Image
Cijena: € 1,33

ostalo
NOVA HRVATSKA UMJETNOST I STARI, PRASTARI JADI
IGOR ZIDIĆ

Štovana gospodo urednici, Poziv koji ste mi uputili sa željom da se, s ovoga mjesta obratim Vašim (i našim) čitateljima - u povodu izložbe Nove hrvatske umjetnosti - izaziva me da zapis započnem prijateljskom digresijom. Rubrika, u kojoj ste me nakanili izložiti, nosi u Vas naslov: Podvučeno crvenim. Budući da se ne kanim ni pod koga podvlačiti, vjerujem da ću izbjeći pogibelji koja mi prijeti: da zbog teksta-podvlačenja još i (po)crvenim. Zato sam slobodan predložiti, da barem u ovome broju, meni na gostinjsko veselje, a hrvatskom jeziku na čast, rubriku naslovimo s Podcrtano ili Naglašeno. Uostalom, crvena je olovka bila oduvijek olovka kontrolora zadaća, korektora i cenzora, što će reći da je bila u službi edukacijske, prepravljačke ili vlastodržačke represije, iskazujući sukob malenih s velikima, naupućenih s pravilima i podbadala i urotnika s redom i zakonima. To je, ujedno, i osnovni razlog s kojega ne pišem crvenom olovkom, a nadam se da i neću. Volio bih, da mi je ni Vi ne stavite u ruku. Bog Vam (nam) pomogao! Izložba Nova hrvatska umjetnost koju sam - s Mladenkom Šolman i Zdenkom Rusompriredio u matičnoj kući hrvatske umjetnosti, Modernoj galeriji u Zagrebu, i pridruženim institucijama: Umjetničkom paviljonu i Salonu galerije Karaš, pruža mi još jednu priliku da eksplicite izrazim (neka) svoja stajališta kako o samoj izložbi tako i o novoj (hrvatskoj) umjetnosti uopće. Treća je tema, o kojoj bi valjalo progovoriti, tema okruženja. U mirnija i umjetnosti sklonija vremena za to se rabila mila francuska rieč: Millieu. Sredina. Društveni okoliš. Znanost (sociologijska) uskoro je prozborila o socijalnome kontekstu razmatranih fenomena, dokučujući time, pomalo, i subverzivnu dimenziju odnosa okruženog i okružitelja. U ovo (zataškano) ratno doba taj se odnos umjetnosti i društva može sabrati u nekoliko telegrafskih natuknica: napetost, nesporazum, neznanje. Svaka se izložba, a ova napose, sastoji od cijelog niza evidentnih, jasnih sadržaja no isto tako i od više nečitkih, teško odgonetljivih pa i podmetnutih znakova. Što nam, npr., znače Moderna galerija, Umjetnički paviljon i Karaš kao domicilna mjesta izložbe? Oni, kao kultna staništa ili pokretačke sile (Karaš = HDLU) evociraju tradiciju našeg moderniteta. On se, u Umjetničkom paviljonu, kroz Hrvatski salon 1898, prvi put artikulira kao svjestanVmakar i nečist - pokret. On je u Modernoj galeriji, kroz desetljeća, imao jedinog skrbnika; jedinog koji je, svojim stalnim postavom, oblikovao sliku hrvatske moderne umjetnosti (bez obzira na to koliko je ta modernost - za nas i za druge - bivala upitna). Najposlije, Moderna je galerija, unatoč pritiscima, u godinama antihrvatske vlasti, bila jedina naša galerija koja je u potpunosti očuvala (statutarno i stvarno) hrvatski karakter svoje zbirke i postava. I da završim s HDLU-om; ono je, pod raznim imenima - kao Hrvatsko društvo umjetnosti, naprimjer - bilo pokretačkom silom toga htijenja, utemeljiteljem i prvim vlasnikom Moderne galeriji? koji će, i kroz svoju Galeriju, socijalizirati modernu u Hrvatskoj. Naša je izložba, uz ost, do, htjela pridonijeti uspostavljanju cjelovite ali ne i unitarne (duhovne) Hrvatske; vodeći svagda računa o svim njezinim interesim , ali i o nemogućnosti jedinstvene stvaralačke opcije. U tome smislu, ovo je (htjela biti) izložba nove umjetnosti cijele Hrvatske i svih njezinih segmenata: bilo da je riječ o regijama ili o enklavama naše dijaspore. Ova izložba] nadalje, otjelovljuje jedan od bitnih političkih imperativa nove Hrvatske koji je, oduvijek, i geslo slobodnih kultura: ona pomiruje, vezujući ih u jednu djelatnu silu, likovne snage hrvatske ljevice, jačajući time i poziciju bitan intermedijator, jer središta. A ono jest se samo u njemu sastaju sve tri temeljne po2ičije. Ona je, također, nenasilno, povezala sve koji osjećaju cjelinu hrvatskog organizma i raziČitost njezinih organa, tj. one koji razumiju da se cjelina uspostavlja iz razlika. Samo po tome mi i radir reda, a ne za amebu. P ravnopravno, jedni uz c ao za neko biće višeg o toj logici ovdje su, ruge hrvatski umjetnici (a ne samo Hrvati) iz domovinske i raseljene Hrvatske: iz Zagreba i s Veprinca, iz Rijeke i Liona, iz Amsterdama i Osijeka, Splita i Diisseldorfa, Pule i Vukovine; iz Dubrovnika i Matulja, Hamburga i Zadra, Rovinja i New Yorka, K raja i Milana. A mogli su, u tu mapu, biti u]risani još i Krapina i London, Varaždin i Bec, Šibenik i Slavonski Brod, Torino i Trogir i Venecija... Vidi se, odmah, da je riječ o golemoj, opsežnoj izložbi; da je izlagača velik broj, a izloženih djela da je još puno vis e. Premda se može naslutiti da smo htjeli pravili, valja reći zašto bas to sto smo i nae, u ovoj prilici, broj bio važan: zašto smo i 3vu hrvatsku umjetnost htjeli ovjeriti i kvantitetom, potvrditi brojem. A evo i objašnjenja: bilo nam je do toga da pokažemo kako ta nova hrvatska umjetnost nije i ra, nego društveni fenomen; da nije improvizacija pojedinca, nego životni izbor nekoliko naraštaja, da za njom stoji barem dvjesto i pedeset mladih ljudi relevantna rukopisa, od kojih je naša izložbe iznijela na vidjelo više od stotinu njih. Oni su sadašnjost, ali i budućnost hrvatske (likovne) umjetnosti, oni to jesu na onome području na kojemu se, u svjetskome kontekstu i u apsolutnom mjerilu, duh hrvatske i hrvatski duh najnedvojbenije potvrđuju. Važna je, priređivačima, bila spoznaja da naš (izložbeni) hrvatski predznak nije ni od koga doveden u pitanje, iako je među našim izlagačima bilo ljudi različita podrijetla, narodnosti, vjere i nazora. Svi se oni, u kulturnom i političkom smislu, osjećaju hrvatskim građanima i/ili radnicima nove Hrvatske, izražavajući svojim sudjelovanjem pripadnost zemlji i kulturi, iskazujući svoju solidarnost s njezinom borbom za samobitnu opstojnost, što je u nas, uvijek značilo: i otvorenost svijetu. Da nije tako, ne bi nam se danas vraćali ljudi iz svijetaneponijemčeni, neamerikanizirani, neromanizirani hrvatski umjetnici - ne bi malenoj Hrvatskoj pružala ruku svjetska Hrvatska. Ako nas je izložba, u svome dosadašnjem toku, ispunjala - s vremena na vrijeme - i gorčinom, onda je u tome bila kriva oficijelna Hrvatska njezine institucije: slijepe i gluhe za novi jezik vremena, ravnodušne prema golemoj stvaralačkoj energiji i (uzaludnom?) entuzijazmu, osjetljive tek na laskanje (portreti, portreti), na reprezantativne ideje, na značkoidne monumente (tzv. hrvatske ptice), na dekor. Šteta! Dok se jedna Hrvatska, nakon mnogih godina, u zanosu vraća svojoj kući, druga bi, pomalo, mogla već krenuti u unutrašnju emigraciju, u svoj interni nomadski život. Tu njezinu (novu) bijedu najavljuje, valjda, i kobni izostanak kataloga ove izložbezbog nedostatnih sredstava - i to u gradu u kojem nikad nije ponestalo novca za izložbe i kataloga tzv. jugoslavenske umjetnosti. Nazdravlje! Nismo Jugosloveni, nismo glazbarski rodoljubi, nismo Bauerovi amateri, nismo Goldsteinovi pregovarači, nismo crkvene ovčice, nismo..Je, pa kaj bi Vi onda šteli? Autonomiju umetnosli? Ma, dajte, prosim lepo...Kaj god! U nadi da sam točno zabilježio posljednje, neizgovorene riječi naše drage mame, našega najdražeg ta teka i svih naših tutoreka, bilježim se sa štovanjem. U Zagrebu, na dan Sv. Lucije, 1993.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026