ostalo
KIKI SMITH
U SVOJOJ KOZI
Svjedok protiv našeg nestajanja; Posjed je 9/10 zakona; Unutra/Vani; Razumijevanje tijela. Razmisli. To su samo neka imena izložbi na kojima se od 1979. do 1994. pojavilo djelo Kiki Smith, rođene 1954. u Nurenbergu, a koja danas, kao i zadnjih petnaestak godina, živi ritmom njujorške Lower East Side. Posljednji kat, kuća bez zvonca i bez dizala. Telefoniraš s obližnje govornice, ispred krojačke radionice. Ključ sleti u novinskom omotu, penješ se i tu si. Ovdje stanuje - nepušač, biciklist i vegetarijanac - umjetnica koju zastupa jedna od najčuvenijih otočkih galerija, Pače Wildenstein. Mnogo kose, i tračak tetovaže. Izložbe od New Yorka do Jerusalema, djela od MoMe do Moderna Museet. Čudno je ime prema svetoj Klari - i podsjeća na vlasnicu, a prezime, nedopustivo obično - na ostatak svijeta. Kiki i ja smo se upoznale u Odeonu, jednom od rijetkih restorana koji još podupiru slavu New Yorka kao vječno budnog grada (Velika jabuka inače umije spavati čvrsto - kao i tikve i krastavci). Što radi, uživo sam prvi puta vidjela u Beču 1992, u velikoj sobi tada još obnoviteljskiNew York, lipanj 1994. ALEKSANDRA WAGNER ruševnog MAKa. Iza predvorja kojim je dominirala crvena piramida Magdalene Jetelove, krilo se Šutljivo djelo (Silent Work) - uznemirujuća, očaravajuća, misaona, fluidna izložba posvećena Djevici Mariji, Lotovoj ženi, Peteru Noeveru i predmetima Muzeja za primjenjenu umjetnost. Nijedan pravi kritičar svoj tekst, pa ni razgovor, nikada neće započeti ovako: a sada o mom omiljenom umjetniku... Uvijek je riječ o najboljem, najpoznatijem, najvažnijem, najmudrijem. Srećom, jer nisam pravi kritičar tekst mogu početi onako kako želim. Kiki Smith je moja najdraža umjetnica; jedina žena koja u kuhinjskom prozoru gnijezdi grlice, a negdje u drugom kraju stana pištolj; žena koja se odškolovala renesansno, na knjigama anatomije, i urgentno, kao medicinski tehničar u hitnoj pomoći. Netko tko se ponosi rukama, onim što su one u stanju učiniti nakon što su osjetile, netko tko iz srca ste reotipizi ranog američkog individualizma misli o precima i o zajednici. U nekom sasvim drugom interviewu, Kiki kaže da najviše uživa u srednjovjekovlju, u tom obliku stvaranja stvari; da je njena umjetnost okanibaliziranju osobnog iskustva - svog života u svojoj koži. U jednom sasvim drugom razgovoru, dopušta mi da vjerujem da poziv zagrebačke galerije koja zna što hoće ne bi ostao bez odgovora. 149 Ludlow Street. NYC 10 002. Pričaj mi o svojim precima; tko su oni? (Kiki, uz smijeh i odmahivanje glavom) Čovjek se često zatekne kako iznova pravi svijet koji već postoji, ali koji je zaboravljen... znaš da moraš napraviti neku stvar, ali ne znaš zašto... Tek se kasnije pokaže... tako sam ja godinama pravila srebrne cvjetove. Poslije se nađeš u muzeju i vidiš da su Egipćani pravili takvo cvijeće, da ga prave u Indiji... Pravljenje stvari povezuje nass prošlošću, poviješću pravljenja kao takvog, ali i s poviješću ljudiproizvođača. Na neki način sva je povijest čovječanstva u našemu tijelu; ono sadrži sve informacije - to je ujedno i sva povijest na koju se vrijedi osloniti. Zato tako često rekreiramo postojeće. Ja se puno bavim stvarima koje su pravili ili ih prave drugi ljudi. Učim od toga: formalno, tehnički i estetički, duhovno - čovjeka hrani mnoštvo načina na koje su stvarali i stvaraju drugi. Tko se odluči na stvaranje, taj uvijek bira - da li će nastaviti ili prekinuti već postojeću nit. Drugim riječima, odabire li kontinuitet ili promjenu. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog obilja informacija, vrijedi obratiti pažnju na svoje pretke. Ne mislim samo na obitelj, očito, već i na sve koji su postojali prije tebe, koji su te naučili svemu što znaš. Ja sam potomak obitelji irskih katolika, ljudi koji su preko tisuću godina živjeli od zemlje i prašine, a onda u sekundi, u dvije generacije, prešli u grad. Vjerujem da je u meni ostalo nešto od te zemljane svijesti. Dio mojih predaka je i zajednica s kojom sam umjetnički odrasla. Prvih osamnaest godina života provela sam radeći zajedno s mojim ocem. (kipar i arhitekt, Tony Smith, op. A. W.) Kada sam stigla u New York, prije oko petnaest godina, dio moga svijeta postali su Collaborative INTERVIEW Projects, grupa od oko 10, 12 prijatelja: Jenny Holzer, Tom Otterness, Mike Glier... S njimasam još uvijek u kontaktu, do njih i do njihovih mjišljenja mi je stalo. Kasnije, kad sam postala član nečega što se zove međunarodna zajednica umjetnika, krug se proširio - lijepo je biti dio veće ideje, živjeti paralelno s drugima koji su različiti od tebe i istraživati što sve umjetnost jest i što može, ili bi mogla, postati. Pričaš o stvarima već napravljenima, o čovječanstvu predaka. Ima li izbora u nizovima koje nanovo proizvodimo? 3 Naravno da ima, ali ono što je najuzbudljivije ipak je činjenica da nešto napravimo i onda shvatimo da su u zadnjih dvadeset tisuća godina ljudi pravili isto. Mi pravimo isto ne znajući više priču pravog početka: ne znajući više što je potreba za baš Tim - nekad napravljenim - značila onima koji su to pravili prije nas. Priče su izgubljene, kao i tradicije i rituali koji prate pravljene stvari; potreba za time, međutim, postoji. Govorila si o srebru, materijalu koji u našoj smrtnosti evocira vječnost No čini mi se da je mnogo zanimljivija Tvoja upotreba materijala koji su osuđeni na nestajanje. Papirneka vrsta implikacije da je stvaranje važnije od stvorenog... Zl Papir, da... vosak... to su zapravo dva materijala s ogromnim potencijalom trajnosti. Sjeti se egipatskog voska, vrlo starog papira. Oni se čine ranjivijima, ali samo na prvi pogled. Istina je da se dosta mojih djela raspada, stoje, naravno, šteta! - ali kad radiš skulpturu, materijal je ono što biraš najpažljivije, jer tim izborom biraš i sva ostala svojstva. Ja volim materijale koji su bezoblični i inertni, koje tek treba oživjeti. Papir je tip mekoće i podatnosti, veo, efemernost konfeta, ali i vječnost... Dio razloga zbog kojih koristim papir, vosak, staklo... je u tome što je riječ o prozirnim materijalima koji su u Bez naslova (četiri fetusa s cvijećem), 1991, Fotolit kolaž na Gampi i Nepal papiru, Ljubaznošću Pače Gallery, dijalogu sa svjetlošću... kao i koža. Zato oni i jesu pravi izbor za prizore tijela - žive supstance. Imaju istu fragilnost, varku i istinu tijela. Papir je vrlo jak, kao i tijelo: ali snaga koja može trajati tisućama godina jednako se tako može uništiti u trenutku. Istodobno i snažan i ranjiv - papir sretno lebdi u prostoru te dihotomije. Važno je koristiti materijale koje nisu žrtve tradicionalnih povijesti, pa sobom ne nose težinu društvenih i ekonomskih veza. Papir kao materijal skulpture u europskom i američkom kontekstu nema razvijenu povijest. Baš ga zato ovdje i treba koristiti. Srebro i bronca dio su sasvim druge ekonomije, moćne i slabe istodobno; sjeti se samo svih spomenika od bronce koji su pretvoreni u oružje - umjetnosti koju je njena vlastita trajnost pretopila u ništavilo. Staklo - fragilno tkivokeramika... to se ne da reciklirati: u tome i jest njihova trajnost. U paradoksu. Materijali su iluzije: skupi, jeftini, trajni, prolazni... Naše je razmišljanje o njima vrlo površno i puno stereotipa. Važno je i lijepo koristiti materijal za koji nitko ne haje, koji većina odbacuje kao nekoristan. To je kao biti žena - u društvu koje marginalizira ne samo ženu već i njen rad. Kada si marginalan po definiciji, uputno je obratiti pažnju i na druge stvari koje su marginalizirane. One mogu postati korisno oruđe. (Soba u kojoj razgovaramo puna je malih, njezinih predmeta, dijelova tijela, papirnih i voštanih. Napola sjedim na prekrivaču izrađenom od papirnih cvjetova.) Ovdje kao da je sve ritualni rad ruku, izravna veza ruke i materijala... 3 Grupa iz koje sam prozišla, na neki je načina bila posvećena rukom izrađenom predmetu, ručnom radu. Taj rad je oblik meditacije; izdvajaš energiju iz vlastitog tijela i daješ je novom predmetu. Sviđa mi se to. No ne radi se o dogmi ručnog rada: ne bih nikoga obavezivala na taj postupak. Razumijem ljubav prema stroju, radionice s puno pomoćnika... I ja imam pomoćnike za mnoge poslove; nikada ne bih radila s plastikom, čak više sama i ne prepariram papir - ali od toga sam odustala tek kad sam shvatila da je količina papir-masea koja je izišla ispod ovih ruku dovoljna za INTERVIEW o LU < Q_ z LU _J _J LIJ c/d jedan dug ljudski život. Ono o čemu govorim je princip zadovoljstva u pravljenju stvari rukama. U radu bez misli o radu, čak radu koji Te oslobađa misli o životu. To je kao sigurnost u izgovaranju mantri - radu koji se po definiciji nikada i ne može dovršiti... Jedan me prijatelj nedavno ismijavao pitajući, kvazi-naivno: Da li toliko radiš da ne bi morala misliti? No ne mora se sve dotaknuti vlastitom rukom, može se raditi s drugima - ja i to volim. Osobito tiskaru, najnevjerovatniju od svih tehnologija; i ljevaonicu, majstore čija kreativnost u svladavanju materijala dopušta Tebi da budeš zahtijevan u razmišljanju. U malom katalogu koji je objavljen povodom jedne od izložbi, dio priče je Tvoj mali materijale, u mom susjedstvu, u raznim krajevima svijeta. Ideje treba zapisivati, to su lijepe uspomene, često korisne kad ih kasnije čitaš. Bilježnica mjesečno, to je moja statistika. Bilježnice su, međutim, bez događaja. Nema tu stvari koje su mi se dogodile: tek knjižnica misli i crteža o tome kako spojiti keramiku i metal, kako je netko obradio staklo...Djeluje nepotrebno, no kad neke od tih uspomena pročitaš nakon pet godina - s njima se još uvijek dade nešto napraviti. Tu vrijeme ne postoji, samo spremnost da reagiraš. Tijelo je nezaobilazno kad se razmišlja o onome što radiš. Kako si došla do njega ? HTijelom sam se, u svojoj umjetnosti, počela baviti slučajno, ,.:.. ... Lokva , oslikana bronca. Ljubaznošću Pače Gallery dnevnik, serija refleksija o tome gdje si, o izložbenom prostoru, o novoj stuaciji? Vodiš li dnevnik inače, i vjeruješ li u taj oblik iskaza? H Dnevnik u pravom smislu ne pišem, ali se ne razdvajam od bilježnica., kad putujem, kad idem u muzeje, kad obilazim trgovine istražujući kako ljudi koriste različite u času kad se ono preda mnom otvorilo kao ogroman krajolik po kojemu se može kretati vječno, u kojemu i kroz koji se može i mora govoriti o vlastitom životu. Moj rad nije o specifičnostima tijela, o njegovoj fiziologiji, već o njegovim metaforama. Dijelovi našeg tijela sadrže informacije o tome kako živimo, što život za nas znači u osobnom, ali i u društvenom, političkom smislu. Tijelo je politički entitet, jedinica mnogih mjera. Prostor promjene. Počela sam s ornamentima natijelu, a nastavila s anatomijom koja započinje slikama stanica, organa, tjelesnih sustava. Postupnojedošlo do figurativne skulpture, a time i do odnosa unutrašnjosti i izvanjskog. Kad si jednom opet vani, izvan arheologije srca, bubrega, jajnika, pluća - sve vidiš drugačije: Oh, gle, tamo je čajna šalica... želim je približiti... Sve je produžetak unutrašnjosti... O tijelu mislim kao 0 cjelini, integritetu. Istina, bavim se i tijelom koje je u opasnosti, ugroženo - fizički kao i psihički, mislim i o dijelovima, ali to je još uvijek misao koja prolazi iz čvrstog osjećaja cjeline. Tijelo je živa arena... Tradicionalna slika tijela, tijelo viđeno izvana, vjerujem daje oslonjena na misao zapadne medicine, a ta je opsjednuta simptomima: kako otkriti uzrok bolesti i kako ga ukloniti. Tako je i naš odnos s vlastitim tijelom (i tijelima drugih), naše društvoshizofrenična borba puna patnji: tijelo i um, kultura i priroda, muškarci 1 žene. Sve su te opreke lažne. Hijerarhije, međutim, koje iz njih proizlaze, puki su nizovi opravdanja za rasizam, za nejednake plaće, za potrebu za stalnom kontrolom. Treba se podvući pod kvrgavu površinu i pogledati što je unutra: u tijelu i u životu općenito. U Americi je danas u zatvorima više ljudi nego igdje na svijetu, više nego ikada u povijesti. Govorimo o civilizaciji napravljenoj po zaraznom modelu: neki su ljudi neprestano izdvojeni, bilodaje riječo kriminalu, o rasi, ili o ekonomiji, o strahu od homoseksualaca, ili o seksizmu, o činjenici da živimo u demokraciji koja ženi ne priznaje pravo na odlučivanje o rađanju... Svatko je jedinstven po tome kako gatretiraju kao tijelo. O tome treba govoriti, a sve ostalo ostaviti po strani. To je neistražena priča, skulptura glavobolje. Konačno, tu je i pitanje da li je tijelo o kojemu se razmišlja živo ili mrtvo? Mrtvo tijelo je uspomena, sjećanje na nešto pokretno i pokrenuto - ali ono je, dok ga možemo vidjeti, još uvijek oblik po kojemu je naše znanje o ljudima moguće. Ljude znamo kroz oblik, kroz njihovu fizikalnost. Zvuči kršćanski, znam, ali je točno: ovdje smo fizički. Kroz tijelo spoznajemo što nam se događa. U takozvanoj umjetnosti figuracije i njenoj ogromnoj tradiciji tako je malo ljudskog života doista predstavljeno... a individualno iskustvo o tijelu toliko je raznoliko, toliko je mogućnosti. Važno je da ljudi vide i one koji su umrli, daše uvjere u nepostojanost ljudske supstance, i da shvate što to znači. To pomaže u donošenju političkih odluka, odluka o životima drugih. Kad tijelu impozantna. Međutim, ona dolazi iz sasvim različitog pravca i smjera: muška je, religiozna, obračunava s drugim stvarima. Ne postoji nikakav magloviti univerzalni internacionalizam; ljudi žive radikalno drugačije živote, i drugačije se izražavaju. To je dobro. Vjerujem u veliki razgovor mnogih glasova koji ne misle isto. A što je s posjedovanjem, koji je 9/10 zakona? ZlTijelo je oblik koji svatko posjeduje, kao što svatko posjeduje Placenta i list iopoča, 1987, tinta na japanskom papiru.Ljubaznošću PaceGallery. vladaru-zakonodavcu postane fizički jasno što njegove odluke mogu značiti za tijela drugih, bit će mu jasnije i da sve to pogađa njegovu obitelj. Valja misliti na ono što je fizički shvatljivo, a ne u apstrakcijama televizijske ili neke slične romance. Ljudi nestaju: to mora biti zabilježeno. Može li se to komunicirati s kolegama s međunarodne scene koju si spomenula, i kojoj pripadaš? Mislim da uvijek moram reći da sam Amerikanka kojoj je četrdeset godina, proizvod određenih okolnosti, dijete određene obitelji. Ono što me tjera da radim locirano je u gradu u kojem živim: nije riječ ni o kakvoj univerzalnosti. Prije par godina imala sam izložbu u Beču, gradu čija je tradicija razmišljanja o svoje iskustvo toga posjedovanja. Najveći dio našeg života bavi se sekundarnim iskustvima: čitanjem, gledanjem televizije... samo je tijelo točka potpunog intergriteta u kojoj nema hijerarhija, jer nema nikoga tko o tome zna više ili manje. Tijelo je podneblje autentičnog. Autentičnost spoznaje o sopstvenom tijelu ne može se pripisati nekoj posebnoj grupi. Osim svoga tijela, ljudi i ne posjeduju bog zna što. Istina, ponekad su u ekonomskim vezama, ili u duhovnim vezama, ali posjedovanje izvan vlastita tijela može se vrlo lako dovesti u pitanje. Tek radeći nešto tako jednostavno kao: probušila sam uho za naušnicu -možeš rećidadoistaznaššto radiš. Radeći nešto toliko trivijalno, ali praćeno jasnom spoznajom namjere i boli, Ti se možda prvi put pitaš i postaješ svjestan tko te posjeduje i zašto, želiš li biti posjedovan... To te podsjeća da nema postojane stvarnosti, ali i daje tijelo pod stalnim ideološkim pritiskom. Ono je u krizi - koja počinje od činjenice da se mora kretati po kulturi, koja prezire fizičko, a voli Schwartzeneggerov stomak i mišiće, da može biti zaraženo neizlječivim bolestima, izolirano i prezreno. Istodobno, tijelo je puno čežnje da se izmakne vlastitim granicama, da mijenja lik. Moja namjera nije da predstavim svoj spol. Naprosto, postojim i zato sam tu da upitam: možemo li, unatoč svim teorijskim preprekama, načiniti žensko tijelo generičkim tijelom - umjesto muškog? Može li ljudsko iskustvo (ta lažna općenitost) biti prešutno izjednačeno sa ženskim iskustvom? I - pošto je riječ o očitoj razlici -kakvesu posljedice te subverzije na dominantno iskustvo? Jednom sam napravila niz skulptura ljudi koji pišaju. U Americi, muškarci koji pišaju dio su umjetničke tradicije: Pollocknasnijegu - iliti muški tragovi. Što bi značilo da se žene odluče na istu stvar? Ili da odluče proslaviti neki drugi oblik svoje fluidne, biološke aktivnosti? Svatko svojim radom postavlja pitanja. Ne zanima me didaktikaljudi neka misle što misle - ali pitati kroz rad, to me zanima... O ovom našem, individualnom i neponovljivom životu koji se odvija između jezika i anusa. o LU LU LU