ostalo
URBANA ŽENA
lOlraLML
v mm ) . 1 - « Njega tijela, ulje na platnu, Pariz, 1979,, 110x65 cm 0 ženo! Ženo! ti si bezdan, misterij, a onaj koji misli da te poznaje je trostruki bezumnik! George Sand Ako nije slučaj vodio Kolesara da se nastani u antverpenskom kraju, onda gaje mogao dovesti samo metafizički afinitet. I doista, koliko li je sklada ovdje našao! Budući daje upravo tu Jean Massvs s mnogo ljubavi slikao svoje umiljate aktove koji su duboko obilježili školu fontaine-bleau, školu novoga tipa nagosti, glatke i sjajne, divnu pjesmu posvećenu ljepoti žene. U raskošne palače metropole došli su zatim iznijeti svoje opsežne teorije pred Rubensa, Jordaensa i pred njihove epigone o plavokosim raskošima sedefaste puti. U antverpenskom su kraju perverzne žene Feliciena Ropsa sablažnjavale pristojne muškarce i napirlitane dame, a zamagljeni su prizori budoara Alfreda Stevensa izazivali mnoge senzualne snove kod naših pradjedova, tu je Fernand Knopff u doba simbolizma nudio sofistički misterij svojih žena-sfinga. A ne treba zaboraviti ni one djevice otežalih dojki Pavla Delvauxa, sfinge druge vrste koje nas pogledom okrznu ili nas njime probodu, pa aktove Renea Magrittea s aureolom metafizičkih sanja koji nas fasciniraju i zbunjuju, zatim rafinirane žene Pol Mara čiji nas šarm salijeće i muči danju i noću, a onaj Jef van Tuerenhout, iskusan psiholog ženskog tijela koji svoje modele kuje u zvijezde do mita? Geografski položaj Antverpena, gotovo na pola puta između Amsterdama i Pariza, učinio gaje idealnim mjestom za promatranja umjetnika kao što je Kolesar, koji se prihvatio oslobađanja žene, koja se prepušta bezazlenoj nagosti vjekovnih tabua 1 pradjedovskih mora. Kad smo ga upitali tko su žene iz vašeg ciklusa Urbane žene? dao nam je sibilinski odgovor posluživši se vrlo lijepom misli Ive Andrića Žena se smatra portalom na izlazu i na ulazu ovoga svijeta..., da bi zatim dodao u jednom dahu: One su iz mojega najintimnijeg svijeta. Marcel Postavši, Antverpenac, što se njega samog tiče i dušom i tijelom, Kolesar obožava sjediti na jednoj od mnogobrojnih terasa Avenije Kevser uz vrč pjenušava piva, a njegov pogled se zaustavlja na svježim lišcima prolaznica, ili slijedi lelujave siluete elegantnih dama, dok je njegovo raznježeno slikarsko oko opet zavedeno vječnom ženstvenošću. No njega privlači i luka i svijet sumnjivih žena tamnih i ozloglašenih uličica. Taj se strastveni interes konkretizirao u nizu ulja, gvaševa, akvarela, ili pak crteža kineskom tintom u glasovitom ciklusu Urbana žena. Međutim ovaj je naziv zbunio mnoge promatrače, a nekog holandskog kritičara je odveo u zabludu. Mislio je daje otkrio u Kolesaru čovjeka podrijetlom sa sela kojeg je fascinirala i prestravila kozmopolitska fauna velikih metropola. Šaljivi nesporazum! Kolesar i svi njegovi živjeli su uvijek usred Zagreba, koji jednako tako vrvi stanovnicima kao i Antverpen. Kolesareve Urbane žene novi su izraz ženstvenosti, protuteža pretjeranom publicitetu seksualnosti koji nas opsjeda, a služi kao mamac profitu potrošačkog društva. Kolesar nam naprotiv vraća ženu u spokojnu intimnost doma gdje se bezazleno predaje radostima i nasladi osjetila. Slika je dok se dotjeruje, kad čita, kad joj se drijema ili je već zadrijemala, kad sanjari, uvijek iskrenu, prirodnu i istinitu. Zajedljivo sam ga upitao: U kojem času misliš da jedan akt prestaje biti umjetničko djelo i da već prelazi u pornografiju? Na to će Kolesar: Tvoje pitanje je vrlo uprošćeno i ja ću ga formulirati ovako: kad je to umjetnost, a kad prestaje to biti? Zašto su žene koje je slikao Tizian, za koje sa sigurnošću znamo da su bile dame s dvora slađe, dakle erotičnije kad ih gledamo, od onih koje nam daje Tizianov učitelj Giorgione, premda su klasičnije. Ako danas stanemo gledati Tizianove žene, primjećujemo daje boja puti potamnjela, da zlaćano-smeđi ton, da nagost prelazi stadij hipersenzitivnosti, kako je ispravno zapazio Morus. No to je tako danas, ali ne zaboravimo daje akt te iste žene bio nabijen iznimnom moći seksualnog podražaja za suvremenike. Muškarci su raspravljali o tim slikama, naročito ako su poznavali modele. Glasovita Venera u spavaoni sa škrinjicom koja se danas nalazi u galeriji Des Offices nije bila nitko drugi nego slavna nadvojvotkinja od Urbina. Ona bijaše jedan od Tizianovih modela. Vidite, ako ste vi danas afektivno hladni pred tom gospođom, ne zaboravite da su se muškarci uzbuđivali gledajući je. Ja time želim reći da tijelo svojim izvjesnim misterioznim zakonima vibrira i oscilira između sretnog sanjarenja i pohote. Ipak je apsolutno sigurno jedno: u djelima stvorenima s duhom tijelo će uvijek naći svoj dio. To je isto tako dobro i za slikarstvo, kako je rekao pjesnik: Tizian je bio afrodizijak u svoje vrijeme, danas to njegove slike više nisu, to bi bile prije fotografije jednog Davida Hamiltona, a sutra će to možda biti Urbana žena. Preostaje još mnogo relativnih stvari u domeni tijela i magnetizma koji ono stvara. Ta vrsta primjera mogla bi se nabrajati u nedogled. Što se nas tiče, navest ćemo licemjernu Maju odjevenu kraj Gole Maje - Goyin portret odjevene i gole vojvotkinje od Albe. Kolesar je došao do ciklusa Urbana žena sasvim spontano. Njemu je savršeno jasno da zapravo ne daje ništa nova, već poseže za jednom temom, starom kao što je svijet star. On je uvjeren da je žena više nego ikada razlog postojanja i budućnost umjetnika. Ona je žena - što se tu može. Ona obasjava sve oko sebe šarmom koji razoružava. Njezino carstvo je carstvo blagosti, nježnosti, sanja, spretnosti, ona je puna obećanja, ljubaznosti i milovanja. Kad je Kolesar uvidio da žene nama vladaju, odlučio je da ih učini savršenima za naše oči, osjetila i duh. Što će žena biti sjajnija, to ćemo mi biti više obasjani. S Montesquie-om on uviđa da žena može biti lijepa samo na jedan način, ali zato dražesna na sto tisuća načina. Njegova kantata ženstvenosti s registrom tonova koji se mogu činiti pretjerano snažni, želi istaći suprotnost uobičajenoj dosadnoj slici premarljive žene, koja se mora grbiti u uredu ili u tvornici, gdje neizbježno gubi najveći dio svojih čari i prirođenu zavodljivost. Sklon je iskrenosti, dijalogu, kompromisu, sporazumu. Ali togjužnjaka, sina svjetla, punog radoznalosti, duboko se dojmilo magličasto nebo naših sjevernih krajeva kroz koje prosijava blaga i promjenljiva sunčana svjetlost. S druge je strane svjestan da svaki kreativni rad mora služiti čitavoj ljudskoj zajednici, a ne nekom klanu ili kasti. Zbog toga nastoji stvoriti djelo kojim će ljudi hraniti svoj duševni život i tako se uzdići. On to sve čini u nadi da će doći vrijeme van Jole kaci e se Provalija koja dijeli umjetnika od njegove publike zatrpati. Kolesarovo djelo spada u neoimpresionizam s nešto nostalgije za prošlošću, i čežnjom za slavom koja blijedi, ali s nepokolebljivom vjerom u budućnost. Njegov impresionizam koji se osjetno udaljuje od velikih prethodnika, nastao je djelovanjem našeg vremena. Kolesar osluškuje dinamiku svojeg stoljeća i ne bi se mogao oteti ritmu metroa, auta, aviona, - čak ni svemirskih brodova. I to u doba kad umjetnički svijet prečesto upotrebljava ukalupljeni žargon, hermetički zatvorene i zamršene poruke, osuđujući na propast svako komuniciranje. Tako je lakše, ironizira Kolesar. Mnogo je lakše izraziti nešto nerazumljivo od onoga što je na dohvat ruke. U Viziji o umjetnostima Robert Vrinat izjavljuje: Kolesar poštuje svoj motiv kao Durer, kao Rembrandt. On ga oplemenjuje istinitošću svojega položaja kojeg zauzima u našem stvarnom svijetu i u našim mislima, obećanjem vječnosti: svjestan je nužnosti i neskromnosti, a iznad svega kao i oni, želi da slikarstvo bude odgovorno - angažirano. I Ravmond Clermont vidi u Urbanoj ženi vječnu Evu kao i nov izraz ženstvenosti, taj izraz shvaćen u svojem najzavodljivijem smislu, izvorno, kao povratak - konačno! - krajnjem pozivu žene. Sve do u skrivenim planovima svojih slika Kolesar već počima figurativno stvarati, slobodan sačuvati samo iskru od svoje prve inspiracije, stvarajući zatim prema modalitetima i zakonima apstraktnog lirizma, zanesen plimom lirskih asocijacija kromatskog niza, tkajući svojevrsne melodije u boji. U njegovu djelu osjećamo kreativnu snagu i radost života potkrijepljenu unutrašnjim smislom za muziku. Slikar Kolesar svira violinu. 0 Kolesaru se može pisati - a to se i obilno čini - ali čovjek mora gledati njegov rad, promatrati ga, jer samo ga se tada može razumjeti i prodrijeti u bit te umjetnosti i tako se približiti njegovu univerzumu svijeta - u najvećem stupnju vizualnom i slikovitom izrazu duboko individualnog osjećaja. To je emocija boje. Prijevod s francuskog jezika, BOZENA KOVACEVIC Belgijski prilog monografskoj mapi, odlomci iz teksta: M. KOLESAR - URBANA ŽENA, Marcela van JOLEA Antwerpen, 1978. - .... ** 1 Marijan Kolesar, Klečeći akt straga, razliveni akvarel, sepija, Pariz, 1981., 77x57 cm Uoči svog 60. rođendana, Marijan Kolesar osvrće se na svoju gotovo četrdesetogodišnju karijeru. Proveo ju je u Belgiji, uglavnom u Rubensovu Antwerpenu, te u Hrvatskoj - u Zagrebu i na otoku Krku. Pratim ga već više od četvrt stoljeća. Vidio sam njegove izložbe u Antwerpenu, Bruxellesu, nekoliko izložbi u Parizu gdje izlaže svake treće godine, u Kolnu i Rotterdamu. Nadalje, neobično mije drago što sam objavio luksuznu monografiju posvećenu jednoj od njemu najdražih tema: La Femme Urbaine . To izdanje s ograničenim brojem primjeraka naišlo je na odličan prijam u Belgiji i u Francuskoj, a nedavno i u Križevcima, njegovu rodnom gradu, gdje je moj prijatelj i kolega, prof. Vladimir Maleković, predstavio izložbu Jubilej 60/40 Marijana Kolesara. Zahvaljujući Kolesaru i Malekoviću, imao sam priliku upoznati radove mnogih značajnih hrvatskih umjetnika. Ranije sam poznavao Ivana Meštrovića, Vojina Bakica, Dušana Džamonju i Krstu Angeli Radovanija, čije se skulpture nalaze u muzeju na otvorenome u Middelheimu, te u jednom od najznačajnijih muzeja europske umjetnosti, Kraljevskom muzeju likovne umjetnosti u Antwerpenu, svetištu P. P. Rubensa, A. van Dycka, Jacoba Jordaensa. Preko Kolesara sam stupio u vezu s Edom Murtićem, Zlatkom Pričom, Ivicom Šiškom, Miroslavom Šutejem, te Borisom Švaljekom, kojemu sam organizirao zajedničku izložbu s Košta Angeli Radovanijem i, dakako, Marijanom Kolesarom, u najvećoj belgijskoj galeriji, Čamo and Campo, površine 1700 četvornih metara. Pokojni Hajrudin Kujundžić, čijim se tapiserijama beskrajno divim, izlagao je u mojoj domovini zajedno sa Stipom Sikiricom, kiparom koji radi u klasičnoj maniri. Već sam ranije poznavao radove Vasilija Jordana, koji je u Belgiji vrlo popularan, no pravo su otkriće za mene bili radovi naivca Ivana Lackovića, nekoć poštara a danas revnosna kolekcionara rukopisa, inkunabula i brevijara. Svoju likovnu kulturu nadopunio sam imenima Otona Gline, Ivana Rabuzina i njegovih stabala, Miljenka Stančića, slikaranaivaca-oca i sina Ivana i Josipa Generalica, kipara Ivana Kozarica, međunarodno priznatoga karikaturista Ota Reisingera i mnogih drugih. Sva ta poznanstva uglavnom dugujem Marijanu Kolesaru, istinskom promicatelju hrvatske kulture, svom uglednom kolegi prof. Vladimiru Malekoviću, koji posjeduje izvanredno rafiniran ukus, dobar je pedagog i predano radi u svom sjajnom Muzeju: pokojnom Vinku Zlamaliku, koji je također organizirao izložbu Marijana Kolesara u Križevcima i do kraja pomno slijedio njegovu karijeru. Upravo mi je Zlamalik skrenuo pažnju na mladog arhitekta, inženjera Kolesara, studenta vašeg glasovitog zagrebačkog sveučilišta. Studirao je kod poznatih profesora Albinija i Tompe, koji su uočili crtački talent mladog Kolesara. Neke su mi istaknute osobe u Belgiji također preporučile Kolesara. Zarana je kao likovni umjetnik otkrio veličanstvene gradove poput Biugesa, Antwerpena, Bruxellesa, Ostenda, Liegea, Luxemburga, te flandrijsku nizinu (Mon plat pays) koju je izvanredno opjevao Jacques Brel. U ateljeu Kolesar interpretira svoje optičke uspomene platnima i akvarelima, te tako stvara posve osobno viđenje svoje nove domovine. Upravu su ta platna poslužila pri predstavljanju Belgije kad su njihove kraljevske visosti Kralj Baudouin i Kraljica Fabiola posjetili vašu zemlju 1973. godine. Izložba u Muzeju grada Zagreba nosila je naslov Belgija očima hrvatskog slikara. Naišla je na vrlo dobar prijam tiska i elektronskih medija, a njegovo visočanstvo Kralj Belgije pismeno je čestitao. Kolesar je istinski slikar koji se mnogo bolje izražava slikama i bojom nego li riječima. Mnogi umjetnici njegove generacije započeli su kao realisti i razvijali se prema apstrakciji. Kolesarov razvoj teče u suprotnom smjeru. Od apstrakcije kreće ka svom vlastitom, neodoljivom realizmu. Nikad nije pao pod utjecaj slavnih i dominantnih trendova. Nastoji sačuvati estetsku, tematsku i tehničku slobodu. Njegov je postupak specifičan. Strukturu i oblik motiva iz stvarnosti naznačuje na platnu žestokim potezima, a kaotičnu kompoziciju uravnotežuje svojim izborom boja. Na taj način naglašava ugođaj, svjetlo, mirise... Iz osobnih se razloga vratio tradicionalnijem, jasnijem, ali i klasičnijem izrazu. Svjetlost prodire iz motiva Marijana Kolesara, što ukazuje na skrivene sile, funkcionalne strukture, sugestivne čari... Uživa u čvrstoći materije koju obrađuje nožem, u njenoj složenosti, u kromatskom bogatstvu... Premda je njegov izraz žestok, Marijan Kolesar je istodobno i čudesan intimist. Strastveni ljubitelj Augusta Renoira, koji je pak bio pod utjecajem P. P. Rubensa, Kolesarovi aktovi toliko su produhovljeni da djeluju bestjelesno. Njegovi su portreti puni osobnosti, crteži vrlo fini, a akvareli nevjerojatno svježi i spontani. Kolesar je ekspresivan pjesnički realist... Pokušamo li odrediti njegovu umjetničku osobnost, smatram da zagovara novu psihologiju oblika i boja, naglašavajući vrline sjajna stila obdarena duhom. Kolesar se koristi melodijom boja. Prevladavaju plavičaste i purpurne, boje fosfora i napadno crvena. On je ponajprije velik lirik boje. Na kraju, želio bih Kolesarovo slikarstvo odrediti na sljedeći način: njegov rad na najvidljiviji način izražava najosobnije emocije. Marijan Kolesar, iz ciklusa Urbane žene, Šonja - ležeći akt, ulje na platnu, Pariz, 1978., 65x100 cm Marcel van Jole, potpredsjednik AICA, potpredsjednik Europa Nostrae U Antwerpenu, lipnja 1996.