ostalo
JEAN CLAIR: AVANGARDU SMATRAM MRTVOM
Pornografija i rijeke krvi nove su gladijatorske igre, i to je nužnost otupjele masovne egzistencije. Tako je bilo i biti će. Nije u tome toliki problem, jer ipak je svakome dana mogućnost izbora. Pro

ENES QUIEN & VANJA BABIĆ Po prvi puta u stotinu godina, i to u svome jubilarnom izdanju, sekciju vizualnih umjetnosti na venecijanskom Biennaleu osmislio je i vodi stranac. On je Gerard Regnier, direktor Picassovog Muzeja u Parizu, poznatiji pod pseudonimorftJean Clair. Odgovoran je za središnju koncepcijsku bijenalsku izložbu Identita e alterita (Identitet i različitost s podnaslovom: Kratka povijest ljudskoga tijela kroz stoljeća). Izazvao je mnogo bure, negodovanja, pa i bojkot u pojedinim slučajevima, prvenstveno talijanskih kritičara, izostavljanjem izložbe Aperto na kojoj su se, otkadaje utemeljena $10.g., promovirali radovi mladih suvremenih umjetnika iz čitavoga svijeta, no Clairova koncepcija i promišljanje o umjetnosti ima svoje jake argumente iznesene u knjizi Considerations surletatdes beaux - arts{ Razmišljanja o stanju likovnih umjetnosti) koju je objavio Gallimard 1983.g. U toj knjizi Clair se ozbiljno kritički osvrće na suvremenu umjetnost iskreno se zalažući za povratak tradicionalnom učenju, ideji umjetnosti kao profesiji i akademizmu. I u drugim svojim mnogobrojnim tekstovima k stvara novu apologiju starim tehnikama, * pastelima, boji i crtežu. Jedan je od li rijetkih svjetskih povjesničara umjetnosti i kritičara koji je uočio revolucionarnu važnost srednjoeuropskoga kruga s centrom u Beču s kraja prošlog stoljeća i sei cesije kao najavangardnijeg umjetničkog događanja. Napadan je od mnogih kole ga i zbog smione tvrdnje daje Cezanne u nekim aspektima kriv za zablude stvorene o smislu umjetničkog tijekom burnog razvoja moderne umjetnosti. Vraćajući i reafirmirajući stare zanate, dobru zanatsku podlogu tradicionalnih medija slikarstva, skulpture i arhitekture, zbog čega ga smatraju konzervativnim, da ne kažemo zastarjelim i zaostalim kritičarem, Clair samo želi iščupati iz zaborava i kaosa tehnike, teme i forme koje su stoljećima bile fokus umjetničkog zanimanja. Tako je $10.g. u pariškom Beaubourgu postavio izložbu Les realisme (Realizmi) kojom je iskazao svoj afinitet prema realizmima nauštrb avangardama i eksperimentima. Ne odustajući od svoga idealizma Clair izložbom Identitet i različitost: kratka povijest ljudskog tijela dokazuje kontinuitet i upornost svojih promišljanja. Demanti negirajućoj tvrdnji o promašaju njegove idejne potke koja zanemaruje avangardu pokriće nalazi u činjenici da su na njegovoj izložbi prisutni radovi najavangardnijih umjetnika moderne poput Maleviča, Duchampa ili Man Raya. Prezauzet i vidno umoran od svakojakih organizacijskih problema i napada na sebe i svoj rad odgovorio je na neka pitanja vezana za biennale i svoju koncepciju proizašlu iz pogleda na umjetnost koju ovdje ukratko obrazlaže. Ne tako davno bili ste autor jedne velebne izložbe koja je široj publici dala iscrpan uvid u izuzetan procvat kulturno-znanstvenih prilika u Beču na prijelazu iz prošlog u naše stoljeće. Danas, ovoga puta i kao suvremeniku, ukazala Vam se prilika da osmislite u ovom trenutku zasigurno najvažniji detektor stanja u likovnim umjetnostima na pragu 21. stoljeća - Biennale u Veneciji. Je li sadašnji fin de siecle jednako uzbudljiv kao i onaj otprije stotinu godina ikoje bi bile njegove glavne karakteristike? Također, zanimalo bi nas slažete li se s pomalo metafizičkim razmišljanjima po kojima svaki kraj stoljeća odiše nekim posebnim duhom koji utječe na intenzitet društvenih zbivanja u cjelini? Kraj ovog stoljeća pomalo isforsirano zahtijeva svođenje računa, bilancu događaja u umjetnosti 20. st., zasigurno zato što su se u 20. st. izrazito dinamizirala događanja, stvorile se dominantne ideologije koje su bipolarizirale estetska stajališta. Zato smatram da se moralo pronaći ozbiljnu, koherentnu temu relevantnu životu i životnim egzistencijalnim preokupacijama ljudi 20. st., temu koja je najtemeljnije iskustvo kraja stoljeća. To je problem koji možda ključno označava kraj stoljeća: življenje pod sjenom ranjivosti i smrti, zbog očitih razloga. Stanje svijeta kraja stoljeća opterećeno je temema koje naslijeđuju prevaziđeni hedonizam i herojizam šezdesetih i sedamdesetih godina. Kada se ljudi obraćaju utopiji šezdesetih; besmrtnost, vječnost i uživanje središnji su koncepti. Sve je kondenzirano u pitanjima poput: Što smo mi?, Što nam je svrha?, te staro Gauguinovo pitanje: Kuda idemo? Ova pitanja očevidna su kada pogledamo umjetnost koja se kreće od opsesije seksom do opsesije smrću, pa čak i fascinacijom najprimarnijom ljudskom funkcijom: fekalnom funkcijom, izmetinama i našim odnosom prema izmetinama. U temelju se nalazi želja za biološkim identitetom, a ne za etnološkim. S druge strane, izuzevši ovu univerzalnu problematiku, kraj stoljeća bitno je okarakteriziran utjecajem SADa u svakom pogledu, što nije bio slučaj krajem prošlog stoljeća, a osobiti je problem kraja 20. stoljeća problem kultura stranih zapadnoj kulturi, kultura zemalja tzv. Trećeg svijeta čiji su koncepti života i umjetnosti, moći i statusa bitno drugačiji od naših. Sada su ove kulture u uzdizanju, u osvajačkoj fazi, ali vjerujem da će taj trend prihvaćanja njihovog kulturnog ekspanzionizma na Zapadu nestati za dva, tri desetljeća. U posljednjih petnaestak godina u sklopu Biennala ustalio se tzv. Aperto, izložba čiji je zadatak bio prikazati recentnu produkciju mlađih umjetnika iz čitavog svijeta. U Vašoj koncepciji, međutim, Aperto nije dobio svoje uobičajeno mjesto? Zašto? Herald Szeemann je stvorio Aperto $10.g. i samo su prva dva održana Aperta bila izvanredna zbog Szeemannove znatiželje, znanja i strasti. Događaj je bio sanjan i entuzijastičan samo tada. Poslije se prometnuo u instituciju i ljudi su se osjećali obvezni da ga nastavljaju iz Biennala u Biennale. Osim toga, ovoga ga se puta nije više moglo organizirati zbog krajnje ograničenih tehničkih uvjeta u Corderie. Bilo je nemoguće ispuniti tako veliki prostor u tako kratko vrijeme, sa toliko puno nedostataka toga prostora, pa makar i favorizirate određenu vrstu djela.mlađih umjetnika. Ne sugeriram da se Aperto mora potpuno ukloniti, samo da se za izložbu jubilarne stogodišnjice prvenstveno trebalo brinuti o velikom i teškom zadatku postavljanja povijesne izložbe, koja će biti sukus stogodišnjih bijenalskih događanja. Osim toga, ili upravo radi toga trebali smo uzeti malo vremena za predah i za razmišljanje prije nego krenemo dalje, a vrijeme od dvije godine biti će dovoljno da Aperto na slijedećem Biennalu bude organiziran u boljim tehničkim uvjetima od ovih kakvi su danas. Središnju izložbu Biennala nazvali ste Identitet i različitost: Kratka povijest ljudskog tijela. Ta izložba prikazuje 600 remek-djela nastalih u proteklih stotinu godina. Koji je njezin glavni cilj i po kojim ste kriterijima odabrali eksponate? Nismo ovom izložbom htjeli dati povijest Biennala. Izbor ne 600, već 400 remek-djela moderne umjetnosti od 1895.g. do 1995.g.f normalno se dogodi kada je u pitanju velika umejtnička izložba. Mislim da se umjetnost i u Europi i u Sjedinjenim Državama na kraju stoljeća, o čemu sam govorio, a i tijekom čitavog 20. stoljeća bavila sadržajem i značenjem, ali je također bila i duboko opsjednuta nečim što bismo mogli nazvati biološkim identitetom. Problem je u tome što smo mi kao ljudska bića prinuđeni prihvaćati i moguće psihičke padove i lomove i, naravno, smrt te seksualne diferencijacije. Ključni datumi, 1895. i 1995., korespondiraju kao izvanredni trenuci u povijesti ideja u odnosu s našim identitetom. 1895. bila je presudna godina u kojoj se simultano unutar svega nekoliko mjeseci rodilo nekoliko važnih pronalazaka: X-zrake, radio, fotografija Kristovog pokrova u Torinu, a uspostavljena je i Nobelova nagrada. To je također razdoblje trijumfa pozitivizma, vjere da se čovjekov identitet, ili da budem precizniji, vjere da se suština ljudskoga bića može reducirati na određeni broj psihičkih i kemijskih činjenica koje se mogu kvantificirati i tehnikom dodirivati. Trijumfirala je normativna antropologija s djelima Bertilona u Francuskoj i Lombrosa u Italiji. Pojedinac je bio zaokružen, određen kao čestica atoma, ograđen i zatvoren u kutiju kao eksperimentalni zamorac u tom procesu: identitet zarobljen fotografijom koja se tada masovnije upotrebljavala najočitiji je svakodnevni primjer ove tvrdnje. Također, u tom razdoblju umjetnici poput Muncha u Skandinaviji, Ensora u Belgiji i Gerltla u Austriji počinju se protiviti ovoj standardizaciji. Novi se odnos prema slici rađa u to vrijeme, a mijenja se i mišljenje i stav prema svijetu i čovjeku. Npr. važno je primijetiti daje pronalazak rentgenskih X-zraka 1895. g. došao glave starom shvaćanju o ljudskom kosturu kao o čudnom spektaklu. Kostur je bio tema, dugog trajanja, u zapadnoj ikonografiji, od srednjovjekovnog mrtvačkog plesa preko romantičarskih vinjeta do vremena Jamesa Ensora, možda posljednjeg umjetnika koji je upotrebljavao kostur kao subjektivni predmet. S druge strane, u isto vrijeme, 1895.g. Munch slika samoga sebe poluživog - polumrtvog sa skeletnom rukom, a način kako ju je naslikao u odnosu s tijelom više nema nikakve veze sa srednjim vijekom ili romantizmom. Dakle, čitav je novi sustav podignut krajem prošlog stoljeća, a u slijedećem stoljeću svjedoci smo potpunog preokreta primjetnog u svemu što je napredak stvorio u znanstvenoj imažeriji. Virtualna stvarnost i biologija znači da smo danas manje sigurni nego ikada ranije u prirodu našega identiteta. Lik, posebno bilježenje lika, gdje se iskazuje i potvrđuje identitet, sada je ranjiv podijeljenim sumnjama o suštini i sudbini u procesu sjećanja. U današnje vrijeme, fotografija je pokazateljem nesigurnosti, neodređenosti ili sumnje, dok je stoljeće ranije bila dokazom egzistencije. Zato sam odabrao za ovu izložbu umjetnike koji se bave ljudskim tijelom i licem bez obzira koji im je medij izražavanja. Strelovit tehnološki napredak tijekom proteklih nekoliko desetljeća nije zaobišao niti likovne umjetnosti. To je rezultiralo pojavom posve novih likovnih medija poput video-arta ili kompjuterske umjetnosti. Osim toga, mnogi umjetnici sve češće relativiziraju nekada jasno definirane granice između tzv. klasičnih disciplina kao što su slikarstvo, kiparstvo, pa čak i arhitektura, te njihova djela ponekad posjeduju karakteristike sva tri navedena medija. Uostalom, smatrate da su avangardni pokreti nestali, a na Vašem Biennalu nema ni traga djelima u nekim apsektima dominantnim u umjetnosti posljednjih 20 godina, primjerice Beuysa, Kounellisa, Merza, Kossutha itd., drugim riječima neoavangardnih umjetnika i konceptualista. Zašto ste protiv ovih struja u umjetnosti i kako, po vašem mišljenju, slikarstvo i kiparstvo u užem smislu riječi mogu kreativno odgovoriti? Koji povijesni model nudite na mjesto avangarde? U Postavili ste mi mnogo složenih pitanja. Pogrešno je mišljenje da sam protivnik umjetnosti i umjetnika koje ste spomenuli. Oni su vrhunski stvaratelji, ali jednostavno nije bilo za njih mjesta u mojoj koncepciji. To ne uznači da ih ne uvažavam ili zanemarujem. Istina je da smatram avangardu mrtvom, ona je svoju povijesnu zadaću ispunila. Iznjedrila je mnogo nejasnih i nesuvislih situacija u suvremenoj umjetnosti koje su me nagnale na promišljanje 0 potrebi uvođenja reda u kaos i osobito na upozorenje da nije samo to umjetnost. Možda sam malo provokativan kada kažem da umjesto avangarde kao povijesni model nudim akademizam, no čvrsto smatram da su akademije bile izuzetno uspješne u rasplamsavanju stvaralaštva, umjetničke moći i plodotvornih htijenja stoljećima. Ne govorim o Akademiji Lijepih Umjetnosti u Parizu danas. To nije Akademija, to je glupost, isprazno svaštarenje. Govorim o tradicionalnoj akademiji, mjestu sastanaka malog broja veleučenih, kultiviranih umova koji stvaraju pravila bez kojih nijedno djelo ne bi moglo biti napravljeno. Dakle, pobornik sam vraćanja ideji o zajednici ljudi koji se bave istom profesijom i koji dijele iste ideale. Koliko nam je poznato prvi ste kurator Biennala koji nije Talijan. Kako gledate na činjenicu da su Talijani postavili jednog stranca, Francuza, na čelo svoje tradicionalne, k tome i jubilarne manifestacije? U Direktor Biennala treba nešto slobode u donošenju odluka, ali tek kada su me pozvali shvatio sam na licu mjesta da je organizacija Bienallapod kontrolom mnogobrojnih autoriteta, te da je prespora, glomazna, i opterećena mnogim problemima. Uz to, velika je i prestroga birokratska struktura, opterećena mnogim formalnostima koje ju koče u efikasnosti. Unutar organizacije postoji osoba koju zovu izvršni producent, a nije dovoljno dobro definirana njezina uloga i odnos s direktorom. Vjerujem da se radi o konfliktima u centrima moći i odlučivanja i o raznoraznim grupnim i pojedinačnim interesima talijanskih moćnika, gdje su i kritičari i stručnjaci, a i politika muti i kroji uveliko svoje interese. Ja nisam direktno utimborbamazaprestiž.neutralnasamosoba općenito, a pogotovo u talijanskim odnosima, pa me se ta problematika nije doticala. Mislim daje osnovni konflikt između talijanske države 1 venecijanske gradske uprave. Tko ima ultimativnu jurisdikciju nad Biennalom? Je li Biennale ograničena odgovornost i obveza za državno financiranje ili za to grad koji je vlasnikpaviljona?Stvarjevrlozamršena.Osim toga, kao Francuz ne osjećam se obveznim za selekcije koje međusobno nameću Talijani, a mojim je izborom sasječena mogućnost daljnjega raslojavanja i razmimoilaženja talijanske kritičke i umjetničke scene koja je u vječnom previranju. Ipak, ostavio sam odabir i organizaciju paviljona komitetu talijanskih stručnjaka i usredotočio se na međunarodnu izložbu. R. B. Kitaj Smatraju Vas konzervativnim kritičarem. Cijenite zanatsku podlogu; napisali ste tekst o pastelima. Je li taj Vaš stav koji zahtjeva jasnoću ideje i čistoću jezika reakcija na kaotično stanje post moderne (za koju je čak i J. F. Lyotard rekao da ga smeta krivo shvaćanje njegovog pojma i njegove filozofije), ili je posrijedi nešto drugo? Nikada mi nije palo na pamet negirati postmodernu kao misaoni sustav, već sam ponekad samo reagirao na čest nedostatak kritičkoga prosuđivanja jer je disperzija svakojakih tobožnjih umjetničkih poetika, branjenih argumentom apsolutne umjetničke slobode, dovela do podvaljivanja kukavičjih jaja i zbunila mnoge kritičare koji su nasjeli na trik i počeli se oduševljavati sa svakim konceptom. Nikada nisam negirao avangardu do apsoluta, već sam htio ukazati da je avangarda u kasnijim desetljećima imala mnogo epigona i imitatora, kojima je umjetnost bila samo poza, a ne istinska problematska preokupacija. To je jedini razlog zašto sam zauzeo gard branitelja tisućljetne zanatske tradicije, premdasam bio oduvijek svjestan da umjetnost korespondira s vremenom u kojemu nastaje i da ga vjerno prati, tolerirao svakojaka događanja u vremenu i zbog vremena. Zanatska podloga samo je cilj koji opravdava sredstvo, a ne isprazna vještina koju glorificiram. Ideje i duh sjajno su se iskazivale upravo tehničkom i zanatskom vještinom koja dozvoljava fascinantne mogućnosti a iz tih mogućnosti rodila su se najveća djela u povijesti. Nisam toliko ograničen da ne bih shvatio značaj povijesnih avangardi, ali one su isto toliko povijest koliko i druga djela novoga vijeka, počevši od Giotta. Inzistiram na modernitetu u tom smislu i u tom vremenskom rasponu, osobito na revalorizaciji devetnaestoga stoljeća s naglaskom na realizmu i secesiji za koje smatram da su obescijenjeni kao revolucionarni događaji u umjetničkoj epopeji, a ne zato da bih kontrirao postmodemi. Kada spomenuste realizam i secesiju, a imajući na umu Vašu izložbu Realizmi u Beaubourgu prije 15 godina, sjetih se da Vas je u jednom tekstu kritizirao Felix Torres koji se ne slaže s vašom tvrdnjom smatrajući je presmionom, pa i opasnom, a taje daje Courbet revolucionarniji slikar od Cezannea. Možete li nama i našim čitateljima podrobnije objasniti ovu vrlo zanimljivu i izazovnu tvrdnju? Courbet je, baš kao i kasnije Manet, izazivao strašne polemike i dizao prašinu svojim stavovima i manifestom realizma, a negodovanja je buru izazvao upravo u konzervativnim malograđanskim krugovima neznalica i poluznalaca. Bio je, kako se to otrcano kaže, neshvaćen umjetnik. Pošavši od te činjenice, proučavao sam dublje što je Courbet odista htio u kontekstu tadašnjeg francuskog društva i došao do zapanjujuće spoznaje da je upravo on bio prorokom i vješcem koji zahtijeva potpunu, gotovo ritualnu i blasfemičnu umjetničku slobodu, više utemeljenu na poganizmu i antičkoj simbolici nego na licemjernoj religioznosti i humanosti društva. Cezanne je gigant s perceptivnog i racinalnog stanovišta, a ne sa stanovišta psihičkog, socijalnog, dakle kolektivnog ustroja. Zato je i ostavio najdubljeg traga na daljnje istraživanje slikarskih mogućnosti. No, i Courbet ima inovativnih zasluga, a bio je prvenstveno vezan za motiv u boji i kompoziciju temeljenu na geometričnoj strukturi. Korporativizam je pojam koji u sebi sadrži višestruka značenja, kao npr. tradicionalnu, ali i vječnu ambivalentnost između duha i tijela, Erosa i Thanatosa, života i smrti, vječnosti i kratkotrajnosti. Uz tijelo i lice vezani su psihički impulsi, te seks i nasilje. Seks i nasilje udarne su teme umjetnosti i svijeta mas-medija danas. Čime su uvjetovana Vaša prvenstveno humana načela kojima ukazujete na ovu problematiku? Na dubokoj spoznaji o ljudskim tlapnjama i gubitku ljudske mjere življenja o čemu sam ranije govorio, a i Vi ste u pitanju dali i jezgrovit odgovor. Seksa i nasilja je oduvijek bilo, ali nije bilo ovolikoga otuđenja i instiktivnih pretjerivanja. Mas-mediji prenose sve prljavštine svijeta koje gode ljudskim najdivljijim porivima i nagonima. Panem etexcenses. Pornografija i rijeke krvi nove su gladijatorske igre, i to je nužnost otupjele masovne egzistencije. Tako je bilo i biti će. Nije u tome toliki problem, jer ipak je svakome dana mogućnost izbora. Problem je dublje u ljudskoj prirodi prepunoj strahova: strahova od neiskrenosti, nedostatka istinske ljubavi koju svatko priželjkuje, stalnih opasnosti od destrukcije trošnoga tijela. Upravo se bilježi strahova otčitavaju na tijelu i licu. Strah može uroditi buntovništvom, ali i krajnje otupjelom ravnodušnošću i konačno predajom. Od straha pred Bogom, samo je jača nada i vjera u Boga. Kada ona postane sumnjom ili nestane, javljaju se psihosomatski poremećaji i bliskost spoznaje o smrtnosti. To su problemi koji zanimaju umjetnost, i na takvu umjetnost želim ukazati. Direktor ste Picassovog muzeja u Parizu. Koje su bitne muzeološke zadaće Vaše ustanove? Posebno bi nas zanimalo kako rješavate problematiku falsifikata i originala. Naime, i u Ljubljani je nedavno održana izložba Picassovih djela koja je izazvala skandal zbog sumnje u falsifikat nekih slika ? Picassov muzej funkcionira kao dobro, da ne kažem rutinski, uhodan mehanizam, za što mogu zahvaliti izrazito stručnim i radu predanim kolegama kustosima. Svatko zna svoj posao i vrhunski je profesionalac koji prolazi temeljite provjere prije nego što mu se ukaže povjerenje, i stoje vrlo bitno, nitko se ne miješa u posao drugoga kolege. Samo tako sve može besprijekorno funkcionirati po hijerarhijskoj vertikali. I mora, s obzirom na ugled kuće. Pojava falsifikata Picassovih djela i slikarskog rukopisa problem je s kojim se često susrećemo, no to nije ništa čudno, jer se falsificiraju djela mnogih znamenitih umjetnika koji sjajno prolaze na tržištu, prvenstveno djela impresionista, nadrealista i ponekog kubista, što je rjeđe, jer se kubistička djela teško mogu savršeno kopirati ili imitirati. Imamo uhodani tim stručnjaka koji procjenjuje Picassova djela, daje verifikacije i potpunu analitičku obradu. Nekoliko smo falsifikata otkrili, ali to je ipak posao u domeni kriminalistike kojom se bavi policija, a mi s policijom tijesno surađujemo. Podmetanje falsifikata u inozemstvu, izvan Francuske, koje ne možemo uvijek imati u vidu, ide na dušu i tešku materijalnu i moralnu štetu kući ili pojedincu koji podvaljuje. Ako se otkrije, a otkrije se, diskreditira se i srozava ugled te kuće ili pojedinca, a blamaža ostaje zauvijek. Oko Picassove ostavštine mnogo je ljudi, pa se takvi slučajevi, s obzirom na kontrolu, ipak sve rjeđe događaju. Zasigurno ste već imeli prilike razgledati pavil jonske postave svih zemalja učesnica na Biennalu. Koje selekcije biste istaknuli kao najkvalitetnije i zašto? Kvaliteta postava u paviljonima jako varira od zemlje do zemlje. Neke zemlje žele odati priznanje i pohvalu svojim značajnim umjetnicima, dok druge žele svijetu prezentirati otkrića, odnosno umjetnike možda slabije poznate široj svjetskoj javnosti. U izboru Kossoffa Britanija čini mudar strateški potez ponašajući se veoma dosljedno: predstavlja slikara kojemu je sedamdeset godina, s velikim i cjelokupnim opusom iza sebe, no koji nije dobro poznat izvan Britanije. Samo o Britaniji ovisi hoće li ga učiniti poznatim izvan matične zemlje. Kossoffa likovni kritičari i umjetničko tržište vide kao djeda, rodonačelnika tzv. Londonske škole. To je prava kulturna politika, vrlo sistematična i vrlo inteligentna. Tako su postupile SAD na posljednjem Biennalu izborom u ime priznanja za cjelokupni značajan i utjecajan opus gospođe Louise Bourgeois, jer je ona u svojim pozamašnim godinama ostavila nezaobilazan trag svojim djelom, ali također stoga što može figurirati kao baka, rodonačelnica američkog feminističkog pokreta. S druge strane, ostale su se zemlje odlučile za otkrića uvodeći umjetnika po prvi put na scenu, često ne samo jednoga, već dvojicu ili čak čitavu grupu. Moramo Vas za kraj pitati nešto što nas jako zanima: zašto ste Srbima pod imenom nepostojeće bivše Jugoslavije dali bivši jugoslavenski paviljon, isto mislite o hrvatskom paviljonu? Očekivao sam takvo pitanje, ali ću Vas razočarati, jer ne želim odgovarati na politička pitanja. Shvatite, ja nisam političar, već povjesničar umjetnosti koji koordinira velikim projektom. Jugoslaviji su skinute sankcije za sport i kulturu i ja sam samo poslušao uputu UN-a koji su takvu odluku donijeli. Ostalo je izvan mojega domašaja. Vaš paviljon je u izboru selektora koji se odlučio za grupu manje poznatu u svjetskim razmjerima, a radi se o umjetnicima jasno profiliranoga senzibiliteta i izričaja koji uvjerljivo korespondiraju sa svjetskim standardima i visoke su kvalitativne razine, kako u ideji, tako i u formi i sadržaju.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026