ostalo
Goran Trbuljak
Peting painting
Bez naziva, 1994., slikano kistom kroz rupu na staklu (rupa 3 cm), akril, platno, drvo, staklo, 63x52x4 cm Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 4.04. - 28.04.1996. Def, provjera napetosti platna, 1974., platno, metalni zvončići, 32x22 cm Kada je u lipnju 1994. godine gost zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bio Christian Boltanski, jedan od najzanimljivijih francuskih umjetnika današnjice, posebno mi se tom prigodom urezalo u pamćenje kako se on u jednom trenutku svoje press konferencije, usred smirene i misaono odmjerene eksplanacije vlastita rada, ustao od stola da bi se srdačno pozdravio s Goranom Trbuljakom i njegovom suprugom, koji su s podosta zakašnjenja tada ulazili u konferencijsku dvoranu. Ova susretljiva gesta velikog umjetnika prema našemu samozatajnom konceptualističkom likovnom djelatniku, koji niti izdaleka nije toliko slavan kao Boltanski, ne pokazuje samo koliko su još uvijek svježa sjećanja ovih dvoje umjetnika na njihovo pariško druženje tijekom prve polovice 70-ih godina, kada su jedno vrijeme čak i zajedno djelovali i surađivali okupljeni oko Galerie des Locataires (Galerije stanara), koju je tada angažirano vodila povjesničaraka umjetnosti Ida Biard. Štoviše, njihov zagrebački prijateljski zagrljaj pokazuje i nešto drugo. Pokazuje u kojoj mjeri, sjećajući se njegova potencijala, Christian Boltanski poštuje lik i djelo Gorana Trbuljaka, iako ga već godinama ne prati i iako su se sada, zbog prevelike razdvojenosti centara u kojima djeluju, njihovi statusi na umjetničkoj sceni u mnogome izmijenili. * Ipak, smijemo li samo zbog toga što Goran Trbuljak m živi i stvara u još uvijek europskoj kulturnoj provinciji i što Blagus zbog ove svoje nesretne sudbinske izoliranosti nije danas svjetski priznat i poznat umjetnik, rezervirano pristupiti vrednovanju njegova netom retrospektivno izloženog opusa? Dakako da bi takav način kritičarske revalorizacije Trbuljakova stvaralaštva, pa i svakoga drugog, bio posve pogrešan, ali i nedopustiv s obzirom daje prevashodni zadatak povjesničara umjetnosti da reafirmira svekolika umjetnička značenja domaće sredine. Zbog toga odmah jasno treba reći kako je ova izložba prvorezredan umjetnički događaj u našoj sredini. To je izložba koja bi u jednoj kulturno osvještenijoj zemlji od naše pobudila daleko veće zanimanje i javnosti i medija, ali koja bi, posve sigurno, drugdje bila prihvaćena i kao svjedočanstvo o autentičnoj stvaralačkoj snazi i geniju naroda iz kojeg umjetnik potječe. Ovaj je put donekle drugačije, jer angažiranjem organizatora izložbe, Muzeja suvremene umjetnosti, ovu će retrospektivu vidjeti i slovenska publika, ona u Ljubljani i Mariboru, a postoji mogućnost da se izložba potom uputi i još dalje izvan granica naše Domovine. Nakon što je stekao kultni status među malobrojnom publikom i pratiteljima ovdašnjih tzv. alternativnih likovnih događanja, Trbuljak je ovom svojom drugom retrospektivnom izložbom, ali zapravo prvom pravom (u Beogradu je 1981. godine konceptualno bio izložen samo plakat Retrospektiva s pratećim literarnim sadržajem ranijih Trbuljakovih izložaba), dakle, činjenično i faktografski utemeljenoj izložbi, ovaj je umjetnik po prvi put zasluženo i opširno monografski obrađen. Autorica tog podužeg kataloškog teksta Branka Stipančić ne omogućuje nam samo temeljni uvod u cjelovito Trbuljakovo stvaralaštvo, već nam daje i kraći pregled gotovo svih onodobnih, odnosno najranijih konceptualističkih događanja i drugih umjetničkih prilika, od inozemnog Fluxusa i spomenute Galerie des Locataires, do grupe Gorgone i Novih tendencija, vezanih za djelovanje same zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti. U tom smislu niti na Gorana Trbuljaka ne treba gledati kao na slučajnog prolaznika likovnim teritorijem, jer on svojim radom jasno pripada određenom kontinuitetu, napose humorno-ironičnim postupcima gorgonaša što su iznikli kao posljedica umjetničkog stvaranja u uvjetima komunističkog ograničavanja slobode. Međutim, misaoni pomaci koje je Trbuljak samostalno ostvario dokidaju bilokakve daljnje bliskosti s ondašnjim postojećim umjetničkim kontekstom. Njegovo ponašanje i idejna intrigantnost bavljenja upravo se nalaze u spomenutim slučajnim prolaznicima kao živim, dugo vremena i jedinim, tkivom njegova rada. Prolaznici su ti koji prouzročuju krajnji izgled i smisao forme njegovih konceptualnih produkata, kao u slučaju rješenja imena za kolektiv koji Trbuljak ostvaruje zajedno s Bracom Dimitrijević Penzioner Tihomir Simčić, pri čemu je stanoviti Simčić sudjelovao u jednoj akciji ovih umjetnika, kada je otvaranjem i otiskivanjem kvake vrata nehotično bio povodom za dodjelu imena grupe. Slična se idejna procesualnost pronalazi i u Trbuljakovim akcijama snimanja rupa na cesti te njihova kasnijeg fotokopiranja i postavljanja u neposrednu blizinu istih rupa, a sve to slijedimo i u radu pod nazivom Udarac po ovoj cijevi proizvodi zvuk koji je drugačiji od zvuka okolnih cijevi iz 1971. godine. Trbuljak tako čini suptilne prostorne digresije, vizualni ili verbalno vabeći prolazeće građane da uoče umjetnikovu dosjetku i na nju odreagiraju po svome vlastitom nahođenju. Ovaj živi kontakt s publikom koja će izabrati umjetnika a ne on nju, najradikalnije se očituje u referendumu kojeg Trbuljak, stojeći na ulici, organizira s ciljem da prolaznici na glasačkom listiću zaokruže odgovor na postavljeno pitanje da li je Goran Trbuljak umjetnik ili nije. Ovo stanovito traženje potvrde prerast će prilikom boravka u Parizu 1972. i 1974. godine u, naoko, nešto mnogo ozbiljnije. Naime, Trbuljak će obilaziti najpoznatije francuske galeriste koje će sličnom metodom glasačkih listića tražiti da mu verificiraju umjetnički status, a kasnije će ih na isti način preispitati žele li izlagati u svojoj galeriji njegov rad. Vodeći, dakle, neprestano ovaj zanimljivi dijalog sa, recimo tako, svim relevantnim slojevima koji sačinjavaju širi kulturni sustav razdoblja kasnog modernizma, Trbuljak možda i nehotično taj isti sustav raskrinkava. On svojim postupcima jasno pokazuje duhovnu prezasićenost modernizma u koju on u tom trenutku zapada, ali istodobno on time detektira globalnu krizu pojedinca postšezdesetosmaškog razdoblja iz koje se društvo počelo izbavljati tek stabiliziranjem postmodernog mišljenja na početku osamdesetih. Promijene koje su se tada počele zbivati u prestrukturalizaciji načina proizvodnje te cjelokupnih društvenih sistema, kako kapitalističkog tako i socijalističkog, znakovito su se odrazili i na umjetnost. Nesuvislo bi bilo ovdje registrirati samo pojavu Nove slike, jer zakratko će se pod mottom anvthing goes pojaviti mnoštvo raznorodnih oblikovnih stremljenja koji će u bitnome i zauvijek narušiti tradicinalno poimanje strukture likovnog djela. Trbuljak je godine zatišja pred buru kasnih sedamdesetih i početka osamdesetih provodio kao deklerirani umjetnik u krizi. Što iz protesta, što zbog osjećaja ravnodušnosti (po Baudrilliardu jednog od simptoma novonastupajućeg nihilizma) nije imao potrebe za bilokakvom akcijom. I sam je Trbuljak slutio da će u njegovu radu morati doći do nužnih promjena. I doista, početak prošlog desetljeća za njega započinje jedno novo razdoblje, u usporedbi s prethodnim, zbog brojnosti konkretnih likovnih proizvoda, začuđujuće plodonosno razdoblje. Kao da pred sobom imamo posve drugog umjetnika. Jednom sam ranijom prigodom ovu novu samorganiziranost umjetnika nazvao i prepoznao kao iskorak iz konceptualnog nereda u konceptualni red. To ne znači samo to da umjetnik postaje discipliniraniji i marljiviji u svome radu, već prije da sada svakom započetom novom serijom radova teži k određenju nekakvog dubljeg poretka i smisla svoga postojanja. Njegovo recentno zanimanje za oblikovanje umjetničkog predmeta, dokinulo je svaki oblik ranijeg literarnog i verbalnog nastupa. Trbuljak više nije toliko suzdržan, iako se i dalje izražava reducioniranim likovnim sredstvima. No, sada se on oslobodio sputanosti i neponovljivosti jednokratne akcije. Sistemom tematske slikarske varijacije odlučio se sada na izgradnju vlastita sustava znakova, preko kojih će od sada komunicirati gestualnom bilješkom. A taje bilješka ili trag slikarske boje kao sjećanje na nedjeljne diverzije na jednu zagrebačku prodavaonicu likovnog materijala ili frotaž stranice nekog poznatog umjetničkog magazina, dakle trag koji je nosioc neke određene referencijalnosti, stoje dokaz da taj trag nikada nije tek uzaludno izveden i pred nas ostavljen. Trbuljakove su geste čvrsto povezane i za neke ljudske arhetipove, često za seksualnost, stoga nisam posve slučajno Trbuljakov ciklus Ograničenih radova jednom ranije prispodobio kao peting painting, aludirajući na njegov indirektni način slikanja po staklom zaštićenom platnu, stoje jedino moguće bušenjem rupa sa strane drvenog okvire, te uštracavanjem boje kapaljkom za oči (bušenje i razdjevičenje bjeline platna, a potom uštrcavanje, nedvojbeno podsjećaju na prvi coitus) . Osobni odnos spram slikarskog mita odredit će, također, i Trbuljakove radove izvedene kao serija slikarskih paleta izrezanih iz pleksiglasa. Dakle, u trenutku kada se većina umjetnika bavi besmislom, Trbuljak čini inverziju. On se okreće u smjeru gotovo klasičnog samodokazivanja daje umjetnik koji polaže puno pravo reinterpretiranja svekolikog ljudskog postojanja, ali postojanja koje je svjesno sebe i svog pozitivnog povijesnog trajanja, i koje iznova ide za emancipacijom životne vedrine. Bez obzira na umjetnikov dominantni skeptičan stav, humorna komponenta ovog stvaralaštva, njegova analitičnost i tvrdoglavo slijeđenje arhetipova najpouzdaniji su znakovi Trbuljakove zrelosti i odrastanja, njegove ozbiljnosti i odgovornosti. Možda je sve to ponajbolje sadaržano u nedavnom umjetnikovom plakatu ...star i ćelav tražim... galeriju. Sada kada ju je napokon pronašao i u njoj se predstavio kao posve zaokružena umjetnička pojava, ovdje uočena jedinstvenost njegova postojanja nameće i nama obavezu barem nešto pristojnijeg odnosa spram ovih efemernih likovnih tragova koji su, kako vidjesmo, u mnogome sadržajnijeg karaktera od agresivnosti dekorativaca. Ponajprije zbog toga što nas Trbuljak navodi na razmišljanje onom istom jednostavnošću koju u sebi krije Gaugenovo platno Od kuda smo, kamo idemo Bez naziva, 19741986., slikano na staklu i skidano špahtlom, tempera, platno, drvo, staklo, 53x43x6 cm