ostalo
Josip Zeman
:Š0: *J pB
40 godina u krilu avangarde Iz ciklusa Crne vizije, 1983., metal, visina 3m Videoprojekcija pod nazivom Skulpture u pokretu, koju je u listopadu prošle godine u Gliptoteci hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu održao u sklopu Petog triennala hrvatskog kiparstva kipar i dizajner Josip Zeman, svrnula je ponovno pozornost javnosti na ovoga našeg umjetnika mnogostrukih interesa. On se među prvima u nas, još prije 40 godina okušao u apstraktnoj skulpturi, istražujući dalje na tragu konstruktivizma i kinetičke skulpture (mobili). Od 1993. godine, nastavljajući se na svoja istraživanja započeta u šezdesetima, orijentira se na rad s videom kojim, uz media-mix glazbe i pokreta, proizvodi učinke multimedijskog djelovanja na sva osjetila, intenzivirajući neposredni kontakt s publikom (video-art i pokret Svjetlost i pokret u našoj sredini, zahvaljujući karakteru medija, pojavili su se relativno rano i publici su blisk)i. Zemanovo zanimanje za ovaj medij samo dokazuje njegovu stalnu orijentaciju prema eksperimentu u umjetnosti i prema iznalaženju novih izražajnih mogućnosti, što već odavno svrstava njegov cjelokupni umjetnički opus u red avangardnih likovnih pristupa u suvremenom hrvatskom kiparstvu. Ali ne samo kiparstvu, nego i Vžšnia Slavžca Gabout Prototip telefona, 1954/55., sadra dizajnu, jer su se Zemanova bavljenja volumenom i prostorom kretala često u području graničnih dodira kiparstva i dizajna, nerijetko se međusobno preklapajući, ali i inklinirajući ponekad više prema dizajnu, a ponekad više prema kiparstvu. Ovakva uska povezanost dizajna i kiparstva u umjetnosti inače nije rijetkost i u mnogih modernih umjetnika 20. stoljeća bila je vrlo plodonosna: Hans Arp i Sophi Tauber Arp bavili su se istodobno i dizajnom, kao i Moholy-Nagy, Duchamp, Albers i Lippold. Naša likovna stvarnost također bilježi bavljenje umjetnika, pored primarnog medija - slikarstva, kiparstvom, arhitekturom i dizajnom. Zeman je oduvijek, osobito u svom ranijem radu, oba ova medija shvaćao kao dijelove jednog jedinstvenoga likovnog govora, utemeljenog na rafiniranom I hh spoju plastičkoga i primijenjenog. Tako njegov dizajn često sudjeluje poput skulptura za kućnu upotrebu, pri čemu oblik jasno otkriva sadržaj, dok s druge strane ideja za kiparske oblike, osobito u njegovu ciklusu M-skulpture, odnosno Crne vizije, izvedena iz jednostavno dizajniranih uporabnih predmeta - posuda, međusobno složivih u cjelovit kiparski sklop. U nekim takvim rješenjimakiparskim i dizajnerskim, za svoje doba i sredinu vrlo avangardnim, ovaj umjetnik je nerijetko anticipirao nadolazeće likovne pojave. Tako je još njegov diplomski rad na Školi primijenjene umjetnosti - poznati prototip telefona iz 1954. godine, tek mnogo kasnije prepoznat kao primjer visokovrijednog produkt-dizajna i 1972. godine u Francuskoj uvršten u publikaciju Design Industrie. S druge strane, Zemanova sklonost stilizaciji, zbiranju i sažimanju forme pročistila je već početkom šestog desetljeća njegov kiparski izraz do krajnje oblikovne jasnoće i jednostavnosti. Dosižući u skulpturama formu kojom je, po ocjeni brojnih likovnih kritičara do Guida Quiena, Stanka Špoljarića i Tugomira Lukšića, svrstan u začetnike i pionire apstraktne skulpture u nas. Apstrakcija se u hrvatskoj skulpturi pojavila sredinom šezdesetih godina, skoro istodobno u djelima Zemana, Kantocijeve, Bakica, Kozarica, Đamonje i Sabolića, a nešto kasnije Luketića, Diminića, Bahorića, Lahove, Richtera i Vulasa. S pojavom apstrakcije i konstruktivizma i u nas se, s ponešto zakašnjenja, donekle korigira dotadašnje poimanje kiparstva: ono nije više isključivo umjetnost mase i volumena, nego i prostora, pokreta i ambijenta. Apstrakcija se u hrvatskom slikarstvu pojavljuje nešto ranije, na samom početku šezdesetih, u djelima Murtića, Priče, Glihe, Postružnika, Dogana, Dulčića, Vanište i Damnjanovića. Grupa Exat 51 (Eksperimentalni atelje), koja je djelovala u Zagrebu od 1950./51. do 1956. i okupljala slikare i arhitekte (Kristl, Picelj, Srnec, Richter, Šutej), na svojoj izložbi 1953. g. jasno je označila prekid suvremene hrvatske umjetnosti s dotadašnjom praksom socrealizma i založila se za apstraktni umjetnički izraz i ideje neokonstruktivizma, minimalizma i konceptualizma te, osobito arhitekti, za suvremeni, funkcionalni produkt-dizajn. Pokret Nove tendencije, osnovan 1961. g., afirmira suvremeno hrvatsko slikarstvo u svijetu, učinivši nakratko Zagreb jednim od svjetskih likovnih centara u kojem se, sad istodobno kad i drugdje, ponovno aktivira interes za konstruktivizam i neoplasticizam, za ideje Bauhausa i estetiku stroja, kao i za u svijetu proširen pokret Svjetlo i pokret. Hrvatska situacija, premda u nekim segmentima iza svjetske (u svijetu se prva apstraktna slika pojavila još 1910. g. u Kandinskog i ruskih avangardista te u plastikama konstruktivista, a organske apstraktne forme već 1920. g. izrađuje Arp u drvu, a 1925. g. Brancuzi u bronci), tako je ipak u jednom trenutku uhvatila korak s njom, poglavito kroz izložbe Tendencija (1961., 1963., 1965., 1968.), na kojima se već potkraj pojavljuju i video i kompjutor kao paralelni odjek aktuGore: Iz ciklusa Vizije energije, 1964-67. Lijevo: Iz ciklusa Crne vizije alne umjetnosti u svijetu. I premda je Moholy-Nagy još 1922.-30. eksperimentirao s mehaniziranom kinetičkom skulpturom, fotografijom i filmom, Duchamp još 1913. uveo u umjetnost mobilne objekte, a Calder 1932. prvi put izložio svoje mobile, to nipošto ne umanjuje značaj nešto kasnije pojave ovakvih avangardnih umjetnika koji su za to imali likovni sluh. Prvenstveno se ova opaska odnosi na cjelokupno djelo Josipa Zemana koje, premda nije asimilacija iskustava drugih, nego rezultat logičkog slijeda i razrade već zarana odabranoga umjetničkog opredjeljenja, ukazuje ipak na poznavanje aktualne svjetske situacije, akumulirano negdje u podsvijesti i kreativno iskorišteno u iznalaženju jednog sasvim osebujnog autorskog razmišljanja. Josip Zeman, možda nažalost, a možda i na sreću, nije se nikad priklonio nekoj grupi ili pokretu, izgrađujući, često mukotrpno, svoj samostalni put kroz avangardu. Bio je zato sa zakašnjenjem prepoznat i priznat - prije u svijetu, nego u nas. Uvrštenja u prestižne svjetske umjetničke publikacije pričinjava zato posebno zadovoljstvo: Les Artistes et Maitres du XXe siecle (Pariš, 1991), Prestige de la Peinture et de la Sculpture dAujourdhui dans le Monde (Pariš, 1992), Livre dOr des Collectionneurs et Amateurs dart (Pariš, 1993), Tko je tko u Hrvatskoj - Who is who in Croatia (Zagreb, 1993.), Whos who in international art 1995. (Suisse, 1995.), Hrvatska likovna enciklopedija (Zagreb, 1995.).