizualizirajući fenomene prirode u osustavljeni red, uvijek na tankoj niti fikcije u očnoj percepciji. Nije stoga čudo daje ubrzo Šutej, logikom događanja, počeo stvarati niz tzv. mobilnih grafika, a potom je s dvodimenzionalne ravni i doslovce htio opredmetiti likove s grafike u trodimenzionalno tijelo u prostoru. Kasnijom upotrebom boje, Šutej je intenzivirao ugođajnu napetost, a Bum-Bum iz 1967. g., jedno od antologijskih mu djela, uslojava silnice perceptivne dinamike i mikroskopijom geometriziranih likova, i snagom zaustavljenoga prodora materije kroz materiju - asocijativnog prodora metka kroz divlju jabuku - i krajnje pročišćenim komponiranjem širokih ploha čistih boja. Interes je Šutej pokazivao i za tzv. univerzalne teme: za modu, kada je nastao ciklus Antimoda, za erotiku, za svijet flore i faune. U svakoj temi koje se dotakne, ovaj je profesor ALU i jedan od svjetski značajnih grafičara, uspijevao ugraditi biljeg vlastitog senzibiliteta, vještine, stila i uosjećajenoga htijenja. Uz to, posebnu je pažnju uvijek posvećivao i rafiniranoj grafičkotehničkoj izvedbi osebujnih ideja. Kao materijalnu podlogu, birao je točno po potrebi polukarton ili karton-papir, bezdrvni papir ili kolaž-papir, crtaći papir, Scholleshemmer ili Hahnemuhle, ofsetni papir ili plastičnu foliju. U osamdesetim su godinama nastale Slike s izložbe, ciklus Jeka izdaleka, FoIk grafike, te gotovo arčimboldovski spojevi pseudofigurativni oblicistrukture Glava, Garoslav, Apolon iz Zagreba, Venera iz Zagreba, u kojima Šutej umnogostručavanjem usnopljenih odrezanih cijevastih, valjkastih, kockastih i kuglastih formi gradi kompoziciju.1 U devedesetima je nastao između ostaloga Zid, djelo izuzetne sugestivne snage, s univerzalnom simbolikom antidestrukcijskoga krika. Zid je niz cigli preuzetih s realne matrice iz Ilice, gdje je svaka cigla jedna neizvjesna i tragična ljudska sudbina u vihoru rata iz agresije na Hrvatsku. Šutej svakome imenu dodaje ružu - svoj duboki hommage i suosjećanje sa stradalnicima. Time dokazuje na samo umjetničku veličinu, dokazanu i mnogo ranije, već i veličinu čovjeka humanista. Tko je najviše utjecao na vas u doba umjetničkoga stasanja i sazrijevanja? Najviše su utjecali moji profesori na mene, prije svega što sam imao sreću da su mi dali potpunu slobodu rada već na Školi primijenjene umjetnosti, a pogotovo kasnije na Akademiji likovnih umjetnosti. U Klasi profesora Detonija sam proveo pet godina na studiju. On nas je uveo u osnove grafike, a potom je rekao: A sada plivajte kako znate. Uostalom, slikar koji je 1938. g. napravio sliku Fantazija oronulog zida, nije mogao biti loš profesor. Uza sve mogućnosti koju nudi - i nudila je u Vašim umjetničkim počecima - suvremena umjetnost, zašto ste odlučili pretežno raditi crteže i grafike, dakle umjetnost na papiru? Ima u tome i dosta prozaičnih razloga, od prostornih do materijalnih. Možda je najvažnije što smo naprosto papir i ja u simbiozi od početka. Papir i olovka je sve što mi treba. Mnoge ideje bilježim u skicama, pa od stotinu zamisli koje stavim na papir, izveden jednu-dvije. Već sam nekoliko puta imao izložbe s nazivom Šutejeve vježbe. Prednost papira je u tome stoje uvijek pri ruci, a risalo uvijek u ruci. Mnogi ljudi poznaju Vaš rad, a mnogi pak među njima jednostrano ga svrstavaju isključivo u op-art, premda u njemu, vjerujem, ima podosta i pionirskog neo-konceptualnoga izričajnog naboja. No, smatram pogrešnim interpretacije da se u svojim djelima prilično odmičete od stvarnosti, gledajući općenito? Jedni iz neznanja, a drugi iz komocije trpaju vas u određene ladice. Pravi stručnjaci i poznavatelji ozbiljnije prate rad, pa imaju i ozbiljniji pristup. Ništa se ne pojavljuje niotkuda, niti od danas do sutra. Ništa ne prestaje sasvim, a da bi se pojavilo nešto potpuno novo. Problemi su višeslojni, a pomaci nikada potpuno radikalni iako se često puta čine takvima na prvi pogled. Pa i konceptualizam ima svog prethodnika - dadaizam. A stvarnost? Stvarnost je ono što mi svojim osjetilima ne vidimo i ne čujemo, ali možda naslućujemo. Stvarnost je sve što čovjek stvori, a i ništa nije stvarnost, ako kod rada znamo apstrahirati sve ono što smatramo nebitnim. Koliko je nova atonalna, a i stara klasična glazba, utjecala na Vaš rad, s obzirom na izrazitu ritmičnost i melodičnost Vaših djela? Nisam siguran da bilo atonalna, bilo klasična glazba direktno utječu na moja likovna djela, bez obzira što su ritmična i melodična, kako ste lijepo primijetili. Volim i cijenim ijednu i drugu vrstu glazbe. U posljednje vrijeme uživam u Monteverdiju i Couprinu, dakle u starim baroknim majstorima - skladateljima. A što se tiče ritma, njega vjerojatno nosim u sebi. Ima li u Vašim djelima, odnosno u Vašem promišljanju umjetnosti i aplikacije ili operabilnosti znanstvene metodologije? Nema. Znanstvena metodologija i umjetničko stvaranje dvije su potpuno različite stvari. Znanstvenu metodologiju mora imati i izražavati povjesničar umjetnosti, koji tumači umjetničko djelo. Likovni stvaratelj je ne mora imati, dapače trebao bi je izbjegavati. Ne smije je izražavati. Znanstvena teorija i umjetnička praksa (praksa stvaranja) su contraditio in adjecto. Ako se nešto od znanstvene metodologije nađe u umjetnosti, to je za umjetnost ograničavajući faktor. U umjetnosti samo potpuna sloboda, nepokoravanje metodi vodi do otkrića, do novoga, do otkidanja od nepoznatog. I onda se pojavi Bum-Bum, prije dvadesetak godina - metak koji je prošao kroz divlju jabuku. Mislite li da su npr. konstruktivizam, kinetička umjetnost i op-art ostali tek povijesni pokreti, ili njihove ideje i danas vrijede? Razdoblje 50-tih i 60-tih godina u umjetnosti je bilo plodno, značajno i dobro razdoblje, upravo jer je i dalo između ostalog i konstruktivizam, kinetičku umjetnost i op - art, umjetLijevo: Autoportret, 1957./58., litografija, 63,6x43 cm, sig. ispod otiska olovkom: EA 1957/58 Autoportret Šutej (u vlasništvu autora) Dolje: Bez naziva, 1966. serigrafija, 68,2x49,7 cm, sig. ispod otiska olovkom d 1:23/60, sred.: m, d. d: šutej 66 (u vlasništvu autora) Grafika1975/1., 1975., mobilna serigrafija, 92,8x78/92,8x170,1 cm, polukarton, sig. na otisku d.d. olovkom: Šutej 1978 (u vlasništvu autora) Garoslav, 1983., mobilna serigrafija 64,5x122 cm, polukarton, sig. uz donji rub kredom: 20/501983 GAROSLAV Šutej (u vlasništvu autora) ničke pravce i načine izražavanja kojima se danas mnogi mladi umjetnici ponovno vraćaju. To razdoblje dakako nikako nije nestalo, možda je samo prebrzo gurnuto u povijest, a da se nije dovoljno iživjelo. Na žalost, nije se niti dovoljno obradilo, tako da danas neki ponavljaju stvari koje su se apsolvirale prije 30, 40 godina. A ima i slučajeva da se masu stvari profaniralo, skrenulo se s puta, pa je dio konstruktivističke umjetnosti, kinetičke umjetnosti i op-airta završilo u Las Vegasu, luna parku, disco klubovima i na rave partvjima. Je li istina da su trenutno, danas, prisutne velike duhovne aspiracije u društvu, istodobno kompatibilne s visokomehaničkom i visokotehnološkom erom. Kako se oval postavka može odražavati na aktualnu umjetnost? Mislim da je najveći problem što su ljudi danas sve manje introspektivni. Umjetnici bi trebali znati zagledati se unutar ikv< sebe, donijeti odluku i postaviti si cilj. No, taj problem postoji oduvijek, ništa danas nije veći nego što je bio u ranijim epohama. Tehnološka je revolucija stvari samo podigla na jednu višu razinu. Uvijek će se naći umjetnici koji će znati tehnologiju potčiniti sebi, a ne postati rob tehnologije. U Clarkovoj i Kubrickovoj Odiseji u svemiru 2001 nije kompjuter Hal sam nastavio misiju, nego je čovjek onemogućio Hala. Možda će teže biti publici, jer neće znati razlikovati roba od stvaratelja. Osjećate li da se svijet umjetnosti komercijalizirao, kao što se komercijalizirao, recimo, pop i rock? Danas se sve temelji na marketingu i propagandi. Nekada, ne tako davno, igru su vodili vrhunski poznavatelji i muzeji, a danas igru vode uglavnom divlji galeristi s odgovarajućom svitom. Vaše je djelo vrlo otvoreno, ali zbog vaše slave i znane vrijednosti Vaše umjetnosti, Vi ste zatvoreni. Ima li načina da pobjegnete iz ovoga paradoksa? Ja tu ne vidim nikakav paradoks. Zar se ne otvaram dovoljno svojim radom? Ja na primjer smatram paranoičnim nasiljem kada raznorazni tipovi za dvije pokradene kockice dadu na desetke interviewa. Treba se prije svega ostvarivati djelima, a ne riječima, ako se radi o pravom umjetniku i pravoj umjetnosti. Neka drugi govore. Bolje je nacrtati tisuću linija i reći jednu riječ, nego povući jednu crtu i o tome napisati elaborat. Ipak sam ja neki likovnjak. Imate li još ikakvih kontakata s ljudima, umjetnicima Vaše generacije, recimo iz Exata 51. i Novih tendencija? Imam. Ponekad nekoga susretnem, ali nema češćega druženja. Sretnem Picelja, Srneća, Richtera. Još ste uvijek vrlo plodan stvaratelj: koliko svoga vremena trošite na razmišljanje o vlastitoj umjetnosti? Premda mnogo radim na Akademiji, družim se s mnogo ljudi, uvijek sam u kontaktu sa svojim vizijama. One me nikada ne napuštaju. Umjetnik je uvijek na koncu sam sa svojim svijetom. Svoju umjetnost uvijek nosim u sebi i sa sobom. Ona je nerazdvojni dio moga bića. O njoj stalno razmišljam i uvijek je osjećam. Danas je mnogo mladih (konceptualnih) umjetnika koji računaju na slavodobitno korištenje raznolikih medija. S njima ste u svakodnevnom kontaktu kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od nedavno i u Širokom Brijegu. Jeste li se i Vi ikada dvoumili i zanimali da svjesno upotrijebite koji novi(ji) umjetnički medij? Najveću fascinaciju od novijih umjetničkih medija doživio sam s kompjuterom prije nekih petnaestak godina, radeći prve špice za televiziju. Vidim da se mnogi mladi umjetnici zanimaju, a mnogi i koriste kompjuter i video u svojim radovima. To je i normalno s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Ipak, u nas to nije masovna pojava. Ja osobno, pak, nikada nisam bio baš toliko opčinjen kompjuterom da bih sav svoj rad napustio i bavio se samo kompjuterom. Kompjuter sam shvaćao tek kao jedno važno iskustvo više. Koji su bili izvori u kojima ste pronalazili svoje umjetničke teme? Uvijek je to bilo nešto što me pratilo i okruživalo u svakodnevnom životu. Jedno ljeto na selu rezultiralo je studijom kokoši. Boravak u Parizu rezultirao je ciklusom Antimoda, urbanim instalacijama, objektima i ambijentima. Ljeto u istarskom Motovunu iznjedrilo je ciklus Motovunci, boravak u Finskoj je pak urodio djelima velikog formata. Godina 1988. i događaji koji su se u toj godini događali, inspirirali su me za ciklus Kaos, itd., itd. 1957. g. započeli ste tiskati grafike, litografije i bakroreze kao što su Maya ili Autoportret, a 1962. g. nastalo je i glasovito djelo Bombardiranje očnog živca. S tom ste praksom nastavili do današnjeg dana. Kako su se Vaše grafike mijenjale od početaka do danas? Tehnički se nisu bitno mijenjale, a tematski su nastajale u trenucima interesa za određeni optički, perceptivni problem. 0 nekim fazama ili skokovima ne bih govorio, jer svoj opus doživljavam kao integralnu cjelinu u evoluciji opažaja. Kada smo već kod muzeja i galerija: Vaši se radovi nalaze u mnogim svjetskim i hrvatskim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Otkupljuju li institucije i pojedinci i danas Vaše radove. Što se tiče toga pitanja, mogao bih tu mnogo toga reći, ali ću skratiti odgovor. Za vrijeme komunizma kod nas, naše su mi institucije otkupljivale radove rijetko i malo, ali ipak jesu. Rijetko i malo pogotovo u odnosu s drugim, stranim svjetskim institucijama koje su češće otkupljivale, a bile su i zainteresiranije za moj rad. A sada, sada u Lijepoj Našoj za ovih nekoliko godina otkada se Hrvatska osamostalila, nijedna institucija, nijedan ured, nije otkupio nijedan moj umjetnički rad. Toliko o tome. Nedavno je zatvorena retrospektiva Vaših crteža i grafika u Zagrebu. Kako to da ste se odlučili upravo za retrospektivnu izložbu, koja rezimira presjek životnog opusa, a još ste relativno mladi, odnosno i dalje u punoj stvaralačkoj zahuktalosti? To je bila retrospektivna izložba samo grafičkog opusa, a ne sveukupnoga rada. Pa zar 40 godina djelovanja nije dovoljno dugo razdoblje za jedan pogled unatrag? To što sam napravio tu izložbu ne znači da se ne smijem više baviti grafikom. Osim toga, niti ja nisam nikada vidio toliki broj svojih grafika na okupu, pa mi to može biti poticaj za neki novi pomak. Kako je zagrebačka publika reagirala na Vašu retrospektivu grafike? Kakvi se Vama čine rezultati jednog takvog iskustva? Otvorenje je bilo veličanstveno. Zahvaljujem Zagrepčanima na tako velikom odazivu. Nisam ni sanjao da imam toliko veliki broj poklonika, tim više što unaprijed nije bilo nikakvih medijskih najava. Iskreno, što mislite, koja je Vaša pozicija u umjetnosti? Jeste li na strani umjetnika koji stvaraju umjetnost opservacije, distribucije i komunikacije? Vrlo je komplicirano odgovoriti na ovo pitanje. Vizualne, likovne umjetnosti podrazumijevaju i opservaciju, i komunikaciju. Bez opservacije nema se uopće što reći, bez nje umjetnost ne bi postojala. Komunikacija se uspostavlja uvijek samim činom izlaganja. Čim izlažete, želite s nekim uspostaviti odnos. Odnos prihvaćanja ili odbijanja, svejedno. A umjetnost distribucije, ili umjetnost kao distribucija, to mi se čini najmanje važno. To mi zvuči kao umjetnost potrošačkoga društva, a tu nisam doma, niti se ne trudim da preko svojega djela to ikome objašnjavam. To je pitanje za konceptualce, a ja sebe takvim ne smatram. Mislio sam na umjetničku distribuciju, vezanu uz komunikaciju kao sredstvo prenošenja određene ideje ili, banalnije, poruke, koja i nije bitna za umjetničko djelo i njegovu kvalitetu. U tom smislu distribucija ima značaja. Svaki umjetnik voli i cijeni ako se njegovo djelo pravilno shvati i ako je nekome važno u upotpunjavanju duhovnoga obzorja. Je li upravo to identitet umjetnosti? Širenje duhovnoga obzorja? Gdje je, po Vašem mišljenju, duboki, pravi identitet umjetnosti? Gdje je pravi identitet umjetnosti? 0 tome se razmišlja i piše dvije tisuće godina, a nitko nije pronašao pravi odgovor. Pravi identitet umjetnosti je nemoguće definirati. Ne možete reći, to je umjetnost zato jer je to umjetnost. Identitet podrazumijeva jednakost, potpuni sklad, a vidimo da se umjetnost kroz povijest stalno mijenjala i da se još uvijek mijenja. Dapače, mijenja se sve brže, u suglasju s vremenom u kojemu nastaje. List iz mape Jeka izdaleka, izdavač Galerija Mala, Mladost, Zagreb, 1987., predgovor Tonko Maroević. Mapa sadrži 6 sklopivih litografija u kutiji 50x90 cm. Naklada 50 primjeraka. grafija, ofset, 101,8x88 cm, karton 300g, sig. olovkom: Šutej 1996 (u vlasništvu autora)