Nikola Albaneže: Svugdje vidim vječnu promjenjivost istoga
Kada vidiš Rodčenkova platna i monokrome, i onda vidiš kako umjetnici danas opet rade monokrome, pitaš se: je li moguće? Čovjek se uhvati za glavu i pita: zar još jednom?
Razgovarao: Feđa Gavrilović
Fotografija portreta: iva lulić
Nikola Albaneže izrazito je educiran, stilski britak i oštar likovni kritičar (dakako, za one koji znaju čitati, dakle nipošto ne napada ad hominem) što je danas u Hrvatskoj gotovo endemski izuzetak. Budući da sam 2014. preuzeo uređivanje Konture baš od njega i budući da je on još uvijek bitna osoba u postavljanju ovog časopisa, zapitao sam se je li neprimjereno da ga intervjuiram. Zar smo postali kao Kvorumaši osamdesetih, kada su stalno radili razgovore jedni s drugima? Ali kako odoljeti, a da ne podijelim s vama, dragi čitatelji, njegove zanimljive raznolike i kontroverzne stavove.
Bio si kustos ovogodišnjeg Zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna. Kako si postavio temu?
Salon uvijek otvara priliku za problemski pristup, no važno mi je bilo da tema ne bude preusko postavljena. Zaključio sam da je pitanje o (ne)primjenjivosti primijenjene umjetnosti i njezina odnosa s lijepom umjetnošću upravo takva ‑ da ne ograničava umjetnike, a pritom je i uvijek aktualna, povremeno i izrazitije. Razne su se relacije, osim upravo spomenutih, uspostavile i iznjedrile na izložbi: koncept i izvedba, društveno važno i trivijalno, visoko i nisko, ozbiljno i ludičko kao i različite razine primjenjivosti: one koje se tiču pojedinca i zajednice, istraživačke i muzejske prezentacije, osobne i javne uporabe.
U ovom broju Konture osvrnuo si se i na Bijenale slikarstva, te si spomenuo „žargon autentičnosti“. Je li moguće biti autentičan kod nas? Je li iluzorno težiti tome?
Ostvariti nešto autentično uistinu nije lako. Smatram, kao što sam i napisao, da je slikarstvo vrlo lako stvarati, ali je teško ostvariti da to bude velika umjetnost. Vlada zasićenje, a to, naravno, nije samo specifično hrvatski sindrom. Razlika je samo u moći sredine i marketingu koji nešto može uzdignuti ili u slučaju manjka moći i marketinga, osuditi nešto na lokalnu razinu. Unatoč tome, uvjeren sam da treba težiti autentičnosti; između uspješnog prepisivanja i neuspješne (u marketinškom smislu) iskrenosti zalažem se za potonje. Kao i obično, stvari nisu tako jasno razdvojene; oba para navedenih komponenti (uspjeh/neuspjeh, iskrenost/prepisivanje) u različitim su međuodnosima.
Nedavno je veliku izložbu u Veneciji kod Pinaulta imao Damien Hirst. On je svakako uspio ostvariti i renome, a ja bih rekao i umjetnost.
Damien Hirst je za mene primjer sjajnog marketinškog uspjeha, ali ne smatram ga tako velikim umjetnikom. On je vrhunski manipulator, može se lukavo nasmijati svima. Vrhunska ironija. Ali ne vidim bitno umjetničko dostignuće u njegovu radu.
Zašto se onda u svijetu današnje umjetnosti u kojemu vlada apsolutni manjak kriterija ne bi slavio takav manipulator, upravo zato što ga je raskrinkao?
Apsolutno si poentirao. Mislim da ga se i slavi.
Ali akademski, avangardni krugovi pomalo zaziru od njega.
Kao i kod Koonsa, koji mi je manje zanimljiv, Hirst je ime korporacije. Avangardni krugovi (koji sada, nakon usvajanja od strane mainstreama, mogu biti i akademski), nasljeđuju modernističku poziciju, a ona je imanentno elitistička u intelektualnom, duhovnom smislu. Banalizacija visoke kulture koju provode spomenute korporacije, doduše, nisu je oni započeli, dovela je do fascinacije glamurom i pozom, do površnosti koja je uklonila strogost i dubinsku slojevitost djela.
Što misliš o nekim drugim umjetničkim zvijezdama?
Ai Weiwei, primjerice, pametno koristi poziciju disidenta, koja je izuzetno zanimljiva Zapadu, kao i nekada u slučaju Pasternaka. Ako on i nije pravi disident to je ponovno lukava marketinška manipulacija kako bi bio zanimljiviji Zapadu. No Banksy mi je možda najdraži. Ima destruktivnost koja je zanimljiva u idejnom smislu, u smislu subverzije. I tu, kao i obično dolazi do obrata. Svijet koji sve gleda kroz spektakl, njegovu subverziju ne prihvaća kao kritiku tog društva spektakla, nego ga vrlo uspješno asimilira u sebe i svoj sustav vrijednosti, čime on svakako gubi oštricu. Unatoč tome, to mi je čak simpatično kod Banksyja.
Kada si to spomenuo, ove godine je bila stogodišnjica Oktobarske revolucije, ničime obilježena. Budući da je taj politički prevrat bio važan i za avangardnu umjetnost, kako tumačiš put avangarde, od Oktobra do muzejskih institucija i ultrabogatih kolekcionara?
U vrijeme oko Oktobarske revolucije okupila se ne tako mala grupa umjetnika i teoretičara koji su itekako imali što reći. Sve je završilo u paradoksu koji je bio prisutan od samog početka. Ruski avangardisti su željeli umjetnost izvaditi iz muzeja i približiti je radniku i običnom čovjeku, needuciranom i koji nikada ne bi išao u muzej, a umjetnost koja je iz toga nastala bila je zapravo još elitnija, o čemu svjedoče svi današnji sljedbenici avangarde i avangardne poetike. Na kraju ostaje pitanje: što se danas ne prostituira? Kada vidimo kako umjetnici danas ponovno rade monokromna platna i geometrijsku apstrakciju, ali bez Rodčenkova patosa i bez Mondrianove usredotočenosti, naprosto u sasvim drugim okolnostima ‑ šabloniziranima! - onda se pitaš: je li to moguće? Čovjek se uhvati za glavu i pita: zar još jednom? Naravno da jest moguće, živimo u post-modernome dobu.
Kao što je Nietzsche rekao: sve je vječno vraćanje istog.
I tu postoji velika kontradikcija, jer je novo imperativ moderniteta.
Ali imperativ je zapravo stalno isto novo.
Tražeći novo doslovce se prepisuju. Zašto se dive veličinama Rodčenka i Rothka ako misle da su bolji od njih? Sve su to slijepe ulice (dead ends), ali kad se dođe do kraja svoje slijepe ulice, okreću se novome koje je staro, bar u nekome smislu. I Maljevič i Rodčenko, vrlo su dobro poznata njihova salta mortala, njihovi ne/očekivani – a neki bi rekli i očajnički - obrati, ali i Vaništa koji mi je pričao kako mu je Krleža rekao „ne pravite veliku misu“ od svoje nemogućnosti slike. No taj je nagon za smrću, death drive, teorija umjetnosti uvjerljivo razjasnila.
Možda su im njihova imena samo legitimacija, isprika za nekreativnost?
Možda nekima. No neki uporno ponavljaju svoju verziju kraja slikarstva. Riječ je, dakako, o smrti slikarstva kao umjetnosti, ne o smrti slikarstva kao takvom, kao vidu čovjekove aktivnosti. Svejedno. Što nakon kraja? Ne stoji nakon njega „veliko ništa“, praznina. Stoji novi početak, bez obzira što ćeš ti reći da je to vječno ponavljanje istog, a ja bih ipak ukazao na vječnu promjenjivost istoga. Ne zaboravljajmo: iskustva se moraju doživjeti i proživjeti, njih nije moguće naslijediti genetski. I još nešto; nema veće patetike od proglašavanja smrti slikarstva. Nijedna konvencionalno patetična slika, najpompoznija i najkićenija ne može biti patetičnija od proglašavanja konačnosti. Sjećam se kako mi je Flaker svojedobno na taj način rastumačio Maljevičev prosede s minimumom sredstava. I Vera Horvat Pintarić je o Bijelom kvadratu na bijeloj podlozi govorila kao o najpretencioznijem ostvarenju.
Je li se ista prostitucija avangardnih postavki ponovila, kad već govorimo o ponavljanju, i 1968., i sa umjetnošću koja je uslijedila nakon studentske pobune?
Svakako, i to je također potvrda teze o vječnom povratku što za mene, želim to naglasiti, ne znači jadikovku, jer i u tim vječnim povratcima uvijek ima dovoljno varijabilnosti i pojedinačnih kreativnosti. U vrijeme moga studija, jedino smo se Makovićevim posredovanjem donekle upoznavali s aktualnom produkcijom, ali ja sam se za aktivno praćenje suvremene umjetnosti odlučio tek zaposlenjem na mjestu kustosa u Gradskom muzeju u Karlovcu. Inače, među autorima koji su bitno utjecali na moje formiranje (Dostojevski ponajviše – o humoru u njegovu stvaralaštvu pisao sam diplomski, Camus, Kafka…) izdvojio bih ovom prilikom Nietzschea. Ono što sam naučio od njega je nedestruktivnost, makar samo poetski iskazana: kada zmija ugrize Zaratustru, on joj kaže „vrati svoj otrov, imam svoga dovoljno“. On ne želi uništiti zmiju, a sam je dovoljno otrovan da može uništiti koga želi. Takav stav imam i kada pišem o umjetnosti i kada razmišljam o njoj. Ne mislim da treba bilo koga uništiti, smlaviti kritikom. Umjesto isticanja nečega lošeg, radije izdvajam ono najbolje u pojedinom opusu. No ironijski diskurs si, dakako, dozvoljavam.
Baviš se i procjenom umjetnina. Kakvo je stanje na hrvatskom tržištu umjetnosti?
Kako jedino i može biti, bez zakonskog okvira koji bi stimulirao kupovinu, većina kupoprodaje odvija se neregulirano; odnosno, i tu postoje regule, ali pripadaju našoj tradiciji koju možemo nazvati privatno kupovanje. U svakom slučaju, interes za umjetninama pa i za ozbiljnijim kolekcioniranjem postoji. Cijene odražavaju društvenu situaciju, vrijednosti su uglavnom niske, ali moda „must-have“ i kod nas dovodi do rekordnih iznosa u pojedinim slučajevima. Svi znamo da je to na prijelazu stoljeća bio Bukovac, u proteklom desetljeću Knifer, pridružuju mu se sada Picelj, Vaništa (samo određenog razdoblja), očekivati je da će se trend ‑ osnažen politikom MSU-a - proširiti i na druge pripadnike Novih tendencija, Gorgone i općenito te modernističke linije šezdesetih.
Iako znam da nemaš političkih ambicija, da si u poziciji zakonodavca, recimo ministra kulture, na koji način bi pomogao umjetnost i umjetnike u Hrvatskoj?
Nema im druge, i oni dijele sudbinu društva. A zakonodavac treba činiti ono što mu je posao; dati što bolje zakone koji omogućuju lakše djelovanje. Potražimo, kritički dakako, među postojećim modelima, ako ga nismo u stanju sami osmisliti. No sve je to na deklarativnoj razini jasno, kad prelazimo na primjenu postaje zamršeno. Rad, umjesto kuknjave, je jedino što nam preostaje.
Nedavno je otvorena zgrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Kao povjesničar umjetnosti i muzeolog što misliš o zgradi, odluci da se Muzej otvori izložbom Toma Gotovca, o performansu Milo Moire?
Kada ravnatelj Muzeja govori kako su izmislili „novi način“ prezentacije Muzeja, njegovo dovršavanje u fazama, a arhitekt kaže da mu je idealan nedovršeni i grubi izgled kojim bi - svi uključeni u premijernu izložbu to ponavljaju - sam Tomislav Gotovac bio oduševljen, nameće se zaključak da njima i ne treba ništa drugo, da muzej treba ostati u fazi u kojoj je i sada. S takvom filozofijom i takvim pristupom suvremenoj umjetnosti koji je veoma uzak i koji isključuje mnogo toga mislim da im ništa drugo i ne treba. Muzej moderne i suvremene umjetnosti mora biti mnogo širi i obuhvatniji. Sam performans Milo Moire na otvorenju je puka atrakcija i spektakl. I nema se tome što prigovoriti ako je to ono što se želi. To je tipičan plod postmoderne o čemu smo već razgovarali.
Ne smatraš da je to logičan nastavak avangarde?
Smatram da je to samo Eurovizija za slobodoumnije. Možda taj njen čin izgleda fenomenalno, ali zašto ga zvati „umjetničkim“ (ok, znamo zašto). S obzirom na filozofiju avangarde to je mlaka kamilica. Sam Tom Gotovac je možda imao smisla kada se skinuo gol prvi put, kao neki zakašnjeli hrvatski eksponent performansa i body arta, s nategnutom društvenom konotacijom, ali vlastitim ponavljanjem tog čina poništio je efekt prve promenade. Znam da će apologeti reći da je pojačao taj efekt. Umjetnost je tu samo smokvin list.
S čime bi ti otvorio riječki muzej?
Ne bih s jednom osobom. Izložba Toma Gotovca čini mi se da nije posebno zahtjevna i predstavlja liniju manjeg otpora, mazanje očiju uz mnogo prenavljanja (sad logično očekujem snebivanje na ovakve stavove). Napravio bih presjek hrvatske umjetnosti, s naglaskom na riječki krug, jer mislim da Rijeka itekako zaslužuje biti uvrštena u povijest hrvatske umjetnosti na potpuniji, bolji i transparentniji način.