Image
Cijena: € 1,33

s naslovnice
Jagoda Buić
Uvijek sam se skrivala iza artefakata, a sada...

Razgovarao: TONKO MAROEVIĆ
Fotografije: DANIELE FIORE

 

To je bilo vrijeme kad je za stolom pored vas sjedio Fellini, kad ste očijukali s Mastroiannijem. Dakle, to je bio onaj limb o kojemu se samo može sanjati. Nešto me je u životu pratilo, a to je da sam u pravo vrijeme bila na pravom mjestu

 

 

POZNATA I PRIHVAĆENA širom svijeta, afirmirana kao umjetnica koja je tapiseriji dala pečat suvremenosti i aktualnosti, Jagoda Buić ovoga je ljeta imala veliku izložbu u prestižnom rimskom muzeju MAXXI (nacionalnom muzeju umjetnosti XXI stoljeća). U impresivnom zdanju, djelu glasovite arhitektice Zahe Hadid predstavila se dvodijelnom izložbom, koja je u većoj dvorani na katu ponudila retrospektivu njezinih tkanih i pletenih skulptura, a u prizemnom je prostoru izložila recentne radove na papiru i od željeznoga „nađenog materijala“. Rimska se prezentacija, dakle, sastojala od sustavnog vrednovanja već povijesnih dometa u tehnici tapiserije, ali i od provjeravanja i dokazivanja nesmanjene imaginativne živosti u drugim disciplinama i inim mogućnostima likovnog izraza, a posebnu aktualnost (dakle, angažiranu neravnodušnost), svježinu reakcije i snagu empatije posvjedočio je ciklus kolaža i intervencija na temu „Lampedusa“ (otoka, koji je postao neželjeno slavan po brojnim žrtvama bijega iz zaraćenih i ugroženih zemalja, te siromašnih i bijednih stanovnika jugoistočnoga Sredozemlja).

Izlagati u rimskom Muzeju MAXXI iznimna je povlastica, šansa uklapanja u budućnosne tokove i pripadanja elitnim nastojanjima, kakvu još nije doživio nijedan hrvatski umjetnik. Inicijativa je potekla od našega veleposlanika u Rimu, Damira Grubiše, no prihvaćena je s aklamacijom od uprave Muzeja, što je omogućilo relativno brzu i uspješnu realizaciju. Izložbu naslovljenu L'equilibrio asincrono (nepodudarna, izvanvremena ravnoteža) prati monumentalan katalog s uvodnim riječima ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i ambasadora Grubiše, te s tekstovima Gilla Dorflesa, Pierrea Restanya, Jacquesa Lassaignea, Wernera Schmalenbacha, Mildreda Constantinea, Luciana Caramela, Zorana Kržišnika, Predraga Matvejevića, Miroslava Gašparovića, Vjenceslava Richtera, Jure Kaštelana i autora ovih redova. Prilika izlaganja u Muzeju MAXXI u Rimu povod je da s Jagodom Buić povedemo razgovor o toj manifestaciji, ali i o njezinim posebnim vezama s Rimom.

 


 

J. BUIĆ: Isključujući moj grad u kojem sam se rodila – Split, i Dubrovnik u kojemu sam našla najviše sreće, Rim je moj grad. Na svakoj pjaci Rima ja sam doma. Ne postoji taj kutak Rima koji za mene ne znači, ne samo uspomenu, nego i koordinatu mojeg postojanja na mome početku. Ovu sam izložbu, naravno, posvetila mome ocu. To ne znači da sam time zatvorila krug, ali na neki način ipak da. U Rimu sam počela. Meni ostaje jedino da se nadam da neću u Rimu i završiti, ali tu sam izložbu tretirala uz znatnu pomoć drugih i vlastitu inspiraciju, da primjereno odgovori zahtjevnom prostoru što ga tvore elementi velike arhitektice Zahe Hadid i u koju je trebalo uklopiti i moj retrospektivni dio izložbe i moj recentni dio izložbe.

T. MAROEVIĆ: Možemo malo o početcima. Školovana si na Cinecittà, družila si se s Božom Košak. Reci nam ukratko što te sve vezuje s Rimom, a posebno o očevu rimskom razdoblju.

J. BUIĆ: Moj je otac živio u Rimu od 1944., kada je u automobilskoj nesreći izgubio sina koji je bio osobni prevoditelj Randolpha Churchilla. Nemajući sina, moj se otac bavio na neki način, skoro bih izgovorila riječ 'odgojem', Ivana Ilicha (budućega velikog sociologa i polemičkog teologa), za koga sam rekla da je odmah počeo učiti za kardinala. Moj je otac, unatoč svim životnim tragedijama (i političkim, i ratnim), imao snage da se posveti biblioteconomiji i paleografiji na Vatikanskom sveučilištu. On je bio čovjek koji je živio vrlo skromno, tako da je birao da li će kupiti autobusnu kartu, ili će popiti kavu. Stvorio je oko sebe malo društvo, društvo Splićana u egzilu: barba Jozo Kljaković, Bere Anđelinović i Vinko Brajević. Sjedili su u kavani Esperia na jednom od najljepših mjesta Rima, preko puta Palače pravde. Dijelili su svijet i dijelili svoju nostalgiju za zemljom u koju su se svi vratili, jedini Kljaković živ, i to onda kad više nije bilo moga oca da ga prati skoro slijepoga do kuće. Kretali su se u jednom dijelu Rima koji je bio najljepši, najpoetičniji, koji je najviše odgovarao njihovom emigrantskom sentimentu. Jer, kad već živiš bez dinara, onda bar gledaj oko sebe i u Palazzo, i u Castel Sant'Angelo. To je bio njihov đir. I u taj đir sam upala nakon deset godina što nisam mogla dobiti putovnicu. Ugledala sam i Rim, i mojeg oca. Moj je otac kao prvi zadatak uzeo da mi pokaže u koju se uru mora leći na klupi da bi se najbolje vidjelo kako je osvijetljena freska Piera della Francesca, a to je bilo u 9,30 ujutro, u Arezzu. Zatim me je, naravno, vodio pogledati Napuljski muzej. Pokazao mi je sve što je ljepota Italije, što je početak umjetnosti, jer ja sam onda bila još vrlo mlada. I, na kraju moje bilježnice, koju sam na žalost poklonila jednom muzeju u Malmöu, na kraju moje putne bilježnice pisalo je ovako: „Sve je već napravljeno, jedino ostaje biti iskren.“ Tako je počelo moje putovanje. U Zagrebu sam počela na Akademiji za primijenjenu umjetnost, imali smo sjajne profesore. Onda sam u Cinecitta upisala filmsku scenografiju, i tu sam naravno naučila mnogo, vidjela mnogo. To je bilo vrijeme kad je za stolom pored vas sjedio Fellini, kad ste očijukali s Mastroiannijem. Dakle, to je bio onaj limb o kojemu se samo može sanjati. Nešto me je u životu pratilo, a to je da sam u pravo vrijeme bila na pravom mjestu. U New Yorku sam se, na primjer, našla '80-ih godina, kada je New York bio najprofitabiltniji, najcvjetajući grad u smislu umjetnosti. Došla sam u Pariz sedamdeset i neke, kada je Pariz ponovno udahnuo svježinu koju je bio izgubio tijekom svoje preopterećene povijesti. Prema tome, moram reći, makar su uvjeti mojega života često bili ograničeni, imala sam jedan vrlo, vrlo bogat i na neki način privilegirani način života. Ne znam uopće što znači sjediti u čekaonici neke galerije. U životu, osim s velikim Claude Bernardom, s nijednim galeristom nisam razgovarala. Moja prva izložba u Parizu bila je u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza. Neću vam reći da sam razmažena, jer nisam nikada bila. Nikada nisam u životu dobila od nikoga atelje, nikada namještenje, nikada stalnu plaću. Ono što sam radila, od toga sam živjela. A najveći luksuz je taj što sam radila ono što sam voljela.

T. MAROEVIĆ: Još bih se ipak malo vratio na Rim. Obično spominješ prijateljstvo s Božom Košak.

J. BUIĆ: U Rimu je tada živio, čovjek bi mogao reći, cvijet intelektualne Europe. Tada je Italija izlazila iz ratne i poratne krize, to je bilo negdje pedeset i neke, tada je počeo rasti talijanski dizajn, talijanski film, i tada je zaista sve cvjetalo. O slikarstvu neću ni govoriti. Jednoga zimskog poslijepodneva prolazeći s ocem kroz Via del Babbuino, u jednoj maloj galerijici, koja se zvala Della Casapanca, dakle Galerija klupice, primijetili smo izložbu autorice s imenom koje je imalo kvačicu na Š i još jednu kvačicu na Ž, i u nostalgiji za svojom zemljom moga je oca odmah privuklo da kaže: „Ajmo unutra!“. Autorica te izložbe zvala se Boža Košak. Poslije sam ju nazvala Picasso mode, što je ona zapravo i bila. Rođena je Mariborčanka, studirala je na istoj Akademie für Angewandte Kunst u Beču kao ja, s tom razlikom da je ona poslije išla jedno vrijeme i u Bauhaus, a za razliku od mene spavala je u kašeti gdje stoje drva, jer nije imala gdje. To je kratko biografija Bože Košak, jedne velike umjetnice koja je negdje na početku rata sa svojim mužem otišla u Rim i tamo postala zapravo ... jednostavno, kad kažem... Picasso mode. Ona nikada nije potpisala niti jednu svoju kreaciju, a danas se prodaju samo potpisi. Boža je smatrala da to nije dostojno. I sve što sam naučila dobroga, veseloga, spontanoga, kreativnoga naučila sam od Bože. I meni je zapravo životni san da jednom u Mariboru, koji je nju, naravno, zaboravio, napravim njezinu izložbu. Nema što nije izmislila, nema što nije stavila u pitanje, a uvijek vezana negdje jednom nostalgijom na svoj slovenski kraj, ne etnografski, nego linijom jedne apsolutne svježine i neovisnosti o modi Pariza, o modi Rima, od bilo čega. Ona je bila Boža, a ja sam bila njezina najbolja prijateljica.

T. MAROEVIĆ: Krasno rečeno. Samo ti neću dozvoliti da si sve naučila, nego da si mnogo od nje naučila.

J. BUIĆ: Sve iz toga stava. Sve iz tog stava prema umjetnosti. Kao što me dovoljno poznaješ, taj moj stav je prilično ležeran.

T. MAROEVIĆ: Da, odlično. – Tako smo rimskoj izložbi dali emotivnu podlogu, dali smo premise. Otac i Boža prekrasno – i jednom i drugom si podigla mali verbalni spomenik, a to je i red. I sebi si pokazala kako doživljavaš rimski ambijent, kako slijediš Božu i oca i njegovu rimsku „klapu“, koja je živjela skromno, bili su siromašni, ali su imali utjehu gledajući vrhunske spomenike...

J. BUIĆ: Ne samo gledajući, nego svojom vrlo visokom kulturom u njoj sudjelujući. Ne zaboravimo da su se svi rodili u Dioklecijanovom gradu, oni su tu zapravo bili doma. A to što su imali novaca samo da kupe ili kartu od autobusa, ili kavu, nije bilo presudno. Sjećam se slične situacije u Beču, kada sam uvečer bila malo gladna, studentica, a vidjela da je u maloj Konzerthausu najavljen koncert čovjeka čije je ime opet imalo slova s kvačicama, što me je privuklo. Pjevao je mladi Čangalović. Tu su bile dvije kvačice. I sad ili gulaš, bio je šiling, ili koncert pjevača iz moje zemlje. Kupila sam kartu za koncert. Zamislite prvi put čuti u jednoj od najboljih koncertnih sala uopće mladoga Čangalovića, koji također prvi put pjeva u takvoj sali. Sva sam se naježila. Mi smo u Beču bili privilegirana studentarija. Moji su kolege, doduše, svi sjedili s partiturama, ja sam jedino učila klavir kod gospođe Peruzović u Splitu, tu sam počela i stala. Naša je privilegiju također bila u tome, da su se te godine na krv svadili Karajan i Furtwängler i onda su oni svakih petnaest dana jedan za drugim nastupali. Najprije bi Furtwängler napravio koncert „Matthäus-Passion“, a nakon petnaest dana isto bi napravio Karajan. Nakon toga je bila „Deveta“ Furtwänglerova, petnaest dana nakon toga „Deveta“ Karajanova. Da vas sada ne gnjavim i nabrajam, tu vrstu muzičkog odgoja sam ja imala.

T. MAROEVIĆ: To te je kandidiralo za teatar, operu, balet ... ti si puno radila za kazalište, posebno za glazbeno.

J. BUIĆ: Teatar je došao poslije...

T. MAROEVIĆ: I prije, i prije ... zar nisi još kao maturantica, u Splitu napravila...

J. BUIĆ: Vidiš što je historičar. Znaš li koja mi je bila najprva predstava? Bila sam inače kod Kaštelančića, išla sam u večernju školu na čemu sam mu vječno zahvalna. Dobila sam ponudu da napravim kostime za dvije opere: I pagliacci i Cavalleria rusticana. Odmah nakon toga radila sam još opremu za Ljubavnike.

T. MAROEVIĆ: Ovo tvoje sa č, ž, š, mi se strahovito sviđa, taj tvoj sentiment za našijence.

J. BUIĆ: Kažem ti: Boža Košak i Čangalović.

T. MAROEVIĆ: Nikad mi to nisi tako pričala.

J. BUIĆ: Pa nisam, eto ...

T. MAROEVIĆ: Ali vratimo se rimskoj izložbi. Kako si rekla točno, to su dvije izložbe. Jedna je mala retrospektiva, a druga je aktualni pregled s poantom reakcija na Lampedusu.

J. BUIĆ: Učinila sam ono što smatram da mi je inače dužnost kad se prezentiram u tom, zaista za mene danas najprestižnijem muzeju u Europi, da to učinim djelima po kojima sam dobila ime. To je bilo u gornjoj, velikoj, dvorani, a u donjoj prostoriji sam se predstavila s onim po čemu sam dobila prezime, a to je ono što mi se sada najviše sviđa i što radim s lakoćom i svježinom koju nisam imala prije. Prije sam više mislila, sada više ne mislim. Misliti škodi. Donji dio izložbe, moram reći moj utisak, posebno je dobrom primljen u publici, koja je zadnjih dana masovnije dolazila, to se razglasilo, nove su stvari bile čak bliže... Mladi ljudi su dolazili gledati, bila sam zaista ganuta. Puste ceduljice s adresama, javite mi se, dođite... To je bilo stvarno nešto o čemu čovjek može samo sanjati, što se – takoreći – viđa samo u crtanom filmu. Izložba je kratko trajala, nažalost; organizacija s naše strane – zbog oklijevanja u odgovoru – gubila je dragocjeno vrijeme, a oni tamo su, ubrzo imali druge planove. Izložba je trajala malo, ali je bila gusto posjećena.

T. MAROEVIĆ: Rekao bih da su organizacioni problemi nastali i zbog teškog okupljanja retrospektivne dionice izložbe, ali isplatilo se to doživjeti. Na rimskoj izložbi u velikoj dvorani na okupu su se našla tvoja remek-djela, ona po kojima si – kako si rekla – dobila ime, a zahvaljujući njima zapravo je uspostavljen kontinuitet i relacija između tvojih dvadesetak godina. Između tvojih recentnih ostvarenja, s jedne strane, a, s druge, samostalnih skulptura, reljefa na zidu, elementarnih boja crveno, crno, bijelo... a opet i materije koja je živjela silnim intenzitetom. Te tvoje tri-četiri fakture i tvori: vuna, juta, konoplja, pa papir i željezo, sisal – sve to je dobilo jedan poseban sklad, zapravo sintezu; cijela tvoja dotadašnja povijest ušla je u jedan novi dijalog. Možda smo čak mi koji smo te poznavali vidjeli po prvi puta cjelinu gdje svako djelo korespondira i dijalogizira s drugima. Ta sreća dinamičnog preklapanja, asinkrone ravnoteže...

J. BUIĆ: Ti si Tonko, osim što si povjesničar umjetnosti, koji stvaralaštvo doživljava kao nešto živo, a ne kao nešto knjiško, ti si ujedno i kavalir, veliki kavalir. Jer nije riječ o dvadesetak godina, nego o pedeset, a to zvuči dosta gordo, što mi ne služi možda u pitanju taštine. A komplimenat sigurno ...

T. MAROEVIĆ: Nije, prijateljice, ima tu i istine, jer u tvom opusu ima cezura, ima praznina, ima vremena kad nisi imala ...

J. BUIĆ: Dvadeset godina nisam radila.

T. MAROEVIĆ: Zato ti i govorim.

J. BUIĆ: Dvadeset godina uopće nisam radila. Susrela sam, pokazat ću vam sliku tamo, jednog krasnog čovjeka koji je bio ljepši iznutra nego izvana, a teško ga je zamisliti ljepšeg izvana. Meni je Ilys Kennedy, kad sam ju upoznala rekla: „Je li vi znate da ste upoznali najljepšeg čovjeka Amerike“. Ja sam na to rekla: „Oprostite Ilys, Europe možda“. Tih sam dvadeset godina provela u braku s Hansom Wuttkeom. Hans je bio na dužnosti potpredsjednika Svjetske banke, dakle, mi smo, istina, imali jako puno službenih putovanja, ali meni nitko nije branio da se u našem stanu u Watergateu, koji je imao 700 metara kvadratnih (moj je atelje na Kaptolu imao bit će 32 u kojima su nastala reprezentativna djela) bavim likovnošću, no meni nije padalo na pamet da se time bavim. Svijet, kao svijet, koji se prostro ispred mene prateći svoga muža, naravno bio je jedno obogaćenje koje se nije moglo propustiti zato da bih ja svijet obogatila nekim malim artefaktom, koji će možda netko vidjeti, a možda nikad i neće.

T. MAROEVIĆ: To ti neću uvrstiti u tiskani razgovor.

J. BUIĆ: Uvrsti, jer to je istina živa, živcata.

T. MAROEVIĆ: Prihvaćam, pod uvjetom da shvatim kako ti je odmak od neposrednog djelovanja koristio u proširivanju iskustva.

J. BUIĆ: Od Kineskog zida, Indije, svuda, sve smo proputovali s vrlo malim koferom. Sve sam vidjela, zamislite, osim Australije. Ne znam zbog čega, Australija mi je bila furešta. Neki otok koji nije iz moga arhipelaga... À propos otoka, mala digresija, jer se radi o danas. Čekajući tebe, odlučila sam da napravim Marinkovićevu Gloriju i to zato što je to moj dug prema njemu. Rankove Glorije su bile uvijek rađene u odnosu prema velikom autoru, prema tome velike opere, velike predstave. Ranko kao otočanin htio je malu komornu izvedbu; sukob inteligencije, vjere i životnog sukusa. Jer kad Glorija izgubi vjeru u sebe i uopće, ona nema razloga živjeti. A moj razlog, sasvim moj razlog, Glorija se rođenim imenom zove Jagoda. I to nije slučajno. Tako da se ja iz faze druženja vrlo dobro sjećam što je Ranko htio, a nikad nije to doživio sa svojom Glorijom. Pokušat ću u maloj crkvici, u kojoj sam lani izlagala svoje željezne brodiće, Ranku u čast ispuniti tu njegovu želju.

T. MAROEVIĆ: U Dubrovniku, crkvici Sv. Stjepana.

J. BUIĆ: Da, Sv. Stjepan. Pa ako sam mogla režirati Richarda III, imajući naravno Pređu Vušovića nezaboravnog kao Richarda, mislim da ću i svoj dug prema Ranku moći ispuniti ovoga ljeta.

T. MAROEVIĆ: Dobro, to ćemo možda ostaviti za razgovor za neku drugu reviju.

J. BUIĆ: Zašto? Ja ću ti reći zašto je dobro. Jer se ljudi neće moći načuditi, a kad to bude aktualno neće povjerovati. Ta je odluka donesena, čekajući Godota, danas poslijepodne.

T. MAROEVIĆ: Maloprije si spomenula da dvadeset godina nisi radila nova djela. Ja ću ustvrditi da si kroz dvadeset godina stekla iskustvo koje te je oslobodilo, koje ti je olakšalo zamišljanje. Mislim na radove u papiru i radove u željezu, koji su djelomično kolaž, djelomično varijacije ... one su zaigrane, one su doista slobodnije, a znak su izvanredne kreativne sposobnosti koja više ne zavisi od izvedbe, nego zavisi od ideje, od imaginacije, od intuicije – neposredno iz glave ulaziš u tvar. Papir modeliraš gotovo bi se reklo onako kako se sam oblikuje...

J. BUIĆ: Kako bi Basara rekao iz dupeta pa u glavu. Šalim se!

T. MAROEVIĆ: Dakle, razdoblje uvjetno rečeno, apstinencije od materijalizacije poslužilo ti je da si skupila novo iskustvo, očuvanu energiju, sposobnost da budeš neposrednija, da budeš izravnija, da budeš slobodnija. Zato su ti radovi u donjem dijelu izložbe tako privlačni. Unatoč povijesnoj težini i impresivnosti ambijenata u velikoj dvorani, opusa tapiserija, u koji ulazimo kao u magični, izmaštani svijet, radovi iz donje prostorije, papiri i željeza, za njima ne zaostaju, jer pršte čudesnom slobodom, što je velika riječ, svjedoče autentičnu otvorenost, zaigranost, lucidnost, upravo poetičnu svježinu. Kaži nam kako sama vidiš svoje najnovije razdoblje rada kojim si zaokružila rimsku izložbu. Namjerno si se htjela ograničiti isključivo na djela nastala u posljednje dvije godine. Možda na taj način najbolje završavamo intervju, koji je motiviran tvojom rimskom izložbom i tvojim sadašnjim interesima.

J. BUIĆ: Rođena sam Splićanka sa svom bezobraznošću jedne splitske mulice, rođene na Matejuški. Doduše, moj pradjed je bio prvi gradonačelnik Splita, moj otac je bio gradonačelnik Splita, bio je ban Primorske banovine, ali ja sam splitska mulica, rođena na Matejuški sa svom dozom potrebne bezobraznosti. Ali, paralelno, ja sam uslijed tog backgrounda odgojena neobično, neću reći bigotno, ali kao neobično odgovorna, neobično sramežljiva, što bi se moglo odnositi i na moj odnos prema gospodi koja su me okruživala, a isto tako, pogotovo, prema mome poslu. Uvijek sam se sakrivala iza artefakata. Da li je to bila scenografija, te sam ja bila zakulisno biće, da li je to bio prodor u tamne mekane prostore u kojem se čovjek mogao zamotati i nestati. Uvijek sam se sakrivala iza mog kreativnog trenutka. Imam vrlo jednostavan odgovor. Iz sramežljivosti, i ničega drugog. Ja sam bila autokritična kao što je svaki čovjek autokritičan koji ima veze s kulturom. Bila sam kritična i prema drugima, ali prema sebi nemilosrdna. Za druge sam nalazila opravdanje. Dok nisam dovoljno ostarila i shvatila koliko je to nevažno, i shvatila da se nemam čega sramiti, da sam napravila ono što sam imala napraviti, ako sam uopće trebala napraviti i da sve ovo što radim sada da je to poklon u prvom redu meni. Ako netko to hoće primiti i predstaviti bit ću mu zahvalna, jer je to dokaz da se nisam trebala sramiti.

T. MAROEVIĆ: Mislim da je to poanta. Hvala ti na razgovoru koji je sretno povezao biografske i poetičko-kreativne implikacije, te nam pruža dosta koherentnu sliku.

Fotogalerija
Image
Jagoda Buić
Jagoda Buić
Image
Jagoda Buić
Jagoda Buić
Image
Jagoda Buić


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026