Image
Cijena: € 1,33

ostalo
PERUŠKO BOGDANIĆ
SVOJEVOLJNI REDUKCIONIST

ENES QUIEN Kipar Peruško Bogdanić svojim je već dvadesetgodišnjim umjetničkim i izlagačkim djelovanjem postao odavno provjerena kvaliteta, izborivši zasluženo mjesto među najboljim kiparima u Hrvatskoj danas. Gotovo opsesivna sklonost k potpunom pročišćavanju forme, izrazito snažnog mediteranskog pečata, definira ga kao svojevoljnog redukcionista koji traži samu suštinu skulpturalne opstojnosti kao gordog tijela u svenamjenskim prostorima. Otvoren za probleme koje zagovaraju i starije i nove generacije, a ostajući uvijek svoj, Bogdanić se zadržao trajno na konvencionalnim definicijama o figurativnom predmetu kipa u tri dimenzije, bivajući time autentičnim tumačem i predstavljačem jednog perioda, našeg aktualnog perioda s univerzalnim značajkama ležerne i neprijetvorne oblikovne strategije. U njega je prije svega primaran estetski rad, koji suživi u svim sredinama kao podatna mogućnost uživanja u njegovoj intelektualnoj osnovi, slizan s avanturom našega vremena. On ne brani upravo predmet po sebi, nego stalni oblik predočavanja određenog predmeta, koji je najčešće stup, prikazujući stvarnost predmeta, a ne samo stvarnost. Tek moguću predodžbu co stvarnosti. Morfološki principi pretaču se u simboliku jednostavnog tumačenja kulturoloških korijena zajedničke stvarnosti determinirana pretpostavkom nataloženog iskustva. U dvojbi: forma ili sadržaj, Bogdanić efektno uspostavlja ravnotežu i forme i sadržaja, nalazeći svojim šutljivim kipovima/tijelima zajednički jezik koji ga jednako može približiti i Fidiji i crnom drvodjelcu koji izrađuje obrednu masku. Autonomni svijet umjetnosti neumoljivo je podložan zakonu evolucije, u većoj ili manjoj mjeri. Njegove skulpture nisu ispunjene mističnim fluidom koji bi predstavljao tek zamamnu varku, a ne umjetničku bit, no zato su pune životne snage. Posljednjom izložbom u salonu galerije Karaš, pod nazivom Vertikale, prvom nakon punih pet godina izlagačke apstinencije u Hrvatskoj, Peruško je Bogdanić sasvim profilirao oštricu krajnjeg formalnog pročišćavanja perceptivnih načela. U međuvremenu, izlažući u inozemstvu, bolju je recepciju imalo njegovo brojem komada kipova neveliko, ali značajem i kvalitetom vrhunsko djelo nego ikad u nas. Taj rijedak i sretan povod iskoristili smo za razgovor s umjetnikom. Bili ste nagrađeni prvom nagradom na Triennaleu kiparstva 1991.g. Izlagali ste i na Triennaleu 1994.g. Iste radove poslali ste na ovogodišnji zagrabački Salon i bili odbijeni. Odista, kakogledatena sadašnje stanje u hrvatskoj umjetnosti? 1991 .g. tradicionalno su dodijeljene tri jednakovrijedne nagrade; moguće je da jedna od njih bude i prva. Triennale 1994.g.? Da, ha, ha, i to je očito moguće. Dva žirija imaju potpuno divergentna stajališta; po jednom ste s istim radovima u najužem izboru za nagradu, a po drugom ne možete prijeći ni uopćeni revijalni prag. Kako onda gledati na stanje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti? Strpljivo! Vrijeme, na žalost, ne nudi brzo i potpuno razrješenje intenzivne nam likovne scene. Ohrabruju nastupi u Europi (Venecija, Dusseldorf), a domovinski nam prostori iščekuju više privatnih galerija, kojima, ufam se, je moguće uspostaviti ravnotežu u brojnosti hrvatske likovne umjetnosti. Pratite li mladu generaciju? H Da, a ovom bi prigodom izdvojio samo one najmlađe - Denisa Kraškovića, Damira Tripara, Alana Vlahova i Gorana Marasovića. Čini mi se da prema onome što sam vidio oni najviše obećavaju, jer su već dokazali konkretnu kvalitetu u više navrata. Klešete skulpturu izravno u kamenu. Kako doživljavate proces utiskivanja vlastite vizije i estetske ideje s karakteristikama materijala u kojemu se ideja oblikuje? Odabirom materijala (drvo, bronca, željezo, terakota i kamen) ističem svoju likovnu estetiku izvedenu iz tradicije i modeme. Procesu utiskivanja gotovo i nije bitna karakteristika pojedinog materijala. Ona se pojavljuje uglavnom kao čista i napeta površina, ponekad bojana (drvo, terakota, bronca) ili prividno razvedena u mojim kamenim skulpturama. Mnogo ste izlagali u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, SADu, i Škotskoj. Jeste li privatno ili preko hrvatskih (ili ranije jugoslavenskih) kulturnih institucija stupili u vezu i suradnju s inozemstvom? Koliko Vam je izlagačko iskustvo u inozemstvu koristilo za izlaganje kod nas, i obratno - koliko Vam je izlaganje kod nas pomoglo izlaganju u inozemstvu? Na moju veliku radost jugoslavenske kulturne institucije nikada nisam doživljavao kao osobnu stvarnost. Sam, svojim naporom, uspio sam ostvariti sve likovne prezentacije u inozemstvu. Ne vidim osobite sveze (osim biografske, a ponekad i tržišne) u samoj povezanosti izlaganja u Hrvatskoj i u svijetu. Ponekad, ako ste uključeni u određeni veliki muzejski projekt ili kao što je meni poziv za Škotsku uslijedio nakon LIJEVO Kozmičko uho, 1995, kamen, 172 x 43 x 37 cm cc [E cz CO mog rada u Forma Vivi - Kostanjevici na Krki, moguća je obostrana korisnost. Govorimo sada malo o Vašim skulpturama. U njima je simetričnost i čistoća forme proporcionalna hrapavoj teksturi površine. Racionalnom poetikom naglašavate stanje mirnoće. Kako ste se kiparski razvijali, odnosno kakav je evolutivni tijek Vaših skulpturalnih cjelina? Diplomirao sam 1976.g. na ALU u Zagrebu, a iste godine u galeriji Na bankete (s Kuzmom Kovačićem i Igorom Rončevićem) izlažem obojene drvene konstruktivističke, te žičanom (građevinskom) mrežom modelirane skulpture. $10.g. u galeriji Studentskog centra izložio sam niz elementarno modeliranih skulptura u poliranoj bronci, željezu i gipsu, naglašeno ispitujući unutarnju snagu kipa. 1981 .g. u Salonu galerije Forum, izloženim sam kipovima osim forme modelirao i površinu, a istodobno sam i boju koristio kao ravnopravni dio kipa. 1984.g. u galeriji Nova, osnovni mi je kiparski materijal uglavnom bojana terakota i drvo. C/5 Formom nastojim prividno narušiti simetriju samoga kipa. 1986.g. u Salonu galerije Karaš, zatvorenom modelacijom, ciklusu bojanih drvenih skulptura ostavljam gotovo istovjetnu bazu i vrh, ili možda bolje, sam početak. $10.g. izlažem u galeriji Forum kipove u kojima, držim uspješno, ispitujem međusobne odnose različitih kiparskih materijala (bronca-kamen, drvo-kamen) od kojih gradim pojedini kip. Ovo što ste rekli činjenična je ulagačka biografija, ukratko rezimirana. Zanimalo bi me kako ste otkrivali materijale i forme koje ste tijekom mnogih godina iskustva izlagali. Tko ili koji su Vam bili uzori, ako ih je bilo? U 0 direktnim utjecajima nema ni govora u smislu preuzimanja određenih oblika ili, ne daj Bože, ideja od nekih živućih suvremenih umjetnika. Jasno da su mi kao mladiću, učeniku i studentu, imponirali umjetnici koji imponiraju ne samo kiparima, već svakom imalo kulturnijem pojedincu: Donatello, Michelangelo, Bernini, Rodin, Brancusi, Moore... No, rekao bih da sam se razvijao energijom vlastite snažne istraživačke znatiželje, koja me dovela tek do nekih spoznaja. Dalek je još istraživački put. Neiscrpan. Stvarnost je nerazdjeljiva, čak i u današnje vrijeme povijesnih mijena, napetosti, iščekivanja, strahova. U kojem kontekstu i u kojim terminima se izražava danas međuodnos stvarnosti i umjetničkog djelovanja? oo GORE Prvi heretik, 1995, bronca, visina 205 cm LIJEVO Lice izgubljene bitke, 1989, bojano drvo, 246 x 124 x 60 cm Osim dobro nam znanih vremenski i kontekstom predvidljivih propitivanja novog, unutar elektronsko-ekoloških termina, ponovo se javlja onaj hvalevrijedan individualizam moderne. No, znamo daje i skulptura neprolazna, vječna, a time i neiscrpna forma, ali s mogućnostima za raznolike tranzicije značenja. U Vas se uvijek pojavljuje u varijacijama označenim čvrstobridnim i zaobljenim geometrizacijama... ? Vjerujem da se postmodernistička poetska sveobuhvatnost, koja je u mnogim slučajevima i pretjerala s radikalnim zahvatima i smionim avanturizmomu izražavanju i sintetičkim materijalima, pomalo istrošila, i da je vrijeme vraćanju skulpturalnim formama koje su obilježile kiparstvo dvadesetog stoljeća. Vjerujem da nam kraj ovoga stoljeća nudi raznolike mogućnosti, a u jednoj od njih slutim i osobne promjene. Vjerujete li i da se upravo tranzicija značenja može naprosto očitovati u samim svojstvima materijala? Zl Kako je skulptura i oplošje, i volumen, i površina, ona nužno jest i taktilno spoznajna, osim vizualno. To je svakome poznata činjenica. Zato sam materijal predstavlja značenje samo za sebe. Nikakvo drugo iskustvo značenja skulpturi nije potrebno, osim značenja materijala, i njegovih svojstava. Sjetite se samo kako površine rješavaju najveći kipari, oni koje sam maloprije spomenuo. Vaše skulpture - /// da ih nazovem kipovima - variraju u dimenzijama. Gdje je mjesto radovima Peruška Bogdanića: u vanjskom ili unutarnjem prostoru; ili pak u teoretskom ne-prostoru ? Z One su i skulpture, jer rješavaju formalne probleme do neke mjere, ali i kipovi, ako kip shvatimo kao dostojanstvo bića u materiji. Dimenzije nisu bitne, barem nisu od sudbinske važnosti. Postoji u mojem radu, istina, određeno stupnjevano smanjivanje dimenzija, no to nije posljedicom konceptualnoga shvaćanja, već posljedicom nužde naglašavanja od crescenda k decrescendu. Mislim da u mom radu to nikada nije bilo upitno. Svojim sam mediteranskim senzibilitetom uostalom odredio i mjesto svojim radovima.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026