ostalo
DAMIR SOKIĆ
.1
-,-.-.-.-.. . . , .;:;: ..-..- - ..... :- -- . . . : . . : : : . . . . . .. L . .. -.;.-.-.::-.-. _:.-. -.-.;. -._ .. : . . . - :-< 0 .,***: š*Ks , -w-:;: ; :: ?;y. /.iv1 ;; .»li; II ;s:slli « ! $$$8&&t& * Uf <:.. : Fontana, 1979 Snimio: Damir Sokić iekata artp Bol [padni [dublja blizak u to vrli arijama ili okolišu znat ose J* K tispijev svoj metode ta .Mlin Tste i istoji monui gotovo jaj nost ovih raaitji, on nastoji sačuvati stvarnu fakturu korištenog materijala kakoH na kraju, ipak, u prvi plan izbila objektivna krhkost stvorenih konstrukcijajma ovdje i ponešto alkemijskog, kao npr. « u pokušaju da se neonskom rasvjetom posrebri voda improvizirane fontane. Pripadnost Novoj slici s početka 80-tih, gotovo opsesivna želja za slikanjem, n sputavaju započete Sokićeve tendencije ka geometriziranju, kako dvodimenzionalne površine platna, tako ni prostora koji često postaje poligon cjelovito instaliranih odnosa Hka-objekt, i to na način da pomalo sakralnaš pogled prema postavljenom. Slioga, kod Sokić a uvijek bliska depattern-u, iako sheme mramka ne pate od strogih nkciii je nekakve olt pale lPffi gu do vito nalaze fVem oltari i totHil Hii : čivo §Mka, Sokić se ostorne isječke tivn* trudi da [preseli u filuzionis zamlšlje. Prostor s i pristup je n na. ovai nnh ulptura, tj. instalacija čistu sliku. Započevši ovske interpretacije, 19 laži u New York, malj svoj izraz, ali nikada nei interakcije vanjskog ; Tako njegov plastici iznova nastoji zakorar Sokiću kao slik kiparu. * mog platna. Znači, isti, samo je medij ek jedan postojeći, sada preseljena u stroge mondrijan6. godine Sokić odpnalno pročišćava dustaje od moguće slikanog prostora, esteticizam uvijek prema van. Zbog no govoriti sarfio o ili samo o Sokić u kao Kontura 9 ii Koliko je za hrvatsku umjetnost povijesno opravdan trend nove slike s početka osamdesetih i može li se pojam genius loci i u našoj kritici s lakoćom kontekstu ali zirati? Počeo sam izlagati dosta ranije, polovicom sedamdesetih. Radio sam skulpture, assemblage, instalacije. Bilo je to vrijeme potpune zasićenosti tzv. Novom umjetničkom praksom. Naime, taj naziv je izmišljen postfestum za umjetnost koja je već krepavala. Postala je strašno dosadna, pa je GSU napravila retrospektivnu izložbu i Praksu spremila u povijest. Umjetnosti je bilo potrebno tijelo i to je vrijeme od kojeg je ostao gorak okus ideologije i moraliziranja. Našao sam to tijelo u Siromašnoj umjetnosti. Neki drugi su ga našli u Primarnom ili u Analitičkom slikarstvu, neki u nečemu trećem. Premda se tada govorilo da je važniji radni proces od rezultata, tj. da je sam proces rezultat, mislim da to nije bilo sasvim točno. To su bili ostaci moraliziranja iz prethodnog perioda. Svi umjetnici bliski siromašnoj umjetnosti, Primarnom i Analitičkom slikarstvu, potjecali su s Akademije. Dakle, bili su obrazovani slikari. Zato mislim da su i našli inspiraciju u umjtnosti s kakvim takvim tijelom. Primarno i Analitičko slikarstvo je s idejnog stanovišta već bilo definirano; bilo je slijepa ulica, bilo je tu još jedva nečeg za obaviti. Tek ostaviti trag vlastita rukopisa. Siromašna umjetnost koja je kronološki prethodila Novoj umjetničkoj praksi, smatrao sam, osta val jala je puno više mogućnosti. Ovim umjetnicima sustavnije se u to vrijeme bavila Galerija Nova. Iza toga je došla Nova slika. Kuljala je odsvud. Svi su slikali. Teško je bilo odoljeti tom izazovu. I kritičarima, ne samo umjetnicima. Određeni fond radova tog senzibiliteta postojao je od prije, pa se datum postojanja Nove slike mogao vratiti malo unazad, tako da ne bude baš sve objašnjeno trendom. Ta isprika je bila potrebnija kritici nego umjetnicima. Na koncu, umjetnik Đuro Seder napisao je najnadahnutiji tekst o razlozima za Novu sliku. U početku nitko nije spominjao genius loci. Nikome nije trebalo opravdanje. Nije se imalo vremena za preispitivanje. Trebalo je slikati. Genius loci je za mene pojam vitalnosti. Vidim ga upravo u mogućnosti prihvaćanja novog u umjetnosti. Oni koji ostaju neosjetljivi na novo pripadaju kategoriji mediocritas loci. Ne postoji hrvatski genius loci ili bar ne postoji tamo gdje ga neki hoće vidjeti. Trend nije pitanje opravdanosti ili neopravdanosti. Deplasirano je o trendu uopće govoriti. GORE LIJEVO Dacha Vacation and Red Cavalry, 1982, drvo, crvena užarena žica, el. instalacija DOLJE Kocka, 1978, karton cć - w .0 U tvojim tadašnjim radovima neke jasne citatnosti gotovo da i nema. S jedne strane sadržajno si zaokupiran razvijanjem dekorativnih shema bliskih pattern-u, a s druge strane, kao da si oslikavao scenografiju nekih dalekih kultova? Na mene je Nova slika čudno djelovala. Iz ove perspektive gledano, prije pojave Nove slike radio sam nešto vrlo blizu kasnijoj fazi Nove slike. Naime, prvi val na samom početku osamdesetih bio je vrlo emotivan, sirov, divlji, ekspresivan, patetičan. Ja sam u to vrijeme, 1983, u Suvremenoj radio izložbu instalacija kakve su se kasnije radile. Danas izgleda da nešto nisam radio po redu. Kako je to tada izgledalo, nemam pojma. Poslije te izložbe počeo sam slikati ovo što ti zoveš scenografijom dalekih kultova. Manje se tu radilo o kultu, a više o scenografiji, možda opernoj, prilično patetično. Sada bih volio da je bilo bar malo ironije i posprdljivosti. Ali, nažalost, nije bilo. Opsjeo me tada Vanja Radauš svojom knjigom skitnji po Slavoniji-Srednjovjekovni spomenici Slavonije. Gledao sam fotografije i slikao očaran ruinu Bijele, gotički fragment benediktinske opatije iz 14-tog stoljeća. Ne uobražavam da sam ikad išta predvidio ili prorekao, ali sam sada zatečen da sam naslikanu slavonsku ruševinu nazvao Evropa voli. Nova slika mi je napravila popriličan rusvaj u glavi, ali mi se tek kasnije u New Yorku zavrtilo od ponovo porušene Slavonije. Iste slike, samo oštrije. Od samog se početka kod tebe sluti tendencija prema strogoj i pročišćenoj geometriji. Doista, ti se u jednom trenutku i upuštaš u reinterpretaciju Mondriana. Jesi li time želio samo proširiti polje čistog estetskog plasticizrna ili si u Mišljenoj geometriji tražio i neke trajne ideološke izvjesnosti? Kad govoriš o Mondrijanu, mislim da ove dvije stvari stoje zajedno. Proširiti polje čistog estetskog plasticizma bilo je nastojanje trajnije ideološke naravi cijele grupe De Stijl. Kad gledaš Mondrijanovo djelo, ono je u fazama i gotičko i klasično i barokno itd. AH kad je djelo prekinuto, kad je autora fizički nestalo, stvar je zaleđena. Ostalo je kristalno jasno mišljenje. Nema mu se što dodati. To je čvrsto mjesto u umjetnosti. Nitko to ne možp nastaviti. Ali je to isto tako postalo i opće mjesto. Mogao bih nabrojati desetak poznatih umjetnika koji su nalazili inspiraciju u Mondrijanu. Ja njegove slike koristim kao bilo koji drugi motiv, skoro kao pejzaž. Da sam to slikao 77 ili 78 godine, kad sam radio nešto minimalno i siromašno, moglo bi se reći da imam tendencije strogoj i Nema ni jednog Neo-geo umjetnika direktno vezanog na povijesne geometrije. GORE Bez naslova, 1988, DOUE Naći grala, 1985, drvo, rog, plastika, 73 x 82 x 82 cm. . pročišćenoj geometriji. Ovako, u međuvremenu sam svašta napravio i desilo se mnogih neo događaja. Kako uopće gledaš na neo-geo pojavu? Neo-geo nema veze s Mondrijanom. Nema ni jednog Neo-geo umjetnika direktno vezanog na povijesne geometrije. Uglavnom geometrija nije bila direktna inspiracija za Neo-geo. To je pojam vezan gotovo isključivo za radove nekolicine umjetnika iz New Yorka, nastale u drugoj polovici osamdesetih. Nailazim da se taj pojam shvaća ovdje mnogo šire. Kad god se po3 c 0 .2 lo .0 Jj javi nešto geometrijsko, čujem da j Neo-geo. Valjda zakašnjeli, s obzirom da je naziv pridodan za već definirane stvari prije 6-7 godina. To je guranje u nešto gdje se ne spada, pod tuđu elaboraciju. Sam Neo-geo je jedan komotan naziv koji nikoga ne obavezuje previše. Ni kritičara, ni umjetnika i zbog toga se nasjeda i pomišlja da su mnogi radovi pokriveni tim nazivom i sve je prepušteno proizvoljnim tumačenjima. Sjetim se izjave jedne osobe kod nas koja je pokušala pisati o umjetnosti i o tome kako je naša kritika dobra i kako bi se mogla nositi i s mnogo većom umjetnosti nego li je naša. Kakva budalaština! Znači, umjetnik bi mogao reći da bi mogao raditi i veću umjetnost kad bi živio u većoj i zanimljivoj sredini. Pamtim jedan rad iz Hrvatske. Gotovac je prekrižio na zidu New York i napisao Skabrnja. Naša sredina je dovoljno velika i pogotovo danas dovoljno zanimljiva. : KttKtti IIIIIE Počevši još od Argana neprestano se u Europi pokreće pitanje o krizi umjetnosti, dok su u Americi razmišljanja na ovaj način gotovo tabu. Tvoja neposredna iskustva dopustit će ti da nešto kažeš o tome koliko smo uistinu različiti? U Americi se ne govori o krizama. Može se eventualno govoriti o krizi na tržištu, o nekim privremenim situacijama, ali ne o sudbinskim. Pogledajmo koliko tamo ima ekspresionizma u umjetnosti. Malo. To je skoro znak slabosti, nepristojnosti, neukusnog razbacivanja emocijama. Da li je to znak alijenacije ili nužne zaštite, ne znam. O sudbini, nesreći, boli i krizi izbjegava se govoriti. Tek možda samo vezano uz pojedinačan slučaj. U Europi je drugačije. Možda zato što postoje jaki grupni identiteti, nacionalne povijesti, kontinuiteti. Kad se poremeti ravnoteža, kad se dođe do ruba zabrane, govori se o krizi. Kriza je napetost, a tu umjetnost nalazi inspiraciju. Umjetnost prva ide preko GORE Damir Sokić (na zidu: Bez naziva, 1988) DESNO Krug, 1991, drvo, lacquer, 0 47,5 cm DOUE LUEVO Panorama, 1986, drvo, pleksiglas, 23 x 42 x 38 cm o 0 o Koliko je nova sredina bila poticajna za ostvarivanje vlastitih zelja? Nisam otišao u New York samo kad sam iscrpio sve to što kažeš. Odlazak smo planirali ne u potrazi za boljim nego drugačijim. Istina, mnoge su stvari tada bile gadne u Zagrebu. Kulturna klima užasna. Ali sad mi se čini još gorom. Isti ljudi koji su tada Zagreb pretvarali u Vukojebinu čine to i danas, ali uspješnije, jer sada su bliže vlasti. No nada postoji, čine je mladi umjetnici. Ohrabruje Zidićeva izložba, premda me u prvi mah zasmetala prevelika glamuroznost, neskromnost, previše tijela, previše imagea, premalo same stvari po sebi. No, većinom su to mladi umjetnici za koje vjerujem da će vremenom pronaći mjeru, vrlinu u skromnosti i autentičnost u osobnosti. Oni sentimenruba i nastoji legalizirati upravo ono što je neposredno do tada bilo zabranjeno, nastoji povećati polj zabrana i frustracija e tolerancije. Što je veća, provala novoga je jača. To ovisi o potencijalima sredine. Da li smo opet došli do pojma genius loci? U Hrvatskoj se donedavno govorilo o duhovnoj obnovi, što bi značilo da smo u duhovnoj krizi. Nismo. U krizi je država kojoj treba obnova. Pametnim ljudima neće nauditi gluparije kao sto su Oči istine, grandiozni spomenici i predstave. Ni nova hrvatska umjetnosti nije u krizi. I Kada si iscrpio sve mogućnosti koje ova sredina može pružiti jednom mladom umjetniku, ti si otišao u Nezv York. talni i pastoralni izgubili su protiv ovih unatoč blagoslovu države. Ako me pitaš kako je New York na mene djelovao, mislim dobro. I Kada govoriš o svojoj najnovijoj skulpturi, kažeš daje većina promatra kao slikarski dvodimenzionalni objekt. U kojoj je mjeri u tvom radu prisutno razmišljanje o trodimenzionalnom objektu? Oduvijek je bilo prisutno.