ostalo
DALIBOR MARTINIS
Moja narav, medij i jezik kojim se služim u svom radu isključuju kako patetični, tako i borbeno-angažirani odnos prema ratu.
mBHBEBm VANJA BABIĆ & ŠAŠA PAVKOVIĆ natoč neospornoj činjenici da ste već dva desetljeća priznati svjetski video artist, Vaših nasljednika, mladih umjetnika koji koriste video u svom umjetničkom izrazu kod nas gotovo da i nema. Što je po Vašem mišljenju tome uzrok? Naša sredina oduvijek je bila konzervativna, nesklona novinama i promjenama. I sada se često govori o povratku onim mitskim, nepromjenjivim, temeljnim vrijednostima. Ali se pri tom zaboravlja ono: stalna na tom svijetu samo mijena jest. Sudbina videa koji je, kao što rekoh, paradigma prolaznosti u sklopu opće sudbine suvremene umjetnosti u nas nema neko posebno mjesto niti dramatiku. Naše društvo i kulturni establishment jednostavno su procijenili da takvo što ne zavređuje njihovu pozornost i eventualna međunarodna afirmacija ponekog pojedinca ni u kojem slučaju ne može uzdrmati jednom donesene prosudbe. Danas je jednako teško baviti se videom, kao što je bilo kada sam prije 20 godina započinjao, i nije ni čudo da je broj mladih autora simboličan. Mnogi Vaši radovi nastali su u in ozemstvu, u stranim produkcijama. Kakvi su vani uvjeti za rad, u usporedbi sa situacijom kod nas? U većini razvijenih zapadnih zemalja suvremena umjetnička produkcija stimulira se i subvencionira kroz razne državne ili privatne fondacije. Suvremena umjetnost i odnos prema njoj govori o civilizacijskom stupnju određene sredine. Velike međunarodne izložbe suvremene umjetnosti poput Venecijanskog biennala ili Documente u Kasselu privlače stotine tisuća posjetitelja iz cijelog svijeta. Jasno je da u takvom okolišu umjetničko djelovanje, tako i ono vezano uz video, može očekivati posve drugačiji tretman društva i kulturnih institucija. Ma koliko da su produkcije video radova niskobudžetne, one ipak imaju budžet, znači da ljudi angažirani na nekom projektu rade kao profesionalci, da se troškovi produkcije mogu namiriti itd. Kod nas za video nema nikakvog novca pa se ne može uopće govoriti o umjetničkoj video produkciji. Postoje samo malobrojni radovi koji se povremeno realiziraju unatoč nemogućim uvjetima. Što onda za Vas znače sudjelovanja na uglednim smotrama video umjetnosti poput nedavno održane smotre u sklopu Berlinskog filmskog festivala? Međunarodni festivali i izložbe mene kao umjetnika doslovno održavaju na životu. Naime, pozivi na takve priredbe često podrazumijevaju i realizacije novih djela. To se naročito odnosi na video-instalacije koje sam gotovo sve od reda ostvario zahvaljujući pozivu neke produkcijske kuće, galerije, muzeja ili festivala. Produkcija videa, a zatim i realizacija mojih instalacija u materijalnom i tehničkom smislu, često su zahtjevni i relativno skupi zahvati i oni su mogući samo u okolnostima u kojima je to djelo cijenjeno i željeno. U protivnom, to se može doživjeti kao rasipništvo, jer ponavljam, moji radovi postoje u sferi estetike nestajanja. Ukratko, da tih poziva nije bilo, mi danas ne bismo imali o čemu razgovarati. U zajedničkim radovima sa Sanjom Iveković mahom problematizirate odnos medu spolovima (muško - žensko). Kakva je podjela posla u tom skupnom radu? Sanja Iveković i ja do sada smo zajednički realizirali više video vrpca. U autorskom smislu mi prolazimo kroz faze kolaboracije i faze posve autonomnog rada i svaki put naš susret na nekom projektu započinje drugačije. U zajedničkim radovima često, možda čak i uvijek, tematska nam je osnova odnos muško-žensko. Tako svakom ostaje mogućnost da zadrži svoj pogled na svijet, svoj senzibilitet, svoj rukopis. Iako svaki zajednički rad pretpostavlja određene kompromise, mislim da dualistička priroda naših zajedničkih video-vrpca dokazuje međusobno poštivanje ljudskih i autorskih osobnosti. Bonito Oliva ključnim problemom razdoblja manirizma uzima dijalektiku odnosa unutra-vani. Taj mi se odnos čini primarnim i u mediju video instalacije: instalacija nas uvlači unutra, postajemo dio nje, ali ekran nas, kao fizička prepreka, uvijek ostavlja vani. Sto mislite o tvrdnji da je današnji video izraz manirističke struje recentne umjetnosti u odnosu na klasične mogućnosti slikarstva i kiparstva? Ako pod manirizmom podrazumijevamo sumnju u postojeća pravila i umjetničke konvencije, iztezak umjetničkog djela iz plohe ili zatvorenog volumena u prostor, odsutnost centra - onda svakako video instalacija, ali i instalacija u širem smislu, jest izraz manirizma, postklasicizma ili postmodernizma. Mene je godinama opsjedala ona izdužena lubanja koju je Holbein nadoslikao u već praktički završenu kompoziciju slike Ambasadori (1533). Oko tog izmijenjenog detalja slike ja sam sagradio cijelu dramsku strukturu Dutch Moves i geometriju promatranja video-instalacije Pogled na drugi pogled. Unošenjem anamorfoze, Holbein je doveo u pitanje do tada nedodirljive zakone renesansne perspektive koja je gledatelju osiguravala centralnu, božansku vizuru na svijet. To izmicanje središnjeg položaja gledatelja prema slici i uvođenje istovremeno dvaju gledišta, od kojih svako dovodi u pitanje ono drugo, jest postupak koji je danas jednako valjan kao i u Holbeinovo vrijeme. Instalacija Paysage Perdu iz 1991. i Vaš posljednji rad Registar pokazan u Berlinu referiraju se na rat u Hrvatskoj i Bosni. Jesu li ta djela angažirana, želite li njima gledateljima dati poruku upozarenja odnosno osvješćenja, ili su to ipak samo Vaša osobna preispitivanja, bez ambicija da budu shvaćena kao društveni komentari vremena u kojem živimo? Ovo je vrijeme kada takozvani povijesni procesi u potpunosti vladaju našom individualnošću. Rat i strahote koje on donosi izravni su napad na egzistencijalne vrijednosti za koje smo mislili da su u nama usađene čvrsto i trajno. Čin stvaranja za umjetnika jedna je od tih vrijednosti i u mojem slučaju, kao i u slučejevima manje više svih mojih kolega, jedno je vrijeme moj kreativni aparat bio totalno blokiran. De facto sam prestao biti umjetnik. Ja sam doduše i dalje obavljao svakodnevne rutinske poslove koje obavljaju umjetnici, sudjelovao sam na izložbama i festivalima, ali nisam bio u stanju ništa novo stvoriti. Rat je bio naša opsesija i izbor uvijek novih frustracija i ja ga jednostavno nisam umio pretvoriti u temu. Moja narav, medij i jezik kojim se služim u svom radu isključuju kako patetični, tako Posljednja večera, 1993 i borbeno-angažirani odnos prema ratu, a neki analitički, distancirani ili stilizirani izraz takvog tragičnog stanja činio mi se posve neprimjeren. Kada je poginuo Gordan Lederer, a potom i Žarko Kajićoba kao TV snimatelji, do početka rata moji kolege i suradnici, ljudi s kamerom, kako bi rekao Dziga Vertov, i gledajući stalno iznova zadnje kadrove koje je zabilježila njihova kamera prije nego što su ubijeni, ja sam otkrio jednu tužnu istinu. Na njihovim posljednjim snimcima vidi se pejzaž, kompozicija s temom iz prirode - a upravo iz tog pejzaža na njih je vrebala smrt. Tako je nastala video-instalacija Pavsage perduizgubljeni krajolik. Pejzaž, kao slikarski genre za mene je prestao postojati onog trenutka kada je smaknuo svoje slikare. Sada zvuči nevjerojatno da sam motiv slike koja hoće ubiti svog tvorca obradio u video-instalaciji Pogled na drugi pogled, 1986. Registar je novi rad i očito da sam sada već osvojio taj distancirani izraz, jer se ovdje bavim smrću kroz prizmu velikih brojeva. Iako su pojedinačna imena uredno kompjutorom ispisana i izgovorena množina glasova u ovoj se instalaciji pretvara u kakofoniju, u nerazgovjetni i monotoni žamor. Da lije instalacija Kameni vrt Vaša interpretacija sintagme elektronski zen? Kameni vrtovi predstavljaju zen interpretaciju prirode. Moj je kameni vrt, dakle, interpretacija interpretacije. Tome treba pridodati činjenicu da sam se ja upoznao sa ženom ponajprije preko Johna Cagea, američkog skladatelja - dakle opet posredno, kroz njegovu interpretaciju. Nekoliko godina nakon nastanka Rock Gardena sa Sanjom Iveković snimio sam video Chanovu koji je bio plod naše fascinacije Knjigom o čaju Kakuzoa Okakure. Treću stranicu te prizme svakako je postavio Koreanac Nam June Paik sa svojom neopterećenom mješavinom azijskog žena i euroameričkog fluxusa. Tek nakon svih ovih utjecaja, ja sam dobio priliku boraviti u Japanu i više nisam siguran koliko je taj izravni kontakt s japanskom kulturom, sa zen vrtovima i ceremonijom čaja autentičan kao doživljaj, a koliko je bio samo ovjera prije usvojenih stavova. U svakom slučaju, nastojao sam izbjeći pseudoantropoloski pogled na stranu kulturu, pri čemu bi izgledalo kao da ja nešto nekome otkrivam. Zanima li Vas više fragmentarna struktura video priča, ili biste češće željeli realizirati radove čv ršćih nara tivn ih struktura? Pogled na drugi pogled, 1986 Nikad me nije zanimala čvrsta narativna struktura, linearni slijed priče. S unošenjem elemenata drame i naracije u moje video radove počeo sam početkom osamdesetih, kada sam odlučio okrenuti kameru od sebe. Do tada, ja sam bio izvođač - perfomer, a video-kamera registrator mojih akcija ili performancea, koji su uvijek bili realizacije zadatih koncepata, prije zamišljenih i definiranih postupaka. Rad sa Sanjom na zajedničkim projektima nametnuo nam je potrebu da uvedemo likove koji će se pojavljivati umjesto nas, jer su nas zanimali univerzalni aspekti muško-ženskih odnosa. S likovima su u radove ušli i elementi naracije. Međutim, moj interes za video počiva upravo na osobitosti tog medija i na njegovoj neporecivoj vezi s televizijom, koja, promatrana kao jedan složeni komunikacijski sustav, ne poštuje principe linearne dramske strukture. Moj TV-video Dutch Movesr/ (1986) sadrži 45 narativnih tokova, naracija mu je razlomljena kao da se usporedno odvija na 4-5 tv-kanala koje gledatelj stalno mijenja pomoću daljinskog upravljača. Ta potreba gledatelja da stalno skače s kanala na kanal, sa sportskog na film, s filma na MTV, s MTV-a na vijesti zove se zapping pa je jedan kritičar u Cahiers du Cinema nazvao taj narativni postupak u Dutch Moves zipp-zapp-om. Uopče, mislim da suvremena civilizacija funkcionira upravo zahvaljujući svojem fragmentiranom karakteru, usporednosti različitih kulturnih, političkih i društvenih tokova. Kroz svo ovo vrijeme našeg rata, bilo je dovoljno otići u Leibnitz da bi čovjek osjetio koliko je ta naša tragedija samo fragment u odnosu na globalnu pripovijest. Naravno, nitko ne može biti siguran da jedan takav mali fragment neće prouzročiti promjenu cjeline. Teorija Kaosa ostavlja mogućnost da je oiujno nevrijeme na Filipinima počelo od treptaja krila jednog leptira negdje u Finskoj. U radu Supper At Last koristite glasove Duchampa, Freuda, Brechta, Joycea, Paje Patka itd. Sto ste željeli sugerirati izborom upravo tih ličnosti? Supper At Last nastala je kao plod mojeg zanimanja na temu stola. Ja sam od kraja sedamdesetih napravio više instalacija koje su na ovaj ili onaj način tematizirale stol. Stol kao mjesto rada (Umjetnik pri radu, 1979), stol kao mjesto susreta (Tavola calda), stol kao mjesto kontemplacije (Daleka piramida, 1990). Stol kao skulpturalni objekt u video-instalaciji omogućio mi je uvođenje okomite projekcije u čemu sam vidio bitnu promjenu u odnosu na uobičajenu horizontalnu projekciju na zid-ekran. Projiciranjem slike na površinu stola, funkciju ekrana preuzima stolnjak, dakle materijal koji ima visoku taktilnu vrijednost jer ga dodirujemo, na njega odlažemo pribor za jelo itd. Kada sam realizirao instalaciju Tavola calda , koja je bila jedna komorna verzija te teme, poželio sam napraviti rad koji će poći od biblijske priče o posljednjoj večeri. Kada sam odlučio da se rad referira na specifičnu umjetničku interpretaciju te teme, a to je Leonarodva freska u samostanu Santa Maria delle Grazie, učinilo mi se mogućim da umjesto religioznih rituala motiv iskoristim za jedan zamišljeni, pomalo tajanstveni sastanak umjetnika i likova koji su označili kulturu 20. stoljeća, čiji bolni kraj već proživljavamo. Izbor autentičnih snimki glasova, koje gledatelj može čuti kroz slušalice za svakim od 13 stolaca koji su postavljeni uzduž 6 metara dugog stola, mogao bi biti i odgovor na vaše prijašnje pitanje koje su filozofske, ideološke, religijske i artističke ideje bile značajne za moje formiranje kao umjetnika. Na mojoj večeri prisutni su Duchamp, Freud, Malje vič, Warhol, Brecht, Donald Duck, Einstein, Marilvn Monroe, Cage, Frida Kahlo, Elvis Preslev, Joyce i telefonski glas koji objavljuje točno vrijeme. 70-ih godina često ste pribjegavali performanceu u svom umjetničkom stvaralaštvu. Višega, međutim, uopče ne koristite. Zašto? 70-ih godina moj je rad bio označen medijskim nomadizmom. Sumnja u slikarstvo kao mogući okvir mojih umjetničkih interesa u meni je sazrela već na Akademiji. Moj prvi javni nastup bio je 1969. u Galeriji Studentskog centra s instalacijom Ambijent N&Z. 1973. počeo sam raditi s videom, ali ponajviše kao sredstvom registracije vlastitih akcija i performancea. Na sličan način radio sam i s fotografijom i zvukom. Kao što sam rekao u jednom trenutku, osjetio sam potrebu da zamijenim mjesto i da umjesto ispred, stanem iza kamere. To je premještanje bilo ključno, jer sam time odustao od problematike vlastitog identiteta, estetike osobne mitologije i prestao izlagati samog sebe. Mislim da je tu određenu ulogu odigrala i činjenica da se ja ne osjećam ugodno kao izvođač pred publikom. Svi performancei koje sam izveo za mene su uvijek bili pomalo traumatski doživljaji. M Stoji li tvrdnja da je svijest o prolaznosti Vaša temeljna preokupacija? Na koji način taj, za mnoge frustrirajući osjećaj, za Vas postaje inspirativan? Prolaznost je zaista u osnovi gotovo svih mojih radova. To je ona četvrta dimenzija koja je ušla u moj rad onog trenutka kada sam usvojio video kao sredstvo izraza. Dakle, radi se o nečem što je mnogo dublje od eventualnog tematskog interesa. Paul Virilio suvremenu je sliku nazvao vrijeme-slikom. Po njemu, do izuma fotografije postojala je samo estetika pojave (appearance). Slika je postojala zahvaljujući opstojnosti svojeg medija - kamena, drva ili obojenog platna. Dolaskom fotografije, koju slijedi film pa video, mi ulazimo u carstvo estetike nestanka (disappearance). Opstojnost slike danas je samo retinalna. Prolaznost je, dakle, ugrađena u sve moje radove. Svaka video-instalacija postoji samo u vremenu i prostoru u kojem je izložena. Prije i poslije postoje samo neki njeni elementi koji, međutim, nisu nimalo reprezentativni za rad kao cjelinu. Svijest o toj prolaznosti često se iskazuje i na nivou teme. Jedan rad iz 1981. nazvao sam Sic-Transit. Emisija Radar HRT-a, kojoj ste Vi autori redatelj, za temu ima suvremenu urbanu kulturu. Kako je raditi emisiju takve vrste u populističkom i konzervativnom okruženju državne televizije, kojoj većina publike nije urbana i ne naginje suvremenosti? Moj angažman na televiziji proteže se kroz oba režima, tako da sam imao priliku iskušati svoj koncept u dva različita politička okružja. Suprotno uvriježenom mišljenju, moja iskustva nisu bitno različita, tim više što je, naprimjer, sastav redakcije unutar koje ja realiziram Radar ostao gotovo nepromijenjen. Moram istaknuti da kao autor imam potpunu slobodu izbora sadržaja i forme emisije. Cijena koju za to treba platiti relativno je getoiziranje Radara u programskoj shemi HRT-a, jer se on emitira na samom kraju programa, vrlo kasno navečer i time je krug potencijalnih gledatelja bitno smanjen. Na sreću, mi se obraćamo društvenoj grupi koju čine mlaždi intelektualci, osobe koje su aktivne i u to doba dana, čak štoviše, možda je to i jedino vrijeme kad si mogu dozvoliti gledanje televizije. Inače, upravo kroz rad na Radaru, mogu pratiti promjene sociokulturne karte Zagreba i ostalih urbanih središta u Hrvatskoj u ovih nekoliko godina i nažalost, sadržaji koji čine urbanitet jedne sredine u nas su poprimili zabrinjavajuće silazni trend. Događaji poput Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa, i drugih oko kojih je Radar gradio svoj profil mrzovoljom države spram suvremenosti kao kulturne kategorije, praktički su ugašeni. Prostor proširenih medija pri HDLU već duže vrijeme ne djeluje, a Galerija suvremene umjetnosti nalazi se u neriješenoj financijskoj i prostornoj situaciji. Filmska proizvodnja praktički je posve ugašena. Ne postoji nikakav sustav stimulacija umjetnika ili njihovih projekata. Sve to prisiljava umjetnike da kontinuitet svog rada i kulturne scene uopće, održavaju trošeći isključivo vlastite rezerve, bilo da se radi o novcu, vremenu ili motivaciji. Radar u tom kontekstu nastoji promicati autore i njihov rad, pri tome biti refMjjBB iiMjiJKiMBiiw8 Prolaznost je zaista u osnovi gotovo svih mojih radova. To je ona četvrta dimenzija... erentna točka u kojoj se slijevaju i razmjenjuju informacije i projekti iz područja suvremene urbane kulture. Zahvaljujući ponajviše mojim suradnicima, mislim da je emisija jasno profilirana te da jamči jedan ujednačeni i visoki kriterij izbora i obrade tema.Kakva je novčana vrijednost video arta na svjetskom tržištu umjetnina? Vaši se radovi nalaze u kolekcijama MSU Zagreb, MOMA-e u Nezv Yorku, Stedelijk Museuma u Amsterdamu, Kunsthausa u Ziirichu itd. Kolika im je cijena? Video art postoji u mediju, ali ne postoji u materijalu. I u onom doslovnom fizičkom smislu video nema materijalne podloge. Na video vrpci nema nikakve slike, slika se stvara tek na TV ekranu, a tamo je samo trenutni bljesak na fosforescentnoj plohi katodne cijevi. U video terminologiji postoji pojam originala samo Rock Garden, 1986 u tehničkom smislu, to je takozvana master-kopija - prva generacija montiranog i dovršenog djela. Master se čuva, jer se iz njega rade sve ostale kopije, ali on nije više original, original je sirovi materijal iz kojeg je montažom stvoren master i obično se ne čuva. Ovo govorim zato da bih ukazao na apsurd koji se krije u vašem pitanju. Video nema pojedinačne tržišne vrijednosti poput slike ili skulpture, jer se on prodaje kao tek jedna od neograničenog broja kopija. Video nekog umjetnika dokazuje svoju vrijednost na tržištu ponajprije učestalošću javnih prikazivanja. U tom je smislu, naprimjer, otkup i uvrštenje Chanovu u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku za Sanju i mene značio jako puno, jer su taj rad oni prikazali do sada već u tri-četiri različite izložbe i programa. S video-instalacijom je drugi slučaj. Ona se tretira poput originalne skulpture ili instalacije izvedene u čvrstim materijalima. U odnosu na prilike vani, što mislite o nemoći ovdašnjih institucija, nepostojanju tržišta kao valjanog pokazatelja kvalitetne umjetničke prakse, jadnom stanju te odumiranju teorijskih i kritičkih publikacija? Mi sada prolazimo kroz onu herojsku fazu postkomunizma, u kojoj se svi prave da mrze prošlost, a ustvari ih je beskrajno strah budućnosti. Osim toga, konzerva tizam koji se iskazuje kroz sustavno nepovjerenje prema svemu što je moderno i suvremeno u nas ima mnogo dužu tradiciju negoli nam se čini. Kulturni establishment jedva da je pretrpio neke promjene, isti ljudi odlučuju što je dostojno države, a što nije. Što se tiče tržišta, ne slažem se da ono ne postoji. Nas problem jest da ono ne poštuje međunarodne estetske kriterije, već se povodi za lokalnim, da ne kažem provincijalnim sustavom vrijednosti i ukusom novopečene više klase koja je još prezauzeta kupovanjem statusnih simbola i učenjem bontona.