SARA MIKELIĆ
Fotografije: JOSIP STRMEČKI
„Glavna ideja ovih slika je da na njima „pomirim“ figuraciju (gornji dio slike), apstrakciju (donji dio slike) i konceptualnu umjetnost (tekstovi na crnim marginama) i to sve još pomješano sa brutalnom stvarnošću tekstova iz novina“
U ožujku su Galeriju Studentskog centra okupirali ciklusi Osmrtnice umjetnosti i Slučajni kolaži Ivice Malčića nastali zahvaljujući svakodnevnom izrezivanju fragmenata tiskovina, stvarajući umjetnička djela od vizualnih medijskih sadržaja izvan njihovog originalnog konteksta, kaotični mozaik medijske stvarnosti kao rezultat autorove kreativne manipulacije. Malčić je sa „20 Years Behind“ iliti dvadeset godina nakon svoje izložbe u istom prostoru predstavio pozamašnih dvjesto slika manjih dimenzija kao dio njegovog koncepta izlaganja svakih deset godina u istoj galeriji.
Kako je započela ideja za koncept izlaganja svakih deset godina u istoj galeriji?
Ideja za koncept izlaganja u istoj galeriji svakih deset godina došla je slučajno 2014. godine, kada sam tražio galeriju u kojoj bi izlagao. Primjetio sam da sam u galeriji VN izlagao 1994. i slučajno drugi puta 2004. godine, tada mi je pala na pamet ta ideja da bi bilo dobro nastaviti sa izlaganjem u galeriji VN svakih 10 godina, te sam izlagao i 2014. Isto sam ponovio u galeriji Proširenih medija 2007. i 2017. U galeriji SC sam izlagao prije 20 godina, ali sam zato napravio dvije izložbe s dva različita ciklusa u isto vrijeme u istom prostoru, da bi nadoknadio propuštenu izložbu iz 2008. godine. Osmrtnice „glume“ neostvarenu izložbu iz 2008., iako su to nove slike, a ciklus Slučajni kolaži su najnovije slike za 2018. godinu.
Kako ta dva ciklusa funkcioniraju unutar izložbenog prostora u isto vrijeme, koje su im sličnosti i suprotnosti?
Ta dva različita ciklusa svaki sa po točno 100 slika su izloženi na dva nasuprotna zida galerije u gustom postavu, da bi se naglasila njihova različitost i da bi se imao dojam dvije različite izložbe u isto vrijeme. Ciklus Slučajni kolaži je nastao nakon predhodnog ciklusa Osmrtnice umjetnosti. Za Osmrtnice sam koristio predloške izrezane iz časopisa, koje sam poslije ponovo prelistavao i ponovo koristio za Slučajne kolaže kombinirajući izrezane praznine sa stranicama koje se vide kroz njih.
Koji proces stoji iza stvaranja slika iz ciklusa Osmrtnice umjetnosti? Jesu li te slike nastale po predlošcima uzetim iz stvarnosti, jesu li one rezultati mašte ili možda obje?
Sve ove slike su rađene na novinskom papiru kaširanom na ivericu. Osmrtnice se sastoje od 3-4 nivoa. Sve je slikano direktno na novinski papir, preko kojeg ide uvijek isti crtež tri vojnika umjetnosti, nacrtani prvo crnom bojom pa preko nje bjelom, tako da se kroz njih vide novinska slova i slike. Iako je uvijek isti crtež, različita im je pozadina, jer je svaka novinska stranica drugačija. Preko tog crteža, u gornjem djelu slike ide slika rađena po predlošku izrezanom iz časopisa koja je vjerno preslikana i predstavlja ralnost za razliku od donjeg djela slike koji izgleda apstraktno i predstavlja moj svijet mašte, koji prekriva realnost. Sve to je uokvireno crnom marginom na kojoj je tekst. Glavna ideja ovih slika je da na njima „pomirim“ figuraciju (gornji dio slike), apstrakciju (donji dio slike) i konceptualnu umjetnost (tekstovi na crnim marginama) i to sve još pomješano sa brutalnom stvarnošću tekstova iz novina.
Što predstavljaju stilizirani i apstrahirani „ratnici koji se bore za umjetnost“ smješteni u donjem dijelu svake slike?
Na svakoj od 100 slika osmrtnica nalaze se tri vojnika dosta stilizirano nacrtanih. Oni su motiv s mojih prijašnjih slika, na kojima su oni imali trube i trubili novi broj slike koju sam naslikao, te su širili dobre vibracije, obično prikazanih sa 7 elipsi, što simbolizira mojih 7 dosadašnjih mjesta na kojima sam slikao. Ovdje su prikazani s leđa i kada im se prekrije gornji dio izgledaju dosta apstraktno, upravo to mi je trebalo kao kontrast gornjem djelu slike naslikanom realno.
Kao što i sam naziv govori, slike iz ovog ciklusa sadrže dozu cinizma, težine i ogorčenosti. Je li takav uistinu Vaš pogled na umjetnost ili se to više tiče egzistencijalne, materijalne muke jednog slikara?
Često sam u svoje slike ubacivao tekstove i to na različitim djelovima slika, ponekad se ne bi dovoljno isticali, pa sam došao do toga da ih ispisujem na crnoj margini, otud ta forma osmrtnice, samim tim i ta težina. Kome treba umjetnost, kome treba moja umjetnost?
U ciklusu Slučajni kolaži izabrali ste neobične kadrove koji su gotovo filmski, doimaju se kao fragmenti nečijeg sjećanja, no kako zapravo nastaju?
To su djelovi uzeti iz dosadne svakodnevice koji su kadrirani tako kao da im nedostaje glavni dio. Kao da se glavne stvari dešavaju nekom drugom, a ne meni. Listajući po časopisima tražio sam detalje koji bi prekadrirani bili zanimljivi za naslikati. Kako u atelju imam puno slika, slažem ih jednu do druge, jednu na drugu, jednu iza druge, tako da na taj način dolazi do raznih kombinacija i zanimljivih preklapanja, stoga sam došao na ideju da tako i slikam i postavim ih na izložbi.
Vjerujem da je važan aspekt ovako kontinuiranog rada samodisciplina, upornost i volja. Smatrate li slikanje ozbiljnim i odgovornim poslom sa radnim vremenom? Ima li zastoja, zasićenja, zamora od slikanja?
Slikam već 25 i više godina, s vremenom sam našao svoj najproduktivniji način rada, a to su upravo ti mali formati, slikani svakodnevno. Dosta sam sklon zezanciji i sličnim stvarima, brzo i lako gubim koncentraciju tako da moram svaki dan ići u atelje i slikati svako jutro. Drago mi je što još uvijek s istim žarom idem svako jutro u atelje kao i prije 25 godina. Zasićenja i zamora nema, a zastoj se javi kada želim nešto promjeniti, ali samo predanim radom i ljubavi prema umjetnosti uspjevam nastaviti.
U pojedinom ciklusu vidljiv je kontinuitet, a ipak je izbjegnuta shematizacija i monotonost radova, kako to uspijevate?
To su sve mali formati i relativno brzo nastaju, na godinu ih napravim oko 100 do 150. Trudim se mjenjati, ne želim biti dosadan sebi, a ni drugima. Kada mi neki ciklus dosadi, krenem u nešto drugo. Nije lako, niti brzo, ali može se. Jedan je Knifer, sve drugo su samodopadljivi umjetnici, koji upadnu u maniru iz koje se ne mogu ili ne žele maknuti.
Obzirom na veliku količinu radova svaki je rad brižno numeriran te pretpostavljam da je potrebna dobra organizacija kod skladištenja. Smatrate li veliki broj slika problemom ili prednošću?
Svaka moja slika ima svoj OIB, to me veseli, a vjerojatno ima veze s opsesivno kompulzivnim poremećajem. Na sreću sada imam dovoljno velik atelje da mogu skladištiti slike po pojedinim izložbama, kako sam oduvijek želio. Velik broj slika je problem za skladištenje, ali je svakako i velika radost, sve su to moja djeca.
Zašto radite na iverici manjih formata, a ne na platnima? Kako je to počelo?
Još na ALU sam počeo slikati na svemu što sam mogao nabaviti, imao sam veliku produkciju, a nisam imao novaca za platna. Slikao sam na djelovima namještaja, lesonitima s kašeta za voće... Sad je lako jer imam sponzora, prijatelja stolara, koji mi dopremi pun kombi njegovog otpada, ja mu dam sliku i svi sretni i zadovoljni.
Jesu li neki potencijalni kupci imali komentare na tu nekonvencionalnu slikarsku podlogu?
Moj jedan prijatelj u šali kaže : „Kupiš sliku od Malčića, padne ti na djete i ozlijedi ga“. Sliku koja nije na platnu jako je teško prodati. Postoji stereotipno mišljenje da je samo slika na platnu vrijedna. Moje slike imaju samo ljudi koji vole i cjene umjetnost bez obzira na podlogu i tehniku.
Čini mi se da bi svatko u ova dva ciklusa mogao pronaći sliku za sebe. Vrlo su duhovite, estetski privlačne, kritične, ironične, razigrane... Kako ide prodaja slika ako smijem pitati, jeste li zadovoljni? Što mislite o trenutnoj situaciji na tržištu?
Jako sam zadovoljan svojom karijerom, jedino mi nedostaje ta financijska dimenzija mog rada, imam osjećaj da radim u neprofitabilnoj organizaciji. U svojoj umjetnosti nastojim odbaciti sve što nema veze s umjetnošću, a trgovina svakako nema veze, isto kao i podloga i tehnika rada. Uvijek su se bolje prodavale dekorativne i šarene slike od pravog arta, tako je i sada. Nisam se još susreo s hrvatskim tržištem umjetnina.
Čini mi se kao da idete svojim tokom što se tiče vlastita stvaralaštva, no pratite li suvremena zbivanja u umjetnosti, rad mladih slikara?
U šali kažem da izlažem samo gdje mi važi pokaz od ZET-a, tako je i s mojim praćenjem suvremenih zbivanja u artu. Ne volim putovati, svu svoju inspiraciju nalazim ovdje i u sebi. Volim naše mlade hiperrealiste.
Imate li kakvih planova, ideja za dalje? Nazire li se neki novi pristup stvaranju?
Novi plan je naslikati sutra novu sliku. Ove godine sam izložio 200 novih slika, tako da nemam novih stvari za 2019. Nadam se da ću stvoriti nešto za 2020., nadam se da će to biti nešto novo.