s naslovnice
DUBRAVKA BABIĆ
ŽIVOT U REZOVIMA
S NASLOVNICE > < o < o Dubravka Babić je naravno prvenstveno grafičarka, ponekad slikarica, a izgleda, sudeći po posljednjim radovima izloženim prošle godine u Kabinetu grafike HAZU, pomalo ispunjava svoju davnašnju želju da postane i kiparica. Hrvatska, kao što je to znano, ima vrlo bogatu grafičku tradiciju, sjetimo se samo prekrasnih radova Crnčića, Krizmana ili Kinerta i mnogih drugih koji su svoje opuse ugradili, ne samo u fundus hrvatske grafike, nego ostavili i značajne tragove u europskim razmjerima. Dubravka Babić dostojan je slijednik tih velikana. Njezin rad je već početkom karijere svratio na sebe pozornost kako metierskim majstorstvom tako i autentičnom i kreativnom grafikom koja je upravo u toj simbiozi postala, usudio bih se reći, njezin zaštitni znak. Ako želimo uz ova dva, svakako presudna faktora za svako artikulirano grafičko izražavanje, dalje govoriti o grafici Dubravke Babić, odmah nam se nameće pojam snage forme. Upravo tu, čini mi se, i jest njezina differentia specifica prema ostalim grafičarima. Onase kao što je to vidljivoi u najranijim radovima vratila predmetnosti, no ne na puko mimetički način. Predmetno je za nju forma podložna modeliranju, kako vizualnom tako i semantičkom. Posljednjih nekoliko godina u grafičkom radu Dubravke Babić, uz motivski dominantan ratni ciklus, pojavljuju se neke novine u samom radnom procedeu, odnosno djelomice se mijenja objekt njezina interesa. U procesu izrade grafike, otkad ona postoji, postojala su dva pola. Onaj, gledan s pozicije promatrača, tajni, na kome grafičar zapravo izvodi svoj kreativni čin - matrica, grafička ploča - i javni - grafički list - kao finalni proizvod s kojim se susrećemo na izložbama, u domovima itd. Kada završi tiskanje grafike umjetnik uklanja matrice, poneki put ih čak uništava. Ukratko matrica jest samo (veliki samo jer se na njoj zapravo odigrava sve ono presudno u procesu stvaranja graf ike) prenosnik od umjetnikove ruke do lista papira. Dubravka Babić u posljednje vrijeme stvara nova umjetnička djela. Osamostaljene grafičke matrice. MIROSLAV GAŠPAROVIĆ Nakon svršetka grafičkog procesa, otiskivanjem grafičkog lista Dubravka Babić nastavlja kreativan čin, i to tamo gdje se on prvenstveno i dogodio - na samoj matrici. Ona je uzdiže do digniteta samostalnog umjetničkog djela. Ona je reže, mijenja, transformira, aplicira na crnu podlogu dobivši nešto što zasigurno nije grafika, nije više samo grafička matrica, nije još skulptura, nego grafički objekt u prostoru. Zvuči apsurdno, ali u njezinu slučaju i vrlo uvjerljivo. Ova nova dimenzija njezina umjetničkog rada nastala je kao logična posljedica istraživanja i proširivanja tehnoloških procesa i postupaka u stvaranju grafike. Nije to nikakav salto mortale, nije to nešto drugo. Likovno ostaje potpuno u sklopu primarnog izraza Dubravke Babić. To je još uvijek grafički tour dforce kakav nam je znan s njezinih grafičkih listova, samo ovaj puta premješten, odnosno vraćen u svijet predmetnosti postavši time samostalno umjetničko djelo. Ova značajna zbivanja u njezinu radu bila su neposredan povod za ovaj razgovor. Zašto ste postali grafičarka? Oduvijek sam voljela crtati, ali sam zapravo u početku željela biti kiparica, no tu je odlučujuću ulogu odigrao Albert Kinert. Imala sam sreću da me je za Akademiju dvije godine pripremao ovaj slavni hrvatski grafičar, veliki prijatelj moje familije koji mi je otkrio potpuno nove horizonte grafike i tako preusmjerio moj život. Tako sam se 1969. god. upisala na grafički odjel ALU. Uskoro sam se susrela s oštrim čeličnim iglama, sjajnim bakrenim i cinčanim pločama, s raznovrsnim tehnikama. Inteligentni i strastveni duh profesora Alberta Kinerta svjedoči svojim grafičkim opusom o stvaralačkim nemirima, o umjetničkom žaru, o radu koji postaje sinonim za ljubav, čast, snagu. Kinert nam govori o neusporedivoj moći grafičkog izraza koji možemo doseći samo marljivim radom, naravno, vođeni vlastitim senzibilitetom. Shvatila sam već na Akademiji da je grafički poziv isključivo za ljude čvrste tjelesno i snažne duhom. Za one koji su spremni uz talent oboružati se tehničkim majstorstvom i teorijskim znanjem. Kao student već, I smrt i život - Drvo I, počela sam ucrtavati svoj život u grafičke ploče baš isto kao što pisac 1 994< , piše autobiografiju, čudesni grafički materijal uvijek mi je pružao suha 9la bakroPis. pomoć, on je za mene uvijek bio poticaj, a ne prepreka. U dobru prijateljstvu s grafičkim alatom, pločama, grafičkim prešama i tehnikama dubokoga tiska osjećala sam se opremljena dobrim oružjima. Rezultat koji sam dobila bio je specifičan i neponovljiv, nepredvidiv u bilo kojem drugom materijalu, drugoj tehnici. Tu duboku tamu, tešku ali istovremeno baršunastu i plemenitu crnu plohu, najtanju ali tako živu liniju, dramatičan i strastven duboki rez čelične igle mogla je dati samo i isključivo grafika. Jezik grafike, život rezova na bakru ili cinku, boja u sprezi s papirom pod velikim pritiskom preše gotovo uvijek daje apsolutnu nagradu, potpunu nadoknadu za uloženi trud. Zato sam postala i ostala grafičarka. Čest motiv u Vašem radu su životinje. Jesu li one simbol nečega ili je to rezultat ljubavi prema njima? Priroda me beskrajno inspirira. Ljubav prema oblicima iz prirode otisak traje otkada znam za sebe. Danas je moja kućna knjižnica uz veliki S NASLOVNICE broj knjiga iz povijesti umjetnosti na koje sam ponosna, prepuna i literature iz područja botanike, zoologije, anatomije itd. Oblik na mom crtežu, grafici stoji uvijek u svezi s vidljivim svijetom, s prirodom. No, ja je ne oponašam već nastojim stvarati poput nje. Dok radim, imam dojam da vlastitim rukama privlačim svijet da bi ga preobrazila i sazdala iznova. Zanimanje za ljudski lik i likove životinja je kontinuirano. Da, tigar, ptica, bik, konj na mojim radovima postaju simboli. Simboliziraju te životinje materijalne, duhovne i svemirske snage. Simbol su moći, brzine, zanosa, slobode, stvaranja, pobjede... Napokon povijest umjetnosti prepuna je životinjskog simbolizma. Oduvijek me interesirao okret, gibljivost, plastičnost, dinamičnost. Kako u taj moj bestijarij uhvatiti fizičko vrijeme, mijenu pokreta, a ostvariti napetost i dinamiku kompozicije. Kako doći do psihološke konotacije!? Prije nekoliko godina izložili ste ciklus ulja i crteža. Je li taj izlet u slikarstvo bio slučajan ili je prelaz u drugi medij rezultat promišljenoga umjetničkog kretanja? 3 Ne volim tematska, niti metierska zatvaranja. 1989. putovala sam u Španjolsku. S tog sam puta donijela stotinjak skica i crteža ugljenom. Prizori su to iz koride, tijela čovjeka i životinje u pokretu, ples smrti. Brzi je to vreli, snažan crtež. Ovoga puta oslobođen grafičke mreže i rastera. Veseli me, od vremena do vremena raditi brzo, gotovo instinktivno, jer to je i svojevrstan odmor prije ulaska u novo poglavlje grafike. Tada je nastalo i dvadesetak slika u ulju većeg formata, te sam tako dopunjujući i šireći svoj izraz drugom tehnikom nastavila jedan logičan slijed događanja na svom likovnom putu. Jasno da taj istup u Galeriji Mala nije imao snagu i raspon nekih mojih ranijih izložbi ili pak izložbe u Kabinetu grafike HAZU, no za mene je imao značaj. Značaj kao i sve što je izišlo iz mojega pera, moje igle ili lista, a ne iz recepta nekoga od dežurnih likovnih teoretičara, lako vrlo dobro upućena u kretanja avangarde, ostala sam indiferentna prema receptima trendovskog radikalizma. Direktno prepisani i preneseni iz svjetske literature takovi recepti se koriste - izuzimajući časne iznimke - za vegetiranje čitavih kolonija osrednjih, prilagodljivih i impersonalnih duhova. Kolektivne pustolovine u likovnoj umjetnosti često nemaju dovoljno čvrst temelj ako sudionici takovih pokreta nemaju dovoljno snage za osobnu pustolovinu. Vidite, ja nikada nisam grčevito i pod svaku cijenu tražila avangardno i novo. Ja sam samo radila grafiku koja je bila moja. Možda je i zato bila drugačija i nova. Napravili ste desetak bibliografskih izdanja, grafičkih mapa uz pjesme mnogih hrvatskih i svjetskih pjesnika. 3 Picasso je jednom rekao da je slikanje poezija uvijek pisana u stihu s plastičkim rimama nikada u prozi. Ako je tome tako, razumljivo je zašto se mnogi slikari i grafičari zanose bujnim stihom i blistavim jezikom pjesnika. Shvatila sam već odavno čitajući Mažuranića, Kranjčevića, Matoša, Baudelairea, Verlainea, Rimbauda, Lorcu, Nerudu, Jesenjina, Ericu Jong, da poetska riječ ima doista magičnu snagu. Svečano iskušenje bilo je odazvati se vlastitom poetskom ushitu likovnim odgovorom. Stih pjesnika nastojim ucrtati na metalnu ploču, a debljina svake linije zavisi od tanane razlike u pritisku ruke na iglu, vođene tonom pjesnikove riječi. 0 tome govore bibliografska izdanja serija mojih grafika uz poeziju Erice Jong, Dražena Katunarića, Miroslava Mađera, Luke Paljetka, Ive Frangeša, Dragutina Tadijanovića. Mislim da su izdanja zbirke Biškupić - Hommage Ivanu Gunduliću i Ivanu Mažuraniću izuzetno zanimljive grafičko-pjesničke knjige. Ratni ciklus je u vašem odigrao vrlo značajnu ulogu posljednjih godina. Ostvarili ste nekoliko antologijskih djela? U Kako zaustaviti tok života, okameniti trenutak koji prethodi strašnom dramskom raspletu, jednoj velikoj nesreći katastrofi i smrti? Portret iz Bosne I, 1993, suha igla, reservage, bakropis, autorski otisak I/XII Na tim grafikama (Portreti iz Hrvatske I i II, Portreti iz Bosne, Spomenik, Grob, Život i smrt, Cvijeće zla, Croatia...) čita se sam užas kojim smo bili okruženi. Da, paradoksalno je, no mnogo se umjetnika u ovom krvavom vremenu nadahnulo patnjama hrvatskog naroda i ratom u BiH. Tjeskoba i protest protiv rata stvorili su u meni čudesnu povezanost i uzajamnost sa stradalnicima rata - upravo kroz ovaj opus. Osim toga, ove sam radove slala na sve značajnije izložbe grafike u svijetu. Htjela sam ih koristiti strateški, da svaki posjetilac takove izložbe sazna i preko mojih radova o užasima rata na ovim našim prostorima. Da emocionalnom žestinom, tragikom, aktualnošću i upečatljivošću izazove kod promatrača slična osjećanja kroz koja sam ja prolazila stvarajući ih, željela sam oživotvoriti tu strašnu ljepotu, sva stanja boli. Profesor ste na zagrebačkoj likovnoj akademiji, kakva je situacija s mladim naraštajima? U ovih desetak godina otkako sam profesor na Akademiji bila sam direktoricom i prodekanicom ove kuće. U to moje vrijeme, podignutaje zgrada akademije na Jabukovcu.Nastojalasam povezati našu akademiji sa srodnim kućama u svijetu. Organizirala sam studijska putovanja, stipendije za studente. Otvorile su se mnoge mogućnosti... Pristalica sam brzog, promptnog i poštenog rješavanja problema ALU, a sve u cilju unapređenja nastave i kvalitete studija. Nisam od onih koji mnogo smišljaju i pričaju, a malo rade i ostvaruju. Što se tiče studija grafike, ALU nema dovoljno novaca da financira tako slojeviti studij. Vječno smo u besparici. Osim lima i razređevina, studenti grafičke katedre godinama ne dobivaju kvalitetnu boju i adekvatan papir za duboki tisak. 0 alatu da ne govorim. Zato dajem studentima vlastiti materijal i alat da bi mogli raditi. Sada tražim sponzore da bih im kupila papir. Ako još dodam da sam, sve preše na Jabukovcu, uz svog kolegu Šiška, nabavila sama - sve vam može biti jasno. Kako na to reagira Ministarstvo i Sveučilište drugi je par rukava. No, to bi bio povod za jedan poduži razgovor samo o toj temi. Studenti ALU bi pak morali biti svjesni činjenice da su rijetki sretnici koji su uspjeli položiti vrlo zahtjevan i oštro selektiran prijemni ispit na ALU. Zato se veselim svakom marljivom savjesnom i dakako - talentiranom pojedincu. 0 akademiji se često govori kao neprogresivnoj i konzervativnoj ustanovi. Osobno sam pristalica oštre škole u prve dvije godine studija. U višim godinama, dakle u trećoj, četvrtoj i diplomskojstudenti su slobodni i ostavljeno im je široko polje istraživanja. Mislim da će uvijek aristokratski vladati samo umjetnost koja svoje temelje gradi na znanju i zanatu. Vaša izložba u Grafičkom kabinetu prošlog ljeta pobudila je znatnu pažnju javnosti. Pokazali ste se u jednom novom svjetlu. Grafička matrica se odvojila od svoje uobičajene funkcije i postala samostalno umjetničko djelo. Ovaj pomak je pomalo iznenađujući, ali čini se da ipak ima korijene i u prijašnjim radovima? 3 U svibnju prošle godine Kabinet grafike HAZU bio je organizator vrlo iscrpne izložbe zadnjih deset godina mog grafičkog opusa. Naravno s težištem na ratnom, posljednjem ciklusu posvećenom hrvatskoj žrtvi, borbi, pobjedi i nezaboravu kako je to napisao prof. Vlado Bužančić u predgovoru kataloga. Ta je izložba priređena povodom Grand prix-a HAZU koji sam dobila na 17. međunarodnoj zagrebačkoj izložbi grafike u Umjetničkom paviljonu. Da, moje matrice pretvorene u objekte, pokazane na ovoj izložbi, su zaista novost. No, postoji jedinstvo i sklad između grafičkih listova i objekata koji su proizašli iz onog čime sam bila dugo zaokupljena. Dakle ti objekti su grafičke matrice pričvršćene na tvrdu podlogu, obloženu crnom svilom. Na pojedinačnom objektu može biti 7-40 matrica. Kada su sve ploče bile pričvršćene i osamostaljene, objekti dovršeni, bila sam ugodno iznenađena rezultatom. Oblicima na kojima treperi svjetlost, uvijek drugačije. Korida II, 1988, suha igla, reservage, bakropis, autorski otisak I/XII Mislim da sam postigla zanimljivu igru formi grafičkih ploča, raznobojnog crtovlja i površina u sprezi s visokim sjajem matrice. Crna boja kao element kontrasta, crvena kao simbol ranjavanja i stradavanja na većini radova ratnoga ciklusa se združuju. Kao da je na ovim objektima još dramatičnija metafora o ranjenom čovjeku, o kaotičnom svijetu koji nas okružuje. Kako procjenjujete poziciju suvremene hrvatske grafike u relaciji sa zbivanjima u svijetu. 3 Budućnost hrvatske grafike ovisi prvenstveno o odnosu države i pripadajućeg ministarstva prema ALU, time i prema predmetu grafike. Već sam rekla da bez materijala i alata - nema zanata. Siromaštvom i oskudicom grafici su podrezana krila već na samom startu - na Akademiji. Nakon diplome mladi grafičar je u još lošijoj poziciji jer nema gdje otiskivati svoje matrice. Dakle nedostaju grafičke radionice i atelieri s prešama i alatom. Hrvatskoj grafici naprosto fale mladi umjetnici. Na izložbe grafike iz Hrvatske se odazivaju uglavnom poznati i priznati autori. Potrebno je unijeti malo svježe krvi u tu - da tako kažem - reprezentaciju. Putovala sam na najveće svjetske izložbe grafike, te mogu odgovorno tvrditi da je hrvatski izbor bio uglavnom visoke kvalitete. Posljednjih godina moji grafički listovi obišli su gotovo cijeli svijet i najveće grafičke izložbe, što mogu prvenstveno zahvaliti velikom Zoranu Kržišniku, koji je -uzgred budi rečeno - od Ljubljane napravio svjetski grafički centar. To je možda bio recept. Zagrebu i Hrvatskoj treba netko takav!