Image
Cijena: € 1,33

ostalo
REALNO? DAPAČE, MAGIČNO!

Izložba Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, ožujak-travanj 1994. TONKO MAROEVIĆ Jerko Fabkovic, lirika (iz triptiha Lirika frule), oko 1929, kreda na papiru, 139 x 158,5 cm K K Hm o -f O a_; -i o Ni s klasifikacijama bez treće nema sreće. No, ipak se kreće pa iz povijesne vreće još jednom ispada realizam i ovaj put se (odlučnije, opravdanije, određenije) nameće. Istina, sa stilskim kategorijama i inače nije lako, ali s realizmom je posebno teško, jer je morfološki nepostojan, ideološki prenapet, a aksiološki dvosmislen, te je kroz stoljeće i pol uporabe taj termin više predstavljao himeru i projekciju negoli uhvatljivu plastičku zbilju (da ne kažemo, realnost). Posebno je, pak, kompromitiran u binomu socijalističkog realizma, tako da ga čitavi naraštaji koriste ne samo s oprezom već i s razumljivom rezervom. Premda također (generacijski, iskustvima, prošlošću) pripadam onima koji bi, opečeni tendecioznom zlouporabom i voluntarističkom propagandom, mogli puhati i na hladno kad je riječ o realizmu, čini mi se da je u sadašnjoj, najnovijoj uporabi taj pojam konačno primjereno korišten, te da s realizmom neke stvari dolaze na svoje pravo mjesto. Riječ je o epohi karakteriziranoj razradom ili odustajanjem od avangardističkih radikalizama, o razdoblju povratka redu i ponovna otkrivanja predmetnosti, o vremenu sumnji u progres i transcendenciju pa stoga i što čvršćega hvatanja za neposredno blisko i objektivno materijalizirano. Dakle, riječ je o dvadesetim godinama našeg stoljeća, o trećem desetljeću bremenitom inovativnim i tradicionalnim napetostima na čitavom europskom prostoru. U samom tom trenutku termin realizam nije imao baš naročit odjek i difuziju. Bio je radije supstituiran idejama i shvaćanjima nove stvarnosti, plastičkih vrijednosti, socijalne angažiranosti, odnosno prekriven različitim sinonimima referencijalnosti, mimetičnosti i objektivnosti (u rasponima od povijesno utemeljenih paralelizama do očudujuće poantiranih inverzija ili diverzija). Uostalom, nadrealizam ili superrealizam istiskivali su mu neophodan prostor djelovanja, trošili kisik samostalnog postojanja. Shvaćanje da realizam kao određenje prilično dobro odgovara prvoj fazi protuudara na eksluzivizam povijesne avangarde, razvilo se, zapravo, u novije vrijeme. Najpotpunije gaje zastupala izložba Realizmi, održana u pariškom Centru Pompidou 1980-81. Spretnim korištenjem pluralne verzije osigurana je rijetka elastičnost, ograničenost i otvorenost pojmovne rešetke, u koju mogu tako stati, inače međusobno sasvim različite, pojave. Doista, na taj smo način daleko od coubertovsko-champfJeuryjevskih ograničenja i od ždanovljeskolukacsevskih dogmi, zapravo u međuprostorima koji nisu nimalo restriktivni. Riječ u množini, osim toga, ne samo da ističe nego kao da i sama traži raznovrsnost, te daje veza sa zbiljom jedini - dakle, i najmanji mogući - zajednički nazivnik. Ako se zahvaljujuću realizmima, može izaći nakraj s tako složenom klimom (kulturnom, likovnom, slikarskom) kao što je ona pariška, rimska ili berlinska (iz dvadesetih godina našega stoljeća), nema dvojbe da će još tješnje prijanjati ipak suženijoj o cu o O GORE Ljubo Babic, Prec/ izlogom cvjećarne, 1929. kreativnoj i problemskoj paleti istodobnoga Zagreba. Dapače, u nas je bio rjeđi slučaj povratka redu i obraćanja realizmu, a učestaliji primjeri koji iz tradicije i realizma uopće nisu ni izašli nego su samo formalno površinski osvježili svoj pristup nekim novijim morfološkim receptima. Zato je bila sretna ideja povjesničarke umjetnosti Ivanke Reberski da pojam realizam primijeni i prilagodi Milivoj Uzelac, Djevojka u čamcu, 1928. hrvatskoj situaciji, te da u tom ključu potraži opća obilježja trećega desetljeća. Zaista, u konfrontaciji s predočenim materijalom vidi se da pojam dobro drži. Ne kažem da u našoj sredini nije bilo ekspresionističkih snažnih deformacija (koje su oko 1920. upravo jenjavale), pa ni vrlo odleđenih konstruktivističkih nastojanja (koja su se često amalgamirala na čvrstu logiku kompozicionih konvenciv DOLJE (s lijeva na desno) 1. Ivo Režek, Djevojka, 1925, 2. Ivo Režek, Kupačice, 1926, 3. Sava Simunović, Varijacije na temu iz antičke klasike, 1923/ 24, 4. Vladimir Becić, Mrtva priroda, 1923, 5. Vladimir Becić, Mirjana, 1926, 6. Ivo Režek, Indijka, 1926. Đuro Tiljak, Mrtva priroda, oko 1930. s. Vladimir Varlaj, Crvena kuća, 1923. ja). Uostalom, izložbe Vladimira Malekovića Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (1980) i Kubizam i hrvatsko slikarstvo (1981) - održane također u zagrebačkom Umjetničkom paviljonuukazale su na postojanje odgovarajućih stilskih volja i povremenih predilekcija. Ali realizmi - ma kako to paradoksalno zvučalo - pomiruju suprotnosti prethodno navedenih pojmova i sretnospretno pokrivaju cjelinu razmotrenog razdoblja. Budući da su se stilski pokreti u nas uglavnom javljali u periferijskom omeksanju ili u provincijalnom sinkretizmu ili u graničnoj opuštenosti - da još jednom parafriziramo slavne karamanovske povijesne orijentire - razumljivo je da specifična i odveć stroga taksinomija evolutivnih tokova tek dijelom odgovara fenomenologiji hrvatske umjetnosti. Dakle, naši su slikari samo tangencijalno i kampanjski i vrlo relativno kubisti, ekspresionisti, futuristi ili dadaisti, a obilježeni su pak željom da povezu krajnosti i da mjerilima sredine prilagode pobude obnoviteljskih morfologija. Dobro je stoga uočila kolegica Reberski, još u svom prvom saldu novorealističkih tendencija, kako se hrvatski umjetnici uglavnom nisu htjeli odreći ukorijenjenosti u svoju sredinu, dapače, da su matoševski nastojali biti svjedocima naših ljudi i krajeva, te da ih je posebno mučila potreba ostvarenja specifičnog nacionalnog izraza, odnosno barem takvog likovnog govora koji bi se oslanjao na evidentiranje okoline i bližnjih. Kako je i europska umjetnost dvadesetih godina pomalo odustala od formalističkih krajnosti, odnosno pokušala kombinirati (sintetizirati) mentalnu sliku prikazom predmetnoga okružja, ukazala se prilika da se istodobno ispune univerzalni, kozmopolitski zahtjevi i odgovori potrebama domaće, kućne recepcije. Posebnu vrijednost ovom aktualnom inventariziranju pod plastom realizma daje činjenica što se osnovni pojam koristi kao jedinstven i trostruk. Naime, paradoksalno i paralogično, kao u slučaju svetoga trojstva, u maticu realizma ravnopravno ulaze tri, inače teško pomirljiva, pritoka: (ali se ipak dijelom i preklapa s dominantnom ambicijom potvrđivanja verifikacije) prema prirodi, prema predlošku, prema modelu. Izložba u Umjetničkom paviljonu svakako je jedna od najznačajnijih izložbi desetljeća, nakon koje će i pogled na cjelinu hrvatskog modernizma biti ponešto izmijenjen, a ne samo saldo dvadesetih godina o kojima je izričito riječ. Naime, ovakva prezentacija nije puki zbir osobnih uloga već znatno više transpersonalna perpsektiva, koja dokazuje kako duh vremena također puše kuda hoće, a često se javlja i na neočekivanim mjestima (to jest kod umjentika sasvim različitih temperamenata i krvnih grupa). Premda je prirediteljica izložbe i kataloga opravdano i dolično zahvalila profesoru Grgi Gamulinu na prethodnim istaživanjima i poticajnim sugestijama, njezino tumačenje razdoblja najodredenije mijenja dosadašnju povijesnu vizuru, koja je više nastojala na (croceanskom) ulančavaju individualVilko Geccm, Portret Z. Fichera, 1922 Krsto Hegedušic, Bilo nas je pet v kleti, 1931 Riječ je o epohi karakteriziranoj razradom ili odustajanjem od avangardističkih radikalizama, o razdoblju povratka redu i ponovna otkrivanja predmetnosti, o vremenu sumnji u progres i transcendenciju pa stoga i što čvršćega hvatanja za neposredno blisko i objektivo materijalizirano. nosti negoli na nalaženju niti vodilje i slijeđenju kolektivnih karakteristika. Spomenuta trojnost realizma istodobno je organska i komplementarna, te se ne dade lako raslojiti na proste sastavne dijelove. Samo u slučaju marginalnijih ili gotovo autsajderskih pojava izrazit je naglasak samo jedne tendencije: primjerice klasicizam kod Fabkovića, magičnost kod Cara ili Orlića, objektivnost kod Grdana i si. U većini primjera, međutim, bitniji su preljevi i pretakanja: nema u stvaralaštvu evidencije ili faktografije koja ne bi težila začudnosti ili oneobičenju, dakle preobrazbi koja mijenja ne samo gnoseološku razinu nego i ontološki status. Stoga, slikari - građani odlaze u zamišljenu ili projiciranu Arkadiju, a često i umjetnici ruralnoga nadahnuća prilaze urbanim ambijentima s čednošću i pitkošću viđenja. Život je negdje drugdje, moglo bi stajati kao motto mnogima od onda djelatnih autora iako Anka Krizmanić, Oštre/Idemo u vinograd, 1926 se, s druge strane, ponašaju kao daje cilj sasvim negdje u blizini, u poznatom i prepoznatom, u neposrednom i svakidašnjem, tu oko nas, danas. Mislim daje dvojnost znanja i iskustva, recepta i empirije, reda i slučaja bila uglavnom plodna, kao što je poticajna napetost lokalnih, religionalnih ili nacionalnih silnica u relaciji s univerzalnim tekovinama. Nema nikakve sumnje da je naraštaj Proljetnoga salona, naraštaj dvadesetogodišnjaka koji su na svojim leđima pretežno iznijeli tipologiju i specifikum dvadesetih godina, najeuropskiji od svih slojeva hrvatske umjetnosti, kako po svojoj formaciji i orijentaciji tako i po informiranosti i otvorenosti. Većinom školovani za vrijeme prvoga svjetskog rata, došli su u domovinu iz Pariza i Praga, Miinchena i Berlina, Beča i Rima, Budimpešte i Venecije. Podijelili su načas zanose i iluzije nove državne tvorevine (Kraljevine S.H.S, Jugoslavije), ili, još bolje, emocionalno su sudjelovali u rušenju prethodne političke konstelacije (Austro-Ugarskoga Carstva), smatrajući da će u novom početku naći svoje primjerenije mjesto i odgovarajući odjek. Budući da im europejstvo nije bila nepoznanica, dapače, poželjeli su ga primijeniti, prilagoditi, uskladiti s domaćim prilikama. Susret sa zbiljom nije bio nježan, ali je bio neizbježan i neki rezultati nikako nisu izostali. Ali ne zaboravimo da su tada mladi umjetnici unijeli u svoj zavičaj i svijest o autonomiji likovnog izraza, te, možda prvi u nizu, tretirali plohu kao stvarnost za sebe, sliku kao medij reguliran vlastitim zakonitostima. Stoga kubizirajuća i geometrizirajuća, uglata i euklidska, modelirajuća i sintetizirajuća, konstruktivna i metalna morfologija znače Ignjat Job, Santa Maria, 1921. Jozo Kl jako vic, Berba, oko 1928. Kontura 17 8 o Kamilo Ružička, Autobus, 1930 GORE (gornji red, s lijeva na desno) Edo Kovačević, Kukuruinjak, 1930, Leo Junek, Mrtva priroda, 1929, Miron Makanec, Mrtva priroda sa šeširom, 1928, (donji red, s lijeva na desno) Vjekoslav Parać, Studija akta, 1925, Ernest Toma se vic, Mali plac, 1931, Jerolim Mise, Portret djevojčice, 1929. ponajprije i sintaksu slikanja, kojom se pristupa izvanjskom svijetu predmeta i figura. Od Cezannea do Lhotea oni su asimilirali ključne topose modernizma, a od takva koinea i esperanta pokušali su zatim doći do nježne dijalektalnosti i razblažene vernakularnosti. Blažuji i Pučišća, Klekovi i Komiže, Vrbnici i Požege, Oštrci i Biševa (da o Savskoj cesti, Kožarskoj ulici, Sveticama, Tkalčićevoj i Demetrovoj ni ne govorimo) zamijenili su strogost pariško-provansalskog latinizma i učinili nas specifičnim dionicima općeeuropskih stremljenja i načina formulacije. Ivanka Reberski s razlogom se nije zadržala isključivo na stvaraocima zagrebačkog kruga, premda su i oni po prvi put Spomenuta trajnost realizma istodobno je organska i komplementarna, te se ne dade lako raslojiti na proste sastavne dijelove. odlučno povezali hrvatski sjever i jug. Dala je zasluženo mjesto i slikarima djelatnim izvan najvećeg središta: u Osijeku (Filakovac), Splitu (Tolić, Mirković) i Rijeci (Venucci). Nije propustila zabilježiti i sasvim netipične faze Joba i Plančića, Babica i Svečnjaka, Paraća i Makanca, Mišea i Seferova, koji će se potom razvijati u drugačijim, gotovo suprotnim smjerovima. Ali najizrazitiji vrhunci epohe i pravi meritum stila ostvarit će čvrsta jezgra Proljetnog salona (Uzelac, Varlaj, Gecan, Trepše, Sumanović, Tartaglia, Krizmanić, Šulentić), a pridružit će im se nešto stariji Becić i Kljaković, Mijić i Nikolićeva, te čitav niz malo mladih kolega koji će određenost opredjeljenja dokazati kasnijim svrstavanjem u grupaciju Zemlja (Hegedušić, Junek, Detoni, Kovačević, Postružnik, Mujadžić, Tiljak i Ružička, Tomašević i Tompa). Njihova socijalna orijentacija i novostvarnosni angažman neće ih ipak udaljiti od plastičko-formalističkih zanimanja: dapače, u redukciji Juneka i Kovačevića - baš kao i u purizmu Režeka i Tajčevićeve - volja za stilom potpuno će srasti s voljom za zbiljom i posvjedočiti (modernistički, postavangardni, pripitomljeni) realizam, u kojemu nema ništa normativnog i dogmatskog. Izložba u Umjetničkom paviljonu prepuna je antologijskih, muzejskih i historijskih verificiranih djela, pa ipak je njihova nova kontekstualizacija i neiskušani interpretativni postav sasvim opravdan, čak izazovan i poticajan. Vidjeti jedno pokraj drugoga Režekove Kupačice i Simunovićevu Varijaciju na klasične teme, Junekov Autoportret i Kovačevićev Kuružnjak, Tartaglijino Češljanje i Mujadžićevo Nogometno igralište, Tompino Predgrađe i Tomaševićev Mali plac, Uzelčev Crveni akt i Tiljkov Park, Ružičkin Autoportret i Venuccijevu Majku i dijete, Sulentićeva Dra Pelca i Krizmaničkine Ljubavnike ne nuka samo na nove doživljaje nego i na novu spoznaju, naime, kako je predmet, pojavu ili predložak baš nemoguće opisom iscrpiti i mimetički anulirati, te da realizmi hrvatskih slikara iz dvadesetih godina nisu kopija prirode, već, naprotiv, poziv na meditaciju i sanjariju s onu stranu obrisa i konkretnosti. I Zlatko Sulentić/ Dcmetrova ulica, 1924 v1 Oton Postružnik, Sumadijski seljaci, 1928. Marijan Trepše, Odmor, oko 1926. Vera Nikolić-Podrinska, Prešanje grožđa, 1922.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026