ostalo
IVO ŠEBALJ
HnHH
S NASLOVNICE LEGENDA O USAMLJENIKU IIl iliiiliiiiililfiiiii ii iiiiiSii lillill lillilll :: : -, ; . i liiii! iiiiiisiiiiiiii** IIIIIP*:: Ivo Šebalj primjer je slikara rijetke svježine, konstantnog kreativnog naboja čija je svaka izložba (uz prepoznatljivost stila) iznenađenje, u najpozitivnijem smislu, poradi spoja pomaka i dosljednosti načina, vitalizma, razvijene na tipično šebaljevski način. Zadnjih godina često možemo pratiti ispovijed slikara koji je, kao što je znano, prvu samostalnu izložbu imao tek 1970. g., pri kraju šestog desetljeća života. Dugo je to djelo i sazrijevalo i događalo se samo u izoliranosti ateliera, i kada je konačno bilo podastrto publici i kritici pokazalo se kao osebujna vrijednost, neprekidno obogaćivana u traganju za smislom slikarstva i života. Na izložbi u Galeriji Studio D kroz nekoliko motiva - pas, akt, portret - Šebalj razvija sliku bogate strukture (ta raskoš ne odnosi se na kolorističke raspone, već na raznolikost geste i vrijednosti čak i u akromatski crnom), vibrantne površine čije silnice usmjerene iz jedne silno koncentrirane točke ili ravnomjerno raspoređene daju izražajnost i napetost prizoru. Nešto reduciraniji scenarij nego na izložbi Dan od dvije godine 1987-1988, održanoj 1992. u Umjetničkom paviljonu, nije prepreka za prepoznavanje i naslućivanje asocijativnosti kroz interesantan odnos naglašenog stupnja deformacije (svojevrsnog apstraktnog ekspresionizma) te blage opisnosti predmeta spram približavanja nefigurativnom. No, Šebalj tu demarkacijsku liniju nije prešao, ostavljena je bar slutnja oblika, njegova naznaka bilo kao rezultat dokidanja suvišnog početne predodžbe, ili obrnuto, kao bljesak oblika kojem se krenulo. Jer, pokrenutost svjetlosnih akcenata, proboja i usjeka svjetla na tkivu slike pridonosi da nova Šebaljeva djela doživljavamo kao erupciju, oslobađanje energije, ne skladanje odmjerenih kolorističkih sklopova u spletu njegovih ploha i slikarski raznolikog crtovlja, već prasak kumulirane snage, kojim forme (likovi) nisu opisivani, već gestom osobnog psihograma utisnuti u splet raznolikih linija i usitnjenih ploha, datih i prepoznatljivih rukopisom. Slikarskim spontanitetom slikara koji ima iza sebe veliko i životno i umjetničko iskustvo, iako i prepuštanje slikarskoj slobodi nosi promišljaj u sebi, gdje su sve partikule polja, organizirane unutar vertikalno položenog ritmadio jedinstvenog likovnog značenja motiva i nabijenosti fonda u razložnosti figurativnog, kroz prostor gdje je baš rukopisnost geste elemenat nove sinteze. Ne u doslovnom adiranju segmenta, već zbiru u doživljaju, gdje su mogućnosti interpretacije podignute na novu razinu. Uz gestualnost poteza s različitošću gustoće ispunjenost površine, isticanja obrisa i njegovim izdvajanjem od zasićenih partija, Šebalj materijalnošću boje, taktilnošću dolazi do tvarnosti kojom više negoli deskripcijom oblika sugerira postojanje motiva. Istina, nepotreban je sadržajni dodatak, erotičnosti uz akt, ili trk ili spretnost uz psa. Jer pretočenošću u slikarsko, motivi oslobođeni atributa postaju znakovi, i slikarevog osjećanja opterećenosti vremenom i doživljavanja do potresenosti, i tjeskobe i otuđenja. Šebalj nije slikar dopadljivih prizora, niti uživanja u samom činu stvaranja, duboko, misaono, strasno veže se uz djelo ideje koje analizira (u likovnoj pretvorbi zaokupljen je pitanjima egzistencijalnih sumnji). Ta su prisutna stanja i situacije označene dramatičnošću. Šebalj je u novom ciklusu (a ostvarenja su to ove godine) crtačkom marnošću (zbog prisutnog grafizma čitkih zatamnjenih linija) i slikarskom punoćom (što sretno korespondiraju) izgradio sliku koja kroz odabrani formalni repertoar direktno i uvjerljivo govori o raspoloženju, dilemama umjetnika spram uronjenosti pojedinca (koristi se Šebalj i portretom) u trajanje. g STANKO ŠPOLJARIĆ S NASLOVNICE Ivo Šebalj je intelektualan slikar, ali s najvećim udjelom životnog nemira. Ako je za Calderona život bio san, za Šebalja je to slikarstvo satkano od bezbroj pitanja bez odgovora. Kao slikar vremena u kojemu živi, on svoje slikarstvo vidi kao stanje neprestane upitnosti, dakle životnosti. Razgovarati sa slikarom koji je izjednačio slikarstvo i život znači otvarati sva pitanja, a nadasve ono bitno: što je slikarstvo? Prošlo je dvije i pol godine od vaše samostalne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Raskošne po slikama velikog formata i po slikarskom tretmanu. Moglo se tada pomisliti daje to bio vrhunac Vaših umjetničkih napora, ali ne, Vaš je atelje pun novih platna, mnoga od njih ponovo velikog formata, ali se promijenila gama, u smjeru sve tamnijih tonaliteta. Zl Najprije o velikom formatu. Nametnuo se sam po sebi, nemam neki određeni odgovor. Što se tiče izmijenjenegame, ne postoji nikakav trivijalan razlog toj promjeni. Jedan je od njih silno životan, a inicirao ga je moj prijatelj arh. Nenad Fabijanić, zamolivši me da sudjelujem u obnovi kapelice stare paške nekropole. Bilo mi je jasno da u tako osjetljivom prostoru ne smije biti nikakvog umjetničkog nasilja. Rekao sam ovako: učinit ćemo fragilan križ, odar, a pošto je Pag poznat po ovcama, postavit ćemo iza križa tapiseriju od crne vune koja bi po svojoj strukturi kvadrata asocirala na hrvatski grb, ali samo asocirala. Tako je, zapravo, započeo moj interes za crnu boju. Učinivši nekoliko skica, uočio sam i osjetio duboki, elementarni smisao crnog koji je izvan mene, koji crna boja psihološki isijava i prijanja uz dušu promatrača. Stavljena na platno, ona sama, a ne slikar, začinje i uspostavlja takav odnos i djelovanje. Počela je dominirati u mojim uobičajenim motivima koje ponavljam, jer mi najviše pružaju u rješavanju problema koji me muče. Neke slične teme koje ste rješavali u zajedništvu s arh. Fabijanićem urodile su i izuzetnim slikarskim ostvarenjima, velikim platnima, njih četiri ili pet, koja nose naziv Križ. Z] U čestim razgovorima s arh. Fabijanićem, a i inače, oštro sam kritizirao zlouporabu križa, tog najvećeg simbola naše civilizacije, u prvo vrijeme hrvatske samostalnosti. Pitao sam se zašto i crkva ne diže glas protiv toga. Povrh svega, Hrvatska ima svoju unutarnju energiju, skupljala se stoljećima. Sada je došao trenutak najvišeg intenziteta koji nije pomirben, koji se ne predaje na način na koji se Krist predao, zar ne? Držim da ta usporedba nema nikakava dodira, da je nepromišljena. Ali, obzirom daje i mene zahvatila ta ideja križa, tog čuda od forme koja mnogo toga u sebi sažima i koja nas određuje, bili mi vjernici ili ne, počeo sam raditi na križu ne bi li ga u sebi nekako afirmirao i dao mu slikarski smisao, da ne bude oltaran, da ne bude blasfemičan, prejeftin. Stih sam polazišta, eto, pokušao raditi, te je križ zadobio posve drugačiji oblik od onoga kakav nam je povijesno poznat i kakav je tako često bio viđen na brojnim našim izložbama unazad nekoliko godina, ili koliko je to već trajalo - i nestalo, što samo po sebi govori o vulgarizatorskom odnosu spram tog temeljnog i najsveobuhvatnijeg simbola, čiji smo, ponavljam, htjeli mi to ili ne htjeli, dio, njegova posljedica. Da Ubismo zatamnjenjepalete mogli shvatiti kao izraz teške i mračne situacije vremena u kojemu smo živjeli i još uvijek živimo ? Zl Teško je reći. Navest ću sljedeće: na neki sam se način zasitio kolorizma i zahtijevao sam u sebi drugačiji pravac Oštro sam kritizirao zlouporabu križa, tog najvećeg simbola naše civilizacije, u prvo vrijeme hrvatske samostalnosti. kretanja, koji bi bio s daleko više intelektualnog naboja. Legenda o Šebaljukao usamljeniku, umjetniku u izolaciji, držimo da je prošlost. U razdoblju čiji početak obilježavaju dvije prijelomne i otkrivalačke izložbe održane u Galeriji Spektar 1977. i 1978. godine, pa do nedavne izložbe u Galeriji Studio D, priređen je oveći broj Vaših samostalnih izložbi, sudjelovali ste na brojnim skupnim i uvrštavani u važne problematske izložbe. Najposlije, postoji i monografija. Je li taj postupni prijelaz iz samozahtijevajuće anonimnosti i osamljenosti u profesionalnu i medijsku glasnost imao kakva utjecaja na Vaš osobni život, na ( u nekom smislu) Vašu umjetnost? ] Ne. Ne postoji ništa osim štafelaja i dnevne prakse slikanja. Izlaganje i javnost tu nemaju apsolutno nikakvog utjecaja. Slikarski je problem za mene toliko velik i otvoren, daje moj današnji odnos spram slikanja i slikarstva, dakle u doba starosti, identičan onome iz mladosti, tim što je danas dobio na intenzitetu, sve do dramatičnosti. Slikari su u svojoj djelatnosti i u svojim namjerama (logično) suočeni sa slikom. Vi ste, međutim, osim dnevne prakse slikanja i kroz nju, suočeni prije svega sa Slikarstvom. Slike su posljedica tog temeljnog suočen ja, samo vrhovi u moru neiskazivih pitanja i odgovora. Zl Ove se godine navršilo šezdeset godina kako sam postao đakom jednog sjajnog učilišta, zagrebačke likovne Akademije, s tadašnjim profesorima Mujadžićem, Kljakovićem, Meštrovićem kao rektorom, Babićem, Becićem, Krizmanom, zapravo kolosalnom školom, i ne mogu ništa ružno reći o posljedicama koje su uzrokovali, a što dobiva negativan predznak kad se govori o akademizmu i sklonosti akademizmu. Osobno sam uvijek bio sklon problemu. Naprimjer, kroz povijest umjetničkih škola, pa tako i na zagrebačkoj Akademiji, postojali su različiti pristupi crtanju glave - pridavanje pažnje karakteristikama fizionomije, njezinom karakteru, sličnosti itd. Ja sam radio na nečem čudnovatom. Nije me zanimala ni sličnost, ni karakter modela, ni proporcija, nego diferencijacijaforme. Diferencijacija forme na glavi izuzetno je delikatna, nevjerojatno je izražajna. Tako je počelo. Potom se dalje razvijalo posve izvan školskih okvira akademije. Žurio bih kući raditi na nečemu stoje bilo izvan vidokruga tuđih pogleda i što je bilo...bez rezultata. Kad kažem bez rezultata, govorim o tome što se zapravo događa u slikarstvu i što se događa slikarstvu u vremenu. Vrijeme je strašan faktor, što se osobito vidi kad pogledamo povijest umjetnosti i neologizme koji su se javljali, osobito u Parizu, ničući na ogromnom povijesnom fundusu slikarstva i koji svaki za sebe govori o divnom povijesnom nemiru jednog svijeta kojemu je ime umjetnost. Ja sam se u svemu tome osjećao nedoraslim, ali sam htio biti doraslim, međutim, ne na način krađe tuđih dosega dostojnih prezira. Umjetnost koju cijenimo rezultatjeznoja,užasnihduševnih nemira i patnji. U vlastitom radu nisam je htio uzeti kao već gotovu činjenicu kojom bih se složio, to je pitanje morala. Prisjetimo se poznate dileme umjetnosti kao taštine i morala kao odsutnosti taštine. Kretao sam se u terminima moralnosti i unutar njih se i danas krećem. Podjednako sam nemiran kao i u vrijeme mojih početaka, samo sada u još težem obliku, jer sam ostario i znam da mi je preostalo još malo prostora. To je jedan dio odgovora na postavljeno pitanje. Kako je pitanjeglasilo? Pitanje je, zapravo, glasilo kao stanovita prosudba. Kako i koliko ja to razumijem i shvaćam, Vi sami sebe razumijete i shvaćate ne kao - da se izrazim žargonom današnjih mladihslikića koji proizvodi slike kao umjetničke predmete, nego kao vječno uznemirenog slikara suočenog sa slikarstvom u njegovim ogromnim povijesnim naborima i kao neshvatljivo S NASLOVNICE dubokom i složenom činjenicom ljudskog i kozmičkog svijeta. D Mislim da ste na neupitno pitanje dali i zadovoljavajući odgovor. Ne bih mogao pružiti bolji odgovor, te neka taj problem ostane takav kakav jest. Mogu ga popratiti samo s nekim sjećanjima. U težnji da shvatim, da spoznam - što je i jedini smisao čitavog napora - već se na akademiji desilo da sam krenuo u pravcu suprotnom onom lijepom akademizmu. Dodajem, akademizam nije ružan, u svojoj nutrini nije nešto tek šegrtsko. Profesori koje sam ja imao, njihova se pedagogija nije osnivala na osobnim vrijednostima, nego na vrijednostima bogatstva koje su stekli i nasljedovali upoznavanjem i poznavanjem slikarstva. Govorili su divne stvario. Nije riječo akademizmu kao stilu, nego o prenošenju sjajnih misli i znanja koja neki nisu shvaćali, a neki su njima bili obuzeti. I ja sam bio obuzet. Ali prije svega obuzet spomenutom diferencijacijom forme. Zadubljivao bih se, naprimjer, u diferencijaciju nosa od lica, ili usana od brade, i što sam se više udubljivao, u meni se budilo i raslo nešto nepoznato. Kako bih to objasnio? Civilizirani čovjek je oprezan čovjek. Njegova mentalna i perceptivna mašinerija isključuje upravo ono što sam ja vidio udubljavajući se, recimo, na obrvu, ali ne na njezin oblik, nego na subjektivan doživljaj koji mi je bio potpuno nepoznat. Taj doživljaj, to stanje svijesti izniklo na temelju vizualne koncentracije, pretvaralo se u potez kistom, u pinselstrich. Sam postupak, izvođenje, bilo je izuzetno sporo i po tome sam se razlikovao od tadašnjih sjajnih studenata, Kaštelančića, Stupice, Glihe. Bilo je to stvarno otkriće, govorim to ozbiljno, bez da se pritom proglašavam nekakvim lumenom. Otkriće koje je bilo moguće, ali neodrživo, besplodno. Moje rane slike rezultat su te produbljene optike, a pogrešno se shvaćaju akademskim. Akademizam je koncept, on je podučiteljski, a na spomenutim slikama nema ničeg podučiteljskog. Njihov okvir nije koncipirana realnost, nego fragmentarno rađanje vidljivog, nošeno unutrašnjim procesom gledanja koje nije vezano samo uz moje biće, nešto strogo subjektivno, nego objektivno dano svima. Sve se to događalo u vrijeme pohađanja akademije i neposredno nakon akademije. Neobjašnjiv je to čas kad se vizualno i mentalno zadubiš, ne gledaš više što se neposredno nudi oku. Fiksirajući jedan detalj, u tebi raste moć koja zaustavlja prirodu i pogled i sve postaje - kako sam rekao - pinselstrich. Nije riječ, naprimjer, o glavi shvaćenoj u cjelini, nego o unutarnjem procesu meni neobjašnjivom i takav će i ostati. Možete li odgovoriti na tako malo, a tako veliko pitanje: što je slikarstvo? Poslije šezdeset godina sudjelovanja u slikarstvu , najsažetije mogu reći: slikarstvo je beštija koja me je strašno izmučila i koja mi je ostavila kovitlac pitanja. Jednom ste napisali da sam ja slikar koji si postavlja konačna pitanja o slikarstvu. Navest ću vam jedan primjer te vrste. U nekom trenutku razmišljanja bljesnula mi je pred očima sva elementarnost prethistorijskog ćupa, iz vremena prije pojave likovne umjetnosti, prije Vilendorfske Venere, kojemu prvobitni čovjek nije pripisivao nikakvu estetsku ili magijsku ulogu, a identičan je trupu gravidne žene, tog čuda prirode. Predočite si u narednom času Daumierove grafičke listove koji nastaju u miljeu visokocivilizirane društvene formacije. Kakva je to razlika! Kamo vodi civilizacija! Smoći snage i približiti se tom dubokom elementarnom od kojeg je sazdan spomenuti prethistorijski ćup, učinilo bi civiliziranog umjetnika herojem umjetnosti. Sadržaj, očišćen od sveg magijskog, fetiškog, simboličkog, civilizacijskog - to je samo središte slikara kao slikara. Slikarstvo kao čista, ničim zaogrnuta životna činjenica. Postoje tri velika otkrića u cjelokupnoj povijesti umjetnosti. Prvo je otkriće ono obilježje koje ima ćup o kojem govorim. Drugo je otkriće anatomija. Zamislite koliko je slika nastalo na principu poznavanja anatomije. Treće je otkriće mrlja. Ne boja, nego mrlja. Za mene su to tri velika iznašašća koja su stvorila i bitno odredila slikarstvo. Je li otkriće ovo što se događa danas? Vjerojatno. Samo što ja to ne razumijem. Kakva je, po Vašem sudu, budućnost slikarstva? Ono umire. U agoniji je. Ali rijetki su ti koji mogu kazati daje ono u agoniji. Morali bi biti strahovito jaki ljudi, i vrlo stari. Kraće je vrijeme bolovanja i samoubojstva slikarstva od njegova nastajanja i trajanja. Slikarstvo umire, ali to ne znači da se čovjek, slikar mora predati. Ipak je to stvar stanovite odgovornosti spram nečega što je grandiozno, što se ne može tek tako odbaciti. Napušta je zbog napuštanja - to ne odobravam. Odobravam jedino to kad kažem da je slikarstvo biće izloženo suicidu, poput škorpiona. Ubija sama sebe kao što je samo sebe stvorilo. Stoga i kažem daje beštija, daje živo biće kojemu slikar služi. S druge strane, prestar sam da bih shvatio i opravdao današnju situaciju likovne umjetnosti, današnje mlade umjetnike i umjetnice. Vrijeme rata izaziva, između ostalog, i borbu za goli slikarski opstanak. Kako ste Vi slikarski preživjeli? ~3 Od neke vrste mecenatstva. Preko arh. Fabijanića upoznao sam gđu. Anđeluona je Hrvatica - udatu za jednog divnog Talijana, Carla Beltramea, koji su zavoljeli moje slikarstvo. Evo kako je to išlo i još uvijek ide, nema se što tajiti: platno kreće iz Nizozemske u Njemačku, iz Njemačke S NASLOVNICE ide u Vicenzu, iz Vicenze donose ti dobri ljudi meni u Zagreb, a u zamjenu žele moje slike. Koja je to sreća! Tako isto i boje. U telefonskom dogovoru koji Je prethodio ovom razgovoru spomenuli ste da bi svakako željeli istaknuti vrlinu dvaju zanata: stolarstva i tapetarstva. Desetljećima surađujem sa stolarima, gospodinom Kokotom i sada s njegovim sinom Emilom, koji su mi izrađivali blindrame. To je majstorstvo. Znati osjetiti sve silnice jedne takve pomične konstrukcije i učiniti je takvom da trajno odolijeva svim elementima - ona se kajla, ona se širi, platno se napinje, ono radi pod utjecajem okolne temperature, vlage - to je majstorstvo. A nitko ih ne spominje. Vidio sam poleđinu jedne Corotove slike, dakle to je fenomenalno. Ali ne bolje od onih blindrama koje izrađuju spomenuti naši stolari! Zatim gospodin Ivo Mršić, tapetar. On mi napinje platna. To su već grundirana platna najčešće velikih dimenzija, stoga su podosta ukočena i teško je s njima baratati. Ali on pozna nit, isto onako dobro kao što ga poznaju Nizozemci koji su ga proizveli. Potrebno je zahvaliti tim jednostavnim ljudima koji su ušli u bit svoga posla i kojima ja zahvaljujem. ZDENKO RUS SUPROTNA STRANICA Slikar, 1994, ulje na platnu, 60x74 cm GORE Pas, 1993, ulje na platnu, 200x300 cm DOLJE Križ, ulje na platnu, 200x260 cm *»;; : :..: