Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Razgovor s Josipom Vaništom
Razgovor s

Slikam da bih stišao um Tihost, povučenost i skromnost - kartuzijanske su odlike istinskog velikodostojnika hrvatskog slikarstva - Josipa Vanište. Nenametljivo trajući gotovo punih pola stoljeća njegova je umjetnost naoko uvijek iskakala iz ovdašnjeg tematskog ozračja, stoga joj mnogi htjedoše pridati i neka značenja koje ona nikada nije imala. Pedestetih godina, kada Vaništa započinje izgrađivati likovnu formu crtanjem pomoću ravnala, optužiše ga za kontriranje akademizmu. Destljeće kasnije, svođenjem svoga govora na znak i koncept, odnosno srebrnu ravnu liniju debljine 3 centimetra, zamjera mu se nihilizam i buntovni pogled na svijet. Zadnjih dvadest godina, od kada je intezivno okrenut svome figurativnom, komornom slikarstvu, mnogi koji su ga doživljavali kao avangardnu perjanicu razočarano ga optužiše za konvertitstvo. Gora li Međutim, s druge strane, ovo mnoštvo različitih stavova o njegovu stvaralaštvu Vaništu niti u jednome trenutku nije omelo da maksimalno bude posvećen jedino vlastitim uvjerenjima u ispravnost svoga puta. On je znao, a time je to želio i drugima pokazati, da jedino umjetnost koja dolazi iz unutrašnje potrebe pojedinca, dakle, iz čovjekove vlastite istine, može imati onu potrebnu snagu da postane trajnim simbolom našeg svevremenskog trajanja. Zbog toga se ovome umjetniku nije nikada moglo dogoditi da poput mnogih drugih svojih kolega olako zapadne u podilaženje kritici i publici. Vaništa je zauzeo svoju čvrstu autonomiju duha, ne dopustivši da mu kreativnost na bilo koji način podliježe prostornim ili vremenskim zavisnostima, lako to čak može izgledati kao njegovo ravnodušje, ali ovaj umjetnik je sa skepsom primio i sve naknadne panegirike za svoje stvaranje, tako da niti nedavno objelodanjenu monografiju o njegovu radu iz pera Zdenka Tonkovića nije doživio posebno važnim događajem u svome životu, smatrajući je možda suviše zakašnjelom. Ipak, Vaništa se već po drugi put u razdoblju od četiri godine ljubazno odazvao mome pozivu za jedan ozbiljniji razgovor. U oba slučaja, za ove razgovore nije bilo nekoga stvarnog povoda, stoga je i atmosfera u njima opuštenija a i moja znatiželja nepristojnija. Naime, na neka sam pitanja zasluženo dobio tek šture odgovore, ali je bilo i onih pitanja koja su na kraju samo to i ostala... Suviše su zadirala u intimu slikara i suviše su tražila deskriptivnost odgovora. Bila su naprosto komplicirana u tolikoj mjeri daje Vaništa posve ispravno ocjenio da bilokakav odgovor ne bi nimalo pripomogao razrješavanju njegove slikarske enigme, štoviše, Blagus dodatno bi se i nepotrebno otvorila neka nova pitanja. Na kraju, kroz ovaj razgovor dobili smo portret slikara kakvoga nam nudi i njegovo slikarstvo - odmjeren, pročišćen od svakoga bespotrebnog semantičkog viška i, nadasve, zaokružen u jednome vrlo inteligentnom iskustvu trajanja. Ocrtanog jasno i precizno bez obzira na svoju pjesničku i melankoličnu notu koja ovaj lik i djelo zastire jednom finom magličastom koprenom. Susret je to sa svojom zemljom, ali i sa svojom hrvatskom, tamnom slikarskom povijesnicom. To je naša vjekovna stigmatiziranost, prenesena i na Vaništu kao pojedinca i na naš kolektivni mentalitet koji će dostojanstveno trpjeti do trenutka svoga konačnog Spasenja. Zato Vaništino slikarstvo ne predstavlja, pojednostavljeno rečeno, niti prazninu, niti razočaranost u svijet, niti iz njega izvire neka posebna tragika. Presvučeno u srebrnobijelo (metalizirana zraka božje svjetlosti), ovo je slikarstvo svjesno svoje bezvremene posvećenosti. Posvećenosti kojoj naposljetku i sami težimo. Kruh, ulje na platnu, 21,7x28,7 cm Proteklo je skoro četiri godine od našeg zadnjeg razgovora, a kojega smo, vjerujem da se sjećate, u bitnome posvetili vremenu Gorgone. U međuvremenu, dogodile su se za Vas mnoge značajne stvari - izašla Vam je monografija, tiskana je knjiga Vaših zapisa, a imali ste i nekoliko zapaženih izložaba (Zagreb i Karlovac). Ima li ova današnja pojačana recepcija Vašega djela nekakvu posebnu važnost za umjetnika na distanci, kakvim ste, tako mi se čini, Vi oduvijek bili? Mislim da nema posebnu važnost, a riječi kao pojačana recepcija su pretjerane. Izložbe u stanovitim okolnostima imaju i nemaju smisao. Zamolili su me da izlažem u Karlovcu, bio je rat. Smatrao sam svojom moralnom dužnošću pokazati ono najbolje što sam imao. Izložba je zjapila prazna, na njoj nije bilo žive duše cijeloga mjeseca. Grad je bio amputiran, neprijatelj udaljen 600 metara od središta grada. Trebalo je učiniti drugo, pomoći na drugi način. Ovaj nije imao smisla. Na kraju istog razgovora rekli ste mi kako je život postao sama nemogućnost. Da li biste svoja iskustva možda mogli sabrati i na drugačiji način, ili barem pojasniti ovaj Vaš citirani stav? To je rečeno u trenutku kad je na ovim prostorima civilno društvo prestalo postojati. Našli smo se na pragu apokaliptičkih zbivanja i ona su ostvarena. Sve je poprimilo pečat duboke tragike, a život je sveden na gomilu ruševina. Mogli bi reći daje Gorgona nešto od toga predosjećala. Predbacivali su joj mračan pogled na svijet; mislim da se nije varala. I sada, kada je na jedan umjetni način ratni sukob utišan, čovjeku koji živi usamljeno i izolirano ne preostaje nego da slika da bi stišao um. Prilikom zadnjeg našeg susreta Leo Junek je još bio živ. Kako ste prihvatili prekid komunikacije s čovjekom kojega ste tako iznimno cijenili? Junek je odgovarao na pisma. Pisao je i onda kad nije bilo za to posebnog razloga. Javljao se s putovanja, s ljetovanja u Dordognei ili sjuga Francuske. Ali na moje posljednje pismo, negdje u proljeće 1993., njegov odgovor nije stigao. Čekao sam, a onda uputio list njegovoj ženi Suzzanne, Francuskinji. Nije mi nikad odgovorila. Zamolio sam prijatelja, S. L. za jednoga njegova kratkog boravka u Zagrebu, da na povratku u Pariz pokuša saznati što se dogodilo u Orsavu, južnom predgrađu, gdje je Lonac i zelje, ulje na platnu, 33x40 cm < Q C/5 00 < cr O Junek živio od 1952. Gđa. Junek priopćila je daje slikar umro, da se to zbilo 13. 7. 1993., da moja pisma nije nikad primila i da će mi pisati. Recite mu to, naglasila je. Njezino pismo nikad nije stiglo, a vijest o Junekovoj smrti objavljena je u novinama sa zakašnjenjem od godinu dana. Zamijetio sam da često u naslovima svojih slika i intimnim zapisima spominjete ime Brune Sulica, našeg nedovoljno proučenog slikara. Možete li nešto više reći o njemu, ali i o načinu na koji je on utjecao na Vas? Bruno je Bulić, nakon sloma Austro-Ugarske pobjegao iz Istre u Zagreb, završio na Akademiji studij slikarstva započet u Veneciji. Izlagao je kao gost u Grupi trojice, zatim na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938/39 sa skupinom zagrebačkih umjetnika prije Drugoga svjetskog rata. 1954. Ljubo Babić ga poziva da s njim i Dulčićem, Mušićem, Stupicom i Tomaševićem izloži svoja djela u Muzeju za umjetnost i obrt. Bulić je među svojim slikama izložio Djevojčicu u bijeloj haljini (Prvopričesnicu) i Babić mu je rekao: Da ste samo ovo platno naslikali, vrijedilo je patiti u životu. Stupica je iz Ljubljane donio svoje mrtve prirode, kompozicije s dječjim likom, svoja remek djela; Babić je izlagao Tulove grede, zatim Slikarev vrt, Mušić, već tada u svijetu čuvene grafike, Tomašević tempere i crteže s Bola. Ta se skupina nije održala, raspala se, bio je to posljednji Babićev pokušaj da organizira i javnosti predstavi vrijednosti, tada u stanovitom smislu potisnute. Bulić je u to vrijeme imao jedva pedeset godina. Da bi preživio, gubio je dane u Restauratorskom zavodu, zatim zebao, kopirajući freske po istarskim crkvama. Zahvaljujući Veni Zlamaliku, imao je svoju prvu samostalnu izložbu u pedeset i šestoj godini. Njegova ranija djela, svjetla i siva u manetovskoj rasvjeti, zamjenile su nove slike, opore i oštre, intenzivnih boja. 0 njima se nije govorilo ni pisalo. I kao što su De Chiricova platna (ona iz 1925.) bila desetljećima odbacivana, da bi ih danas mladi stavljali na zastavu kao uzor, Bulićevo kasnije razdoblje anticipira pojavu Nove slike kod nas. Rekao sam da su mi njegova franciskanska skromnost, oslobođenje od stvari, odbačenost koju je izabrao, bili nedostižan uzor. Nismo mogli razgovarati zbog njegova oslabljena sluha, ali to nije smetalo našoj bliskosti. Pisao mije duga, opširna pisma, vedra, premda pisana u samoći, u očajničkoj napuštenosti. Što Vas toliko veže za prirodu? Naime, iako ste neprestano živjeli u gradovima (Karlovac, Zagreb, a nakratko i Pariz), na Vašim je slikama i crtežima očit nedostatak gotovo svakog urbaniteta. Rane sam godine proveo na periferiji malog grada. Djeca su tamo išla bosa u školu, navečer su ljudi sjedili pred kućama i razgovarali. Mogle su se u jesen čuti i podoknice pod djevojačkim prozorima. Ljudi su umirali u kući, a ne u bolnici. Ceste su ljeti bile prasne, a zimi posvuda duboki snijeg. Put u Zagreb gotovo daje bila pustolovina. Poslije, ja sam proživio trideset godina na Trnju, gdje je sve bilo slično tomu. Fasciniran mijenom godišnjih doba, od najranije dobi sam bilježio pejzaž, pomalo tužan i neodređen. Na slici Paromlinska cesta (1972) pokušao sam povezati onaj babićevski sivi oker pejzaža s kućama, ni gradskim, ni seoskim, koje su kroz desetljeća nicale na tada nereguliranom Prisavlju. Taj je kraj najbolje prikazao Frano Šimunović crtajući ga u godinama rata perom i sepijom. U svome predgovoru za nedavnu zajedničku izložbu Steinera, Stančića i Vanište, Igor Zidić za povezivanje vas trojice ističe presudnu ulogu Ljube Babica. Kada ga ovdje i sami spominjete, zanima me koliko Vi osobno za svoje slikarstvo uopće dugujete Ljubi Babicu? , : ... . if-Z-fž Z Lijevo: Žuta knjiga, ulje na platnu, 60x50 cm Dolje: Okomiti pejzaž, ulje na platnu iiliii is»i#: Nisam bio đak Ljube Babica, ali sam iznimno cijenio sve stoje naslikao, gotovo znao napamet sve stoje napisao, objavio u knjigama, časopisima. Ovo nisu pretjerane riječi. Babić u jednom novinskom razgovoru pedesetih godina, glasom očajnika pokušava upozoriti na opasnosti koje, po njemu, prijete umjetnosti od nefiguracije. Ne govori o socijalističkom realizmu, o presijama člankopisaca i ideolozima nove stvarnosti. On zna da nova vlast nije uspjela gotovo ništa promijeniti u našem slikarstvu. Zabrinjava ga samo apstrakcija. Njegova upozorenja nitko ne sluša, nitko ne čuje. Dolazi novo doba i mladi ljudi nastoje smanjiti raskorak koji nas je dijelio od svijeta slikarstva kao što je Babić činio u vrijeme Prvoga svjetskog rata, u svoje ime, u ime svoje generacije. I oni najveći u svijetu na trenutke su podlegli nefigurativnom slikarstvu, kao Miro, Masson. Izuzetno rijetki, odbačeni od kritike i vani i kod nas, i dalje su slikali po prirodi, interpretirali pojavnost, njen karakter, njene veličine. Događale su se prave drame. Na području bivše Jugoslavije apstrakcija je postala gotovo službena umjetnost. Trajala je desetljeće, možda dva. Generacije su se formirale u duhu novog, modernog, a bilo je i jakih reakcija. Kad se danas u nekoj prilici, u knjizi ili na izložbi vidi jedno takvo djelo (koje je u svoje vrijeme znalo uzbuditi duhove, navlačilo gnjev pa i mržnju) ne možemo se načuditi. Ono izgleda čedno, skromno, čisto. Danas ste se naoko udaljili od neoavangardnih koncepata koje ste slijedili 6o-ih godina, međutim, sve one osjećajne suptilnosti i predstave duboke prostorne praznine ostale su i dalje bitnim karakteristikama Vaše umjetnosti. Mogu li se ti prostori nekako pobliže odrediti? Može li se ovdje govoriti o mentalnim prostornim projekcijama i na koji način? Staviti negdje točku, povući crtu može se jednom u životu. Onda se to više ne može učiniti. Kako je započela Vaša suradnja s časopisom Erasmus? Slavko Goldstein zamolio me da za prvi broj časopisa nacrtam Erazma Roterdamskog i oni su ga uz nekoliko drugih crteža objavili na naslovnoj stranici. Vjerovao sam daje time moja suradnja završena. Međutim, na promociji časopisa bilo je govora i o mojim crtežima, a te su riječi objavljene u idućem broju. Zamolili su Hannu Arendt, pa Matoša, zatim Krležu... Freud je negdje napisao da je za čovjeka gubitak oca jedan od najbolnijih trenutaka u životu. Slavko je to doživio u trinaestoj godini. Bili smo prijatelji od najranije mladosti, stanovali smo blizu, dijelile su nas samo dvije kuće. Iz tih dana ja ne mogu zaboraviti vrisak kantorovih kćeri kada su im jednoga ranog jutra odvodili oca, vrisak koji je parao jedno božansko travanjsko jutro u malom gradu. Imali smo lijep početak mladosti. Uvijek ste vjerovali u vlastito sudbinsko određenje, i kao umjetnik niste željeli raditi kompromise. Međutim, jeste li ikada pomislili da je Vaš umjetnički opus mogao izgledati i drugačije? Jeste li možda to željeli ili ste u potpunosti zadovoljni s ovim što ste postigli? Mislim da moja nastojanja ne bi mogla izgledati drukčije nego kako izgledaju. Vidio sam Račića i Kraljevića, prošao školu u kojoj je razum kontrolirao emociju. U Francuskoj me zapanjilo rastakanje oblika jedne prebogate slikarske sredine. Tako oslobođena forma širila je vlastita područja; sveprisutna i preglasna kao daje radila na samouništenju. Onda je rečeno da je pojava važnija od djela i svijet je na trenutak odahnuo. Saloni konceptualne umjetnosti, iskazani kao prostori skrivenosti, postali su slični sivilu svakodnevice. Niste nikada javno iznosili svoje stavove o sredini u kojoj djelujete, ali me ipak zanima u kolikoj mjeri umjetnik ovisi o svojoj sredini, ili je to posve nevažno? Umjetnik apsolutno ovisi o svojoj sredini. Sredina je često konzervativna, inertna, zamršena. Ne voli različitosti, nije tolerantna, nastoji odrediti naše granice. A umjetnik je u nepristajanju pa i otporu sklon razmišljanju, oklijevanju. I šutnji. On zna da će njegov pokušaj objašnjenja pretrpiti poraz. Razmišljate li možda objaviti izbor iz Vaše korespodencije sa znamenitim osobama hrvatske umjetnosti, ili smatrate da bi takva publikacija bila preintimna za izdavanje? Ne razmišljam. To ne bi bilo preintimno kako kažete, bilo bi to suvišno. Često se govori o hrvatskoj tragičnoj slikarskoj povjesnici, od Karasa, preko Račića do danas. Ova se stigmatizacija tradicionalno prenosi s generacije na generaciju, a hoće li i dalje, ovisi o najmlađima. Može li se umaći ovakvoj ciiHnini .:;: .- -t jp U M *J lili Doista, to se prenosi s generacije na generaciju. Hoće li najmlađi tu nešto izmijeniti ili ne i hoće li se unatoč velikim promjenama u svijetu i kod nas nešto bitno promijeniti, teško je reći. Osobno ne vjerujem u promjene. lako predajete na jednom drugom fakultetu, a ne na Akademiji likovnih umjetnosti, u neprestanom ste kontaktu s mladima. Osjećaju li se među njima drukčija razmišljanja, i ako da, možete li zbog njih biti zadovoljni. Ima li današnja umjetnost svoju perspektivu? Bio sam niz godina u kontaktu s mladima. Bio sam više impresioniran eventualnom inteligencijom mladog čovjeka nego njegovom mladošću. Druženja s prijateljima i kolegama, dugi razgovori s njima, znatno su Vas odredili i kao umjetnika i ka čovjeka. Traju li takva drženja i danas? Moram vam na žalost odgovoriti da je tih druženja jako malo. Mnogih nema, mnogi su otišli. Jednom prilikom spominjete Giacomettijevu rečenicu koja govori da je na slici uvijek najvažniji sadržaj. Može se dodati da sadržaj uvijek nešto ispunjava. U tom smislu, što na kraju možete odrediti kao sadržaj svoje umjetnosti? Slikar nije tamo gdje ga očekuje publika, a često ni na mjestu gdje ga čeka kritika. On se odupire dogmi, nepisanim zakonima, modi; ne mora se nikome dokazivati. Nezavisno mišljenje je sve što posjeduje


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026