ostalo
Marijana Muljević
I Povodom izložaba Marijane Muljević u dvorcu Zrinskih u jr Čakovcu tijekom svibnja i u Galeriji Mala od 3. do 10. lipnja 1996. u Zagrebu Slagaljka magičnog krajolika arijana Muljević izlaže već dvadesetak godina. Svoj slikarski postupak usavršila je do perfekcije. Zapažena je i nagrađivana od samih početaka: Nagrada za slikarstvo, 8. salon mladih, Zagreb, 1976. i 9. bijenale, Rijeka, 1977., Velika nagrada, 13. zagrebački salon, 1978., Vjesnikova nagrada Josip Račić za slikarstvo, Zagreb, 1981. i posebno priznanje 19. zagrebački salon, 1984. Motive i poticaje pronalazi na putovanjima i šetnjama. Bilježi ih na fotografijama koje snima iz njoj posebno bliskog, slikarskog rakursa. Pomno motri, traži, uočava, zanimljive detalje kuća, vratiju, prozora, ulica, gradova, šuma, brijega, vrta, stabala, parkova, cvijeća. Posebna, skoro opsesivna tema su joj oblaci. Oni slikama dodaju eterični ton. Neprestano se mijenjaju nošeni zračnim strujama, protkani zrakama sunca, ili otežali od kiša, pritisnuti tamnim elgrekovskim nebom. Ono što ne može uhvatiti foto-naprava, lovi senzibilna memorija. Na platnima Marijane Muljević oblaci su puni unutarnje snage koja ih napinje i raspršava. Rasipaju se po plohama zidova i hodnika, umnožavaju kao uvećane čestice svjetla i sjena. Za njen slikarski postupak fotografija je važna kao sredstvo, podsjetnik i uzorak po kojem, izrezivanjem, posebnim kadriranjem i montažom kolažira ulomke prostornih konstrukcija i pejzaža. Kaleidoskopski gradi svijet koji se pod različitim kutevima i kosinama rastvara i preoblikuje u magični krajolik. Polazište njenih vizija uvijek je u realnom. Međutim, spajanjem čvrste konstrukcije i magritovske fluidnosti prostor se pretvara u metafizički isječak stvarnosti. Optička fikcija nadrasta foto-realizam te je u konačnoj kompoziciji njeno slikarstvo najbliže iluzionističkom. Vertikale i horizontale sjeku geometrijske plohe u trokute, kvadrate, piramidu, stožac, stup. Posebnim izmjenama i slaganjem realnog i apstraktnog postiže prostornu i vremensku dubinu. Stapanjem i pretapanjem odraza svjetla, vode, oblaka, stakla, zbiljskog i zamišljenog te finim premazima boje koja se zgušnjava i tanji do prozirnih emulzija, Marijana Muljević dostiže novu vizualnu stvarnost. Iz kolaža uzima pojedine djelove koje stilizira, pretvara u plohe postižući sklad i dinamiku. Kolorističkim efektima i kontrastima nastoji istaknuti zasebne dionice, uravnotežiti horizont, raslinje i zidove. Ili kako kaže: Boja ovisi o detalju. Stavljam je na mjesto gdje slažem kompoziciju. Jedno vezuje drugo. Dok radim skicu, često me povuče detalj pa sliku radim prema njemu. Moje su slike izbalansirane kompozicije. Iz elemenata stvarne arhitekture gradim novo. Tako slika dobiva svoju dubinu. Zidove pomičem sa željom da se otvore jedan iza drugog. Otvaram ih da nešto dođe do njih ili da oni dopru do nečega. Ako ploha putuje u prvom planu kroz prozor ili vrata prema horizontu, doseći će dubinu u drugom i trećem planu. Isto tako, pojedini elementi gube izvorno značenje, postaju obojene plohe. Zelena ploha na nekoj slici označava dio livade, ali trava na toj livadi mogla bi isto tako biti i tkanina. Možda netko vidi priču u toj travi, ali ne radim zbog priče. Polusuho polje i oblak, koji put postignem i neočekivane efekte. U tom je zanimljivost ishoda, lako polazim od prilično točne skice, ona se ponekad razvije u drugom smjeru. Naizgled realistički isječci preobraženi u mnogolikost zrcalnih kadrova gube predznak poznatog. Efekt nepoznatog naglašava igrom ploha, stupova, okomica, svjetlijih i tamnijih tonova. Marijana Muljević oslobađa sliku od statičke dvodimenzionalnosti. Iz čvrste linearne mreže lomovima svladava dubinsku perspektivu. Razrađuje konstruktivne elemente, geometrijsku strogost, oštre rubove i nagibe koji se podupiru blagim kosinama brda, mekim površinama vode i mora, svjetlosnim stupovima, sjenovitim stubama. Lišene stege i zadanih funkcija, njene se kuće, ulice, sobe, hodnici, uzdižu nad odrazom kojeg su napustili, ali ga još uvijek pamte u oslabljenim mrljama pulsirajućeg svjetla. Razdvojeni i propusni podsjećaju na labirint i zamku, zapliću se u svoj višestruki odslik. 0 tome kaže: Na nekim platnima zidovi stoje koso. Nagnem ih do točke u kojoj se učvršćuju ili do koje mogu stajati na površini slike. U stvarnosti ne bi mogli ostati u tom položaju, ali na slici još mogu. Igram se s Mirovanje, 1990., 100x90 cm Svjetlimir, 1994., 120x110 cm elementima arhitekture, hoću postići ritam i dubinu kompozicije. Forma je primamija od značenja. Crta razdjeljuje različite pejzaže koji sljubljeni na slici izviru jedan iz drugoga. Igram se s plohama. Počnem od konstruktivnih arhitektonskih elemenata, onda ih umekšavam detaljima iz prirode. Oblaci daju dubinu i olakšavaju kontrast. Oni su čvrsti i prozračni elementi. I s njima se igram. Na nekim slikama kao daje nešto prepuklo, razlilo se. Postaju svjetlije. Podlažem ih, tako da boja bdije, zvoni. Čvršća je. Kombinacijom izmjenjenih kadrova, njihovom gustoćom ili lepezastom prostrtošću postiže se specifična pokretljivost različitih dionica. Odbljesci svjetla, krošnje, livade i cvijeća omekšavaju zidove, otvaraju prolaz u odsutno i nevidljivo. Svaka je napuklina mogući iskorak u prazninu i ništavilo. Ali magičnom mimikrijom boje, prozirnim i reflektirajućim prelijevanjem vječnog svjetla, prostori Marijane Muljević zaustavljaju nas na pragu samosagledavanja i uvode u meditaciju. Oni su nadahnute vizije, duboko prožete spiritualnim, onostranim osjećajem svemirske osamljenosti i tišine. Zidovi, stube, pod, obala, polje, oranica, zavjesa, nebo, susreću se preko svjetlosnog rastera. Njihova razdvojenost i blizina postaju znak propusnosti, nestalnosti i smirene pomirljivosti sa zastrašujućim silama beskonačnog. Hram prirode, Tamna raspuklina, Prozračnost, Prodor svjetla, Udaljavanje, Snaga prirode, Izlazak u oblak, samo su dio imenovana prostora. Marijana Muljević transformira estetiku fotorealizma u osobnu poetiku metafizičkih simbola. Izvrtanje, međusobno sraštavanje i prožimanje čudesnim unutrašnjim redom dovodi do nedoglednih dubina. Kroz umnožene bridove i oštrice zrcalno se odražava okolni prostor. Stapa u iluzionistički uzorak zaustavljena vremena. Strme perspektive dio su potrage za sugestivnim postojbinama. Njen sveobuhvatni prostor nemoguće je svesti na jednu dimenziju, jer je svaki izdvojeni detalj vjerodostojan impuls metafizičke snage koja u konačnici raspoređuje obrise vidljivog ili realnog. Nazive slikama dajem kao neke šifre. Oni su razlikovni element. Taj razlikovni element i šifre i te kako prodiru u bit sublimiranog realizma. Njene nastambe naseljavaju vjetrovi i posušene kiše, oblaci i modrina. Stanje duha i stanje vremena poklapaju se s godišnjim dobima koja struje preko mramornih stupova i ostakljenih zidova u potrazi za osušenim listom. Na ponekoj sam slici počela od stupova, a oblaci su nastali kao kontrast. Dijelovi arhitekture otvaraju se jedan iza drugog: vrata, balkon, terasa. Akcent je na stepenici. Važan je taj prelaz između oblaka i poda. Više kao mrlja svjetla nego nešto drugo. Oblaci koji brzaju, oni daju dinamiku. Kako prepričati sadržaj slika Marijane Muljević? Dok slikam ne razmišljam o sadržaju. Gledam dojam, forme. Služim se arhitektonskim elementima koji drže sliku. To su dijelovi građevina, zida, koje sam probušila i pustila oblake kroz njih. To je okvir za ne znam što... Pod je ploha koja odražava svjetlo, ali ga i upija. U toj lokvi i vode su se napajale. To je više nešto optički nego značenje. Tako sam htjela naslikati npr. pejzaž, a ispala je piramida. Sad dominira piramida u zamišljenu pejzažu. Ona je uporište, drži sliku, a istodobno je razdvaja. Čvrsti je i masivni element. Radim slike koje smiruju. Sobe, sale, tavani, podrumi, klopke su za ubrzano vrijeme. Kroz njih propuhuje uzdignuta razdioba kuće. Svjetli mir (1994.) približio se zračnoj luci vezujući je sa zemaljskim. Razdijeljene stube vode u gornji i donji svijet. U dubinu i visinu. Povezane su ogradom uz koju nitko ne može proći niti išta dosegnuti. Ali zrače obranom od zla. Ukazuju na složenost pojavnog. Kako se jedno dopunja drugim i štiti od moguće razornosti? Zid sam izrezala kao stepenice. To me povuklo. Tako je nastalo nekoliko planova na slici: prvi plan, drugi, staklena ploha. Otraga su oblaci. Kosi stup (1995.) kao forma - taj bi stup pao, nakošen je do točke na kojoj se koleba. Ali još stoji. Stepenice su kose, razvučene u dubinu, nalik starom fotoaparatu. Možda su stube nalik putu koji dosiže nebo? Ili rasklopljenoj kutiji koja isijava svjetlo. Kolebljiva nutrina osluškuje protočnost. Snagu prirode (1995.) iskušava Marijana Muljević na stupovima napuštena hrama. Njihova moć bdije nad vratima svijeta. Na početku plovidbe u neizvjesnu prostornost. Iščeznuće i zastrašujuću pustoš ozaruje blještavilo koje ukazuje na Božju prisutnost. Na bdijenje Duha nad vodama svijeta. Snaga mora napinje se i smiruje, otječe i vraća, u naborima vala, neba, sjene. Kameni stupovi i obala postojano odoljevaju snažnim mijenama. Slika Mirovanje (1990.) nalik je klepsidri u kojoj su se kubusi i plohe naglo umirile. Liježući jedna uz drugu zatvaraju stješnjene kocke, zidove, kuteve, oštrice. Napukli stup i valjak dopunjuju geometriju učvršćene praznine. Ostaci svetišta i povijesti nečujnim šumovima probijaju opustjele opne. Oblaci poput svetih ptica promiču za dalekim postojbinama. Mir je zavladao na trenutak, sve do novih potraga« Polja, 1992., 120x120 cm Snaga prirode, 1995,110x130 cm