ostalo
PETAR BARIŠIĆ
KROĆENJE AMORFNOG
IVICA ŽUPAN Ako se hrvatski kipar Petar Barišić (Vrlika, 1954) u svojoj karijeri ičega bojao, onda je to bilo ponavljanje, rad po utabanu tragu, ziheraški i konformistički. Kada se danas prisjetimo svih njegovih ciklusa-da ih je uistinu bilo puno, bit će zorno tek na nekoj budućoj retrospektivipostajemo svjesni koliko je njegov opus raznolik, i to upravo zbog njegove odluke da svoje kiparstvo, koje je odavno postalo prepoznatljivim znakom unutar recentne hrvatske likovne umjetnosti, ne konzervira. Njegov je plastički izraz evoluirao od tradicionalnog koncepta kiparstva i akademske figuracije kakva se učila na zagrebačkoj ALU i s kakvim je započeo svoj rad, ali koju brzo odbacuje napustivši tradicionalne norme i uzuse i otvara se suvremenoj skulpturi. Tada se figuracija, kojoj su ga učili na Akademiji, pretvara u organsku formu, što je tada držao modernijim izričajem i što se usuglašavalo s onim što je nosio u svojoj popudbini, o čemu svjedoče prvi radovi nastali 1978, u majstorici Frane Kršinića kojimase to Barišićevo kiparstvo čvrsto ukotvljuje u modernu tradiciju europske organičke skulpture. Potom se preko tih bogatih organičkih, vrlo asocijativnih i metaforički bogatih radova, u nekoliko prošlih godina spustio i do geometrijsko-konstruktivističke skulpture. Barišić danas, barem privremeno, napušta svoje organičko kiparstvo - organičko ne samo po motivu i materija11, nego i po mnogo čemu drugome što je kao popudbinu ponio iz zavičaja i što ga precizno određuje kao Mediteranca, u čemu je djelomice imalaulogu i lokalnafolklorna tradicija. Iza njega ostaju njegove, kako kaže Zdenko Rus, sklopivo-rasklopive opsesije, mobilnaornamentikaukasetiranom stablu kipa s karakterističkim izdancima na vrhu, bujnost oblka i dugo vremena stjecana stilska i značenjska prepoznatljivost. Reminiscencije na baštinu hrvatske romanike, na stare hrvatske romaničke crkvice, na hrvatski osjećaj za graditeljstvo, na kulturu i iskustvo domaćeg suhozida, toplina i taktilnost koji izviru iz toga kiparstva, taj prepoznatljivi osjećaj organskog, koji je bio svojevrsnom potkom njegova rada, kao da su ga počeli gušiti. Umjesto da, poput svojih brojnih kolega, samoljubljivo ustrajava na barokizaciji mukotrpnim radom artikulirana i nadaleko prepoznatljiva stila, on je unatrag tričetiri godine hrabro krenuo oprečnim putem, u recentnoj hrvatskoj umjetnosti ne baš čestimkontra postignutoj zrelosti i bujnosti oblika, a prema radikalnu pročišćavanju forme svoje skulpture od svega organičkoga i približavanju stečevinama klasične kiparske moderne, navlastito konstruktivizma, u čemu je znakovito, za daljnji njegov rad programatsko ostvarenje U čast ukrajinske avangarde iz 1991. Na plastičkom planu taj novi rukopis odlikuje zatomljivanje i kroćenje amorfnog, svođenje barokno razbuđenih oblika na zatvaranje i geometrijski sve strože oblike, purizam, čistoću i strogost formalnog sustava, a na idejnomotivskom udaljavanje od kolektivnoga i mitskog. Barišić je, piše Zdenko Rus, napustio plastički princip organičkog rasta oblika i uspostavio svoj rad na principu mehanizma nastajanja i sastavljanja oblika, sklopivih elemenata u kontinuumu gradnje, a ne rasta kipa. On sada svoje skulpture gradi iz međusobno, na intrigantan način, uklopljenih geometriziranih ploha. U ovom su mu trenutku draži smirenost i jednostavnost, ohlađenje, sumamost i, donekle bi se moglo reći, minimalizam, jasne konture, čista morfologija i sintaksa, nego dotadašnja razuzdanost i barokna obilatost. Velikim se dijelom odrekao i svoje organičke vitalnosti i uopće ludičkog aspekta svoga rada, pa njegovi novi radovi privlače svojom elegantnom lakoćom i bogatim unutarnjim odnosima ploha. Došao je do sažetosti i redukcije, ali ne izgubivši pritom puno na asocijativnosti. Njegovaekspresivnostsada nipošto nije ugrožena, samo je kontroliranija. Ali, neke su odlike prijašnjih Barišićevih ciklusa i dalje nazočne u formi njegova novog rukopisa, naravno neusporedivo decentnije i na pročišćeniji način, tako da taj pomak - bolje reći ta preobrazba - nije nagao, iznenađujući niti drastičan rez. Prethodio mu je kontinuiran ritam sitnih pomaka, u prvom redu dugogodišnje sustavno hlađenje i čišćenje forme, koje je izložbom u Galeriji Forum u početku 1993. napokon otvoreno prešlo u geometrizam. To čišćenje forme u sebi utjelovljuje doživljaj vremena u kojemu nastaje - devedesetih godina - po mnogo čemu znakovitih. Nakon svih dotadašnjih razmišljanja i mijena u njegovu radu, Barišić je htio dati odgovor na pitanje što su njemu devedesete u duhovnom pogledu - razdoblje iscrpljenja u suvremenoj svjetskoj umjetnosti, ali i poticaja. Osim toga, možda su ovi radovi nastali i iz njegove težnje stanovitoj revitalizaciji tradicije kiparskog modernizma i elaboriranja nekih povijesnih konstruktivističkih ideja, s namjerom daše, napajajući se na izvorima različitih likovnih govora koji su već kritički određeni kao povijesni segmenti ili avangarde ili moderne umjetnosti, stvaraju djela s novim značenjima i ulazi u avanturu stvaranja novoga likovnog izričaja. Ovim je radovima imanentna još jedna novost - njegovim ekspresivnim sredstvom sada postaje i boja. Dok se u nas na skulpturu sveudilj gleda kao na nešto što jedino može biti patinirano, ali nipošto zafarbano, Barišić formu svojih nagrađenih skulptura Amarcord, Povoljan vjetar i Ravnovjesje razbija na plohe i svaku boja različitom bojom, čistom i elementarnom, dobivši na taj način ponovno intrigantnu cjelinu, što nipošto nije bila praksa bez rizika. U pitanju su jake i vedre boje, zacijelo nastale i kao protuteža vremenu u kojemu su ta djela nastala - teška i tmurna. To što ga ta praksa istodobno povezuje s iskustvima kasnoga pop-arta, postslikarske apstrakcije ili hard-edgea, samo govori o tomu kako je svjestan onoga što postmoderna, svojim širokogrudnim mirenjem i povijesno najudaljenijih stilova, u kojemu je sve moguće jer ništa nije zabranjeno i gdje su moguća kretanja u svim pravcima, naravno pod teškim uvjetom da se stvori novo izvorno djelo, pružaju kao mogućnost i LIJEVO U čast ukrainskoj avangardi, 1991, drvo, 61X190 X 36 cm GORE/toaw/,1993., drvo, 160 X193 X 74 cm NA SUPROTNOJ STRANICIPovoljni vjetar, 1993, bojeno drvo poticaj. Glede obogaćivanja individualna stila, umjetnost devedesetih ne samo da to dopušta kao posve legitimnu praksu, nego i stvara vezu sa svakim od povijesnih stilova ili kako je to duhovito formulirao Tonko Maroević, umjesto obvezujuće discipline i čvrstih pravila ponašanja, pojavila se neobična sloboda kretanja u gotovo svim zamislivim smjerovima. Zacijeloje upravo to prepoznao žiri Petogatriennala hrvatskoga kiparstva, naravno i radikalnostnjegovasadašnjeg rukopisa u odnosu nadotadašnji, kada mu je dodijelio Veliku nagradu: Velika nagradaTriennala dodjeljuje se Petru Barišiću zaskulpture Amarcord, Povoljan vjetar i Ravnovjesje. Barišićeva djela nedvojbeno pokazuju zrelost autora koji, nakon što je više godina istraživao plasticitet forme, sada nalazi logičnu sintezu u jednostavnom i snažnom volumenu. Ocjenjivački sud Triennala posebice ističe uvjerljivost i kompozicijsku čvrstoću Barišićevih novijih ostvarenja kao zaokruženje recentnog opusa kipara koji se svakako može ubrojiti među najzanimljivije mlade hrvatske autore. Poznavajući Barišićev rad, uvjereni smo da se ne radi o presedanu, jer on nije autor koji bi olako napustio ideju ili tematiku u koju je jednom zagrabio, pa bojanje skulptura ne trebamo tumačiti kao eksces ili umjetnikov trenutni hir, nego kao potvrdu jedinstvena razmišljanja o kiparstvu devedesetih, pa stoga vjerujemo da se neće olako zadovoljiti svježinom i ushitom novoga početka, nego da će se uskoro javiti novim djelima nastalim na ovom tragu, da će u intervencijama bojom biti još slikarskiji te da će još hrabrije oslikavati svoje skulpture. Sve ovo što čini novo Barišićevo kiparstvo zapravo su skice, a prave - velike - skulpture svoje bi odlike u pravome svjetlu očitovale tek kada bi ih autor kojom srećom mogao postaviti - u odgovarajućem formatu - na otvorenome, gdje bi k tomu mogle doći u dodir sa susjednom arhitekturom. H 2 o LU >o D CC Q LU LL O