ostalo
MATKO TREBOTIĆ
INTERVIEW O UJ >O < Q cl d Kada se 1976. godine u sklopu Venecijanskog biennalea održala izložba indikativnog naslova Ambijenti, malo je tko slutio da će umjetnost prostora tek desetak godina kasnije postati dominantnim izrazom fin će siecla. Jedan od prvih hrvatskih umjetnika koji se usudio uhvatiti u koštac s onim što danas nazivamo instalacijom bio je Matko Trebotić, koji još 1981. u dusseldorfskoj galeriji Advance stvara ambijent Zemlja moje Zamlje. S druge strane, iako je njegovo slikarstvo od početka nadilazilo tradicionalističke okvire, uvijek je ostajalo čvrsto ukorijenjeno u dalmatinsko tlo. Međutim, suvremeni likovnijezikkojijeTrebotić usvojio boraveći u blizini velikana europske neoavangarde, odredio ga je na način da danas njegova umjetnost posjeduje neporecivu prepoznatljivost i autohtonu snagu složenog palimpsestnog pripovjedača. Izložba koja se krajem ove godine otvara u zagrebačkoj Modernoj galeriji predstavit će nam Trebotića pojačane ekspresije, kao osobu istančanog senzibiliteta za svoje vrijeme, kao enigmatičara koji vlastite simbole bezvremene ljudske izdržljivosti sve više nemeće konkretnom prostoru. Dakle, kao umjetnika koji se hrabro odlučio nasugestivnu akciju našeg zajedničkog izbavljenja. U POTRAZI ZA VJEČNOM DALMACIJOM Niste skloni kritičarima koji Vas površno određuju tek kao slikara i grafičara. Razrađujući formalne elemente različitih modernističkih ishodišta, oddadaizma, konceptualizmado land arta, stvorili ste mnogo slojevitiji umjetnički izraz. Možete li osobno pokušati definirati svoje stvaralaštvo? ~3 Mišljenja sam da svaki čovjek posjeduje svoje određene senzibilitete. U tom smislu, moja su umjetnička htijenja oduvijek bila razapeta na jednom luku između, uvjetno rečeno, avangarde i moga rodnoga kraja - kanala između Brača i Splita. Bilo je, dakle, potrebno u svemu tome pronaći neko pomirenje, pronaći vlastiti modernitet i otkriti jedan senzibilitet koji ne nazivam niti slikarstvom niti skulpturom. Jednostavno, smatram se čovjekom koji ima potrebu da se izrazi, da kaže nešto o sebi, o toj maloj zemlji iz koje potječem, o svom zavičaju kako bi isti I *m f I L / i .V . , VI i iaJt GORAN BLAGUS ;1 lrJSlf Riiilili 1 . :: :.:- : / ;: : V :.-S -?V .;CV :V- : V:. : liiiii - y?::;l;S; :lllll mmm&m mmmm mmmm jm 1111 iisiir lili O korespondirao s europskim modernim..A taj jezik ne smije biti jezik kiča, turizma, zalazaka sunca i serenada, već treba progovoriti suvremenim jezikom koji će, ipak, zadržati sve karakteristike kraja u kojemu je nastao. Znači, potrebno je svladati taj raspon između jednog europskog školovanja i europskih spoznaja lokalne tradicije. Sačuvati svoj genius loci. Upravo se termin genius loci može dvojako tumačiti - u jednom je smislu to preuzimanje i citiranje likovnog sadržaja prošlosti sredine u kojoj živite, a u drugom, to je kreiranje vlastitog umjetničkog rječnika čija nas gramatika nedvojbeno upućuje na sasvim određeno podneblje. Konkretno, kod Vas je to Dalmacija gdje ste stvorili svoj prepoznatljiv trebotićevski dijalekt. Vjerujem daje kod mene nazočno i jedno i drugo, lako se ja ne naslanjam u većoj mjeri na tradiciju, tu više mislim na određena slikarska imena, nadam se da neće biti neskromno reći kako sam onda izmislio svoj određeni stil, kojeg je Belamarić prepoznao kao trebotićevski, kao suvremenu votivnu sliku. Recimo, ja nemam ništa od Vidovića, mislim slikarski. Mene je on zanimao ne kao slikar, već više kao osobnost. Nije me nikada impresioniralo niti slikarstvo jednog Babica, jer je bilo daleko od moderniteta koji se tada stvarno događao u Europi. I sada imate čudnu situaciju da u hrvatskoj provinciji sjedi jedan slikar, mislim na već spomenutog meštra Vidovića, koji slika drukčiju Dalmaciju, Dalmaciju tame, zima i bura, jedna osobnost usamljenika koja mi u svemu imponira, jedan svjetionik u mraku provincije. Hrvatska umjetnost danas je zagušena naivom i faturetašima , nazdravičarskim slikama. Ona može korespondirati LIJEVO Tragovi, 1994, kombinirana tehnika na platnu, 198x148 cm INTERVIEW Si >g < Q CL d 00 sa svijetom jedino ako je suvremena i samo je to formula da nas vani ne doživljavaju kao egzotičnu, folklornu zemlju, na rubu Europe. Kada već to u Splitu nije bilo moguće, vjerujem da ste onda poticaje koji su Vam omogućili da postignete svoju autentičnost dobili u Europi, promatrajući pionire njene umjetničke avangarde? Zl Mogu se nastaviti na prethodni odgovor, jer to je ista stvar. To je ona paralela koju sam ja naslutio tek svojim odlaskom u Europu. Konkretno, jedna moja fascinacija je land aif. U trenutku kada sam ga otkrio, odmah sam se prisjetio kako sam u djetinjstvu imao običaj odlaziti u divljinu Brača, i kad god bi naišao na malo bolje složenu kamenu gomilu, neku GORE Verfremdung, 1993, instalacija DESNO Tragovi, 1992, komb.tehnika na drvu poljsku kućicu ili usamljenu crkvicu, osjetio sam da me nešto vuče na intervenciju u tu nedirnutu prirodu. Treba naglasiti kako većina Vaših fascinacija zalazi duboko u djetinjstvo... H Upravo tako, iako ja land art nisam nikada prihvatio. Zbog vlastitog iskustva u djetinjstvu, uvijek mi je bio blizak. Kao dijete, igrajući se, ja otkrivam gazu. Njome sam tada omatao mrtve ribe ili neke druge male mrtve životinje, stavljao ih u kutije šibica na koje sam potom crtao križ. I sada kada gledam retrospektivno, vidim da su to bile moje prve nesvjesne likovne intervencije koje bi mogle biti zanimljive i nekom psihoanalitičaru, neke moje nesvjesne instalacije, osnovni temeljci mog životnog koncept arta. Malo je tko zapazio da u mojim ranim radovima postoji jedan otklon i ironija prema idealnom pejzažu. Kada sam se opraštao od Dusseldorfa, grada koji mi i danas služi kao povremeni refugij, napravio sam izložbu svoje prve instalacije. Po galeriji je bila rasuta autentična hrvatska zemlje iz koje su nicali temelji starohrvatske crkvice, dok su uokolo, na zidovima obloženima bolničkim plahtama, bile obješene klasične slike. Znači, ja sam već tada iskazivao svoj konceptualni način razmišljanja. Možete li rekonstruirati taj proces koji Vas je doveo do spoznaje da takvo zaigrano ponašanje, recimo na primjeru Josepha Beuysa, može funkcionirati kao izvrsna avangardna umjetnost? Ja nisam nikada svjesno težio avangardi, u smislu da budem u nečemu prvi, da utirem nove puteve niti sam volio podjele na generacije. To me je uvijek smetalo. Ako se ja danas ne bih mogao razumjeti s nekim mlađim, primjerice s Vama, onda bi moj život bio promašen. Zato su moje ambicije mnogo manje. Ali zato pragmatičnije, ne avangarda, već modernitet, ali koji neće biti pomodarstvo, već osjećaj vremena u kojem živimo, sažet mojim životnim i art iskustvima jedan suvremeni votivni artefakt. Ne volim biti vođa i ne volim grupu, jer ja sam po svom habitusu ipak usamljenik. To što danas mogu razgovarati s Vama toliko mlađim od sebe, predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Mislim da čak s velikim dijelom svoje generacije polako gubim kontakt, nažalost... Svemu je u temelju tolerantnost. Smeta me dilentantizam, podilaženje malograđanskom ukusu, loša umjetnost, jednostavno sva bofl roba. Svaka je Vaša slika zbir bogato razrađenog sustava znakova: križeva, tlocrta crkvica, čempresa...Don Frane Bulić, neumorni istražitelj starokršćanske starine, pokopan je u čempresnoj tišini na Manastirinama u Saloni. Čempresi su čest motiv Vašeg slikarstva i pretpostavljam da oni nisu tek znak, reminiscencija na nešto, već da čempresi posjeduju svoju auru koja zrači konkretnim ugođajem, koja ima moć i s kojom ste Vi u nekoj dubljoj mentalnoj vezi ? 3 Dobro ste primijetili, kod mene čempresi upravo imaju tu metafizičku auru koja ima moć izolacije od nečeg zemnog ili običnog. Čempres ne postoji kao puka estetska vertikala, niti je samo znak ovoga kraja. Mogu Vam navesti jednu priču. Kada sam započeo graditi ovaj svoj današnji dom, prvo što sam napravio, posadio sam čemprese. Tada je dotrčao jedan susjed i panično zavikao: Nije ovo groblje, nije ovo groblje! Vidite, i mali čovjek Dalmacije čuje čempres s nečim metafizičkim, ne svakodnevnim, vezuje te vertikale za neka sveta mjesta, sa staništima mrtvih..Nikada nisam želio deskriptivno slikarstvo, literaturu. Tražio sam Dalmaciju, ozračje južne Hrvatske kroz snagu njenih znakova. Stoga mi Vaše slike i djeluju poput polisemantičkih simfonija, zbira mnoštva znakova koji, iako vremenski nisu determinirani, izgrađuju svoj prepoznatljivi prostor. Je li to vječna Dalmacija? Sigurno su sva ta moja risanja bili traženja vječne Dalmacije Trebalo je naći znak koji korespondira s ovim krajem, biti njegov duhovni otisak, jedan znak naš i univerzalni. Samo s tim apsolutima, vremenski nedeterminiranima može se do suvremenog i progresivnog likovnog izričaja, koji neće biti utemeljen u nečem lokalnom, likovno tradicionalnom, već će biti duhovno ozračje ovog kraja u osebujnom likovnom modemitetu. Pitam Vas zapravo o formalnoj razini Vaših slika? U Postaje tužno kada vidite koliko ljudi završi razne slikarske škole, a da nikada ne postanu umjetnici. Ne postoje niti diplomirani književnici...Zato sam seja o INTERVIEW u Essenu tek kratko školovao kako bi izučio tehnike dubokog tiska, litografije...dakle, nekoliko osnovnih zanatskih vještina. Taj imaginarni svijet Vašeg slikarstva kojim se krećete unaprijed je određen Hi se prepuštate trenutnim senzacijama? D To je moguće, jer u procesu rada, recimo, u susretu dviju boja, uvijek može doći do malih senzacija. To postoji, slika raste... Postoje, dakle, neki likovni efekti koje dobivate tijekom rada, i oni stvarno mogu biti vrlo zanimljivi. Ali kostur slike, koncepcija čitavog ciklusa i izložbe kao krune svega, zahtijeva discipliniran rad koji traje godinama. On se odrađuje kao kopanje u rudniku. Rad i osobnost u osnovi je svega, a ostalo je samo prazno filozofiranje. Bez perfekcije zanata se ne može ništa postići, a to vrijedi i za apstraktno slikarstvo. Laici izmišljaju viceve poput: Ah, to je mogao i majmun repom napraviti, ali potez majstora se uvijek može prepoznati. Pogledajte samo koliko sjajnu perfekciju posjeduje jedan Beuvsov crtež...ne može se roman, napisati u dahu, tu se mora kopati. Tako da je inspiracija, zapravo, jedan permanentni proces, znanje i izričajna snaga koje čovjek u sebi ima ili nema. Ono izvire iz osobnosti čovjeka. Potrebna je velika snaga da se izgura jedno djelo. H Zanimljivo je da Igor Zidić u predgovoru Vaše najnovije grafičke mape, a koju izdaje poduzeće Trident, Vaše listove dovodi u neposredu, Tragovi, 1994, kombinirana tehnika na platnu, 151x184 cm dinamičku svezu s budućom tišinom, s onostranim bijelim buđenjem. 0 čemu, se, zapravo, radi? Još sam nekoliko godina ranije u razgovoru s Radom Vnuk nagovijestio situaciju kada ću vjerojatno stići do jednog apsoluta, čiji bi rezultat bio bijela slika. Već i sada se na mojim posljednjim radovima primjećuje postupno uganuće kolorita, tek neka osjenčana bjelina. Ne bi me čudilo da dođem do jedne potpune redukcije poput Maljevičeve. Možda je za to još prerano. Zasad postoje samo naznake u donjem dijelu mojih novih slika gdje se vide potezi koji sve više namjerno nastoje pobjeći iz formata. Doista se događa jedno nestajanje, i do kojih me granica ono može dovesti, još uvijek ni sam ne znam, ali put je otvoren. Ako zadržim ovu sadašnju euforiju -jer ja jako brzo slikam - ako nastavim s brisanjem svog grafizma, sve obećava skorašnje pretvaranje u nešto sasvim novo, moguću bijelu sliku. lako ste ranije tvrdili da niste zainteresirani za informel, ovaj ste put duboko zašli u njegovo područje. Ipak, bez obzira kakvom se terminološkom praksom služili, vidljivo je u kojoj se mjeri u Vama trenutno odvijaju pojačane emocionalne bure. Mislim ovdje na Vaš ovogodišnji ciklus Tragovi. 3 Ma, vidite, ne bih to tako rekao, jer praktično je informel na neki način životni moj suputnik. Svi ti informeli sa zidova naših crkvica, isprani kišom i vjetrom, moje su likovne odrednice, i zato nije slučajno da radikalizirajući moj izričaj, kako to činim u novom i. *. SNIMIO. P. DRAGIČEVIĆ ciklusu Tragovi, dolazi do izvjesnih informeliziranja, do određenih likovnih traženja i postavljanja. Sve te emocionalne bure trebalo je ujediniti u ram slike, u prostor instalacije. Kada ste već sami to spomenuli, recite otkud Vaš interes za instalacije ? Naime, sve više je kod Vas izražena tendencija da likovno osvajate konkretan prostor, a neki elementi reljefno izlaze čak iz samih slika? Zl Želja za izlaskom u prostor kod mene postoji otkako se uopće bavim umjetnošću. Svoj prvi ambijentalni rad realizirao sam u Dusseldorfu 1981., i o njemu sam već govorio. Od tog se vremena time više bavim i do danas sam se u javnosti pojavio s nekih 15 instalacija. No, to su bili tek segmentarni prostorni akcenti, dok mi sada prostor postaje sve više moja stvarna potreba. Trenutno imam preko stotinu izvedenih skica, od kojih bih rado realizirao desetak instalacija, prostornih znakova, i izložio ih već do sljedećeg ljeta. Sanjam također i o jednoj instalaciji velikih dimenzija koja bi se dogodila u pejzažu otoka, jednu trebotićevsku gomilu. Osvajanje prostora zahtijeva, recimo to tako, i usvajanje jednog skulptorskog jezika, zanima me koliki Vam to izazov predstavlja? Ne bojite li se možda novog medija? Sjedne strane to mi jest izazov, ali s druge strane osjećam da je to dio mene, i da me to ispunjava. Takva se izložba naprosto mora dogoditi. Naime, sve ovo što sam dosad radio ostalo bi nedorečeno, ne bi imalo svoje uporište i ne bi djelovalo kao zgrada sa svojim temeljima, zidovima...krovom. Zgrada jednog Trebotića bila bi nepotpuna kada ne bi imala svoju refleksiju u prostoru. Sigurno je da će, kada se bude napravio završni obračun mog djela, biti daleko manje mojih instalacija, a više slika, međutim, to ne znači da će u kompletnom opusu one biti manje važne. Neposredan povod ovom razgovoru je Vaša velika izložba koja će se u prosincu ove godine otvoriti u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Danas se promijenio ne samo Vaš rukopis, već mi se i sama Vaša umjetnička razmišljanja čine bitno drukčijima. Koliko ste toga svjesni? Možda to može pretenziozno izgledati, ali uvjeren sam da radim prave stvari, da sam na pravom putu. Što se tiče mojih razmišljanja, mislim da ona imaju svoj kontinuitet, da rastu i da se u tom kontinuitetu razvijaju. Ona su, ako ne drugačija, a onda sigurno radikalnija. Ja sam svjestan da gradim koncept jednog progresivnog izričaja, što bi izložba u Modernoj galeriji trebala pokazati. Jedan ciklus od dvije godine pod skupnim nazivom Tragovi trebao bi biti skup svih onih tragova što su slojevitost naših postojanja na ovim prostorima, ali isto tako i jedan putokaz u budućnost, putokaz u svijet.