ostalo
MARIJAN JEVŠOVAR
BRISANJE PAMĆENJA
Muzej suvremene umjetnosti, GORAN FLAGUS , 14. $10..11.1 Bijela površina sa okomicom, 1992, ulje na platnu, 503 x 605 mm ementi naslijeđenog i naučenog kao temeljni sastojci konvencionalnoga, društveno prihvatljive dopadljivosti, u umjetničkom su ponašanju Marijana JevŠovara najstrože protjerani s polja umjetnikove akcije, njegove slikarske i crtačke podloge. Ako slikareve mentalne namjere izražavamo određenim nabojem, svakako da njihovo materijaliziranje konačno rezultira u nekom vidljivom sadržaju. Kakav će on biti, ovisi, dakako, o snazi tog umjetničkog naboja, trenutačnog kreativnog raspoloženja, ali i o stupnju primitka same materije za emitirane mentalne valove iz Jevšovarove svijesti, o čemu je sam jednom zapisao: Umjetnost pretvara slobodu, sv ijest i vrijeme u materiju/ U nemogućnosti da pritom uvijek izbjegne općeprihvatljiv izgled slike, Marijan Jevšovar intervenira na površinu poništavanjem, želi je načiniti ružnom. Pokazalo se da to nije nimalo lako, ali je zato na ta način uspješno lzasve 1 zvan kreativni čin. rimarnim, kratkim slikarskim postupcima sadržaj se osiromašuje do neprepoznatljivosti, no ipak, on je uvijek prisutan kao zbroj potpuno definiranih um jetnikovih aktivnosti i posljedičnih energetskih silnica koji zajedno utječu na krajnji sadržaj. Tako se ružna slika mnogo više približava onoj imaginarnoj membrani koja je dijeli od prave spoznaje. 92 Početkom 60-tih godina, Jevšovar započinje seriju crteža pod nazivom Potvrđivanje površine, napravljenu posve nelikovnom tehnikom flomastera. Treba samo izdvojiti površinu iz ništa, najjednostavnije dodirivanjem popuniti papir da bi se osjetila površina (. ) To je doživljaj, osjećaj raspoloženja, inspiracija, momentalni kontakt s materijalomzabilježit će tada Jevšovar. Crteži su to koji površinu, zapravo, više tuku nego Što na njoj oblikuju, koji ispituju njenu izdržljivost, odnosno mogućnost podnošenja umjetnikove mentalne bure. Crteži su rastrgana paučinasta struktura koja nipošto nije imala za svoj cilj istrošiti prostor svoje površine, već ga je tim činom pripremila na egzistiranje mnoštva odaslanih, umjetnikovih spoznajnih čestica. Tako ovaj rukopis nije samo puki registar trenutačnih uzbuđenja, već koncentrirani poligon najdubljih i najskrivenijih Jevšovarovih razmišljanja, psihodrom, s kojeg se retroaktivno potvrđuje vlastito duhovno postojanje ponajprije samom slikaru, a zatim nama samima. Dakako, ova rana, primarna istraživanja nisu potekla sama od sebe. Bila su ona rezultat nekoliko godina ranije započetog Jevšovarovog informela. Studijskim boravkom u Parizu 1953/54, redovitim, svakodnevnim obilaskom tamošnjih galerija, upoznavanjem sa slikarstvo Tal Coata, Dubuffeta i Nikolasa de Staela na licu mjesta, Jevšovar je osjetio mogućima iste one porive u traženju vrijednosti koji su mu tada i samom bili bliski. Svakako treba znati da već i od svog učitelja sa zagrebačke Akademije, Marina Tartaglie, preuzima zanimanje za proces otkrivanja i proces spoznaje, a ne za gotovu sliku. Stvarni su počeci kada sam spoznao da likovni govor nema puno veze s logikom, s onim Što je naučeno, pa ni s temom Umjetnost se, dakle, ne može ostvariti s namjerom, nego nepoznatim nabojem koji razum ne kontrolira. Kada nešto dobro uradim, čini mi se da sam bio potaknut nečim izvan moje svijesti. Naprosto postajem izvršilac onoga što se mora izvesti - kaže Jevšovar u razgovoru što sam ga imao priliku s njim zabilježiti prije nekih godinu dana. Čitavo razdoblje od 19581992. godine, što ga obuhvaća retrospektivna izložba crteža ovog umjetnika u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, jesu uprai vo radovi koji su jednostavno morali biti izvedeni, a sve s ciljem kako bi se istražila mogućnost za konačnu umjetničku viziju, sliku, koja, po Jevšovaru, ipak ostaje neuhvatljiva i neizvedljiva. Prvoj polovici 60-tih pripada i desetak crteža kemijskom olovkom, i najuže su povezani s duhovnim, prostorom neformalne skupine Gorgona, čiji su članovi, po prvi put na GORE Uokvireni grafit i bijela boja, 1990, olovka i sito-boja na papiru, 50 x 67,5 cm DOLJE Tamno siva materija, 1992, ulje na platnu, 503 x 605 mm ovim prostorima, pokušali prodrijeti u prostore očišćene slobode. Zbog okolnosti koje su tada vladale, a bilo je to razdoblje komunističkog socijalizma, postojala je samo unutarnja stvarnost Gorgone, te su stoga svi umjetnički pokušaji Jevšovara, Knifera, Vanište i Kozarica ostali i predugo neafirmirani izvana. U tom, dakle, vremenu neizvjesnosti nastaju i Jevšovarovi Savršeni crteži. Crtanjem pomoću šestara se ne stvara savršen oblik, jer tada je on prazan. U njemu ne nalazimo ljudsko prisustvo i, Što je još važnije, u njega nije uključeno ljudsko vrijeme da bi bio savršen. Crtao sam rukom po unutarnjem nagonu, a grešku koja bi pritom nastala ostavljao sam, označavao je kao prekid, te crtao dalje. Slično je i s paralelnim linijama i drugim crtežima iz tog razdoblja. Ovaj ciklus provjeravanja i samopotvrdivanja unutarnjih umjetnikovih preokupacija može nas površinskim zaključivanjem dovesti na pomisao da govorimo i o konceptualnom karakteru ovih gorgonaških crteža, a bavljenje beskonačnim mogućnostima suodnosa elemenata, živjeti apsolutnu slobodu u uvjetima društvene neslobode, još više potencira apsurdnost ovog istraživanja. Ipak, tek je danas, u ovo informatičko vrijeme umjetnog savršenstva, jasno koliko su Jevšovarovi napori uspješno relativizirali apsolutno definirane zadatosti, jer uvijek će u svakoj od njih postojati i slučajno navedena nepravilnost. Približivši se krajem 70-tih primarnom i analitičkom slikarstvu, do krajnje mogućih granica, Jevšovar tada i nenamjerno uspostavlja i jasnu evolucijsku liniju koja je u tom trenutku dovela do Nove H ? slike, neoekspresionizma novih divljih, iako osobno nikada nije zašao u figuraciju. Svojim Velikim crtežima sitobojom, širokim zamasima i snažnom, konstaliranom gestom, spontano i sugestivno razotkriva osobni umjetnički nerv. Bila je to potreba dokazivanja vlastita postojanja. Svojim zadnjim slikama Jevšovar spoznaje za njega posve nove dimenzije koje odmah nastoji iznijeti u materijalu, na površinu, pa se tako sada kod njega pojavljuje svjetlo kao specifična, partikularna determiniranost svake pojedinačne akcije. Izloživši svoj ciklus Susret na svjetlu u umaškoj Galeriji Dante Marina Cettine krajem 1992, Jevšovar iznenada prozračuje svoj raniji tamni kolorit, i po prvi put pridaje boji simboličke vrijednosti. No, daleko je sve to još uvijek od bilo kakve dekorativnosti, jer posebitost spoznavanja svjetla, iako se sada zahtijeva i drugačije ponašanje, ne uspijeva deblokirati umjetnikovo raspoloženje da i nadalje pretvara mentalni naboj u Ništa, ili barem u Neprepoznatljivost. U suprotnom, mora doći do poništavanja, brisanja pamćenja. Ovo se posljednje jasno očituje na crtežima iz istog razdoblja, kada Jevšovar doslovno koristi gumicu i pomoću nje (brisanjem) pravi prodor u drugu dimenziju, nezavisnu od prvobitnog molekularnog poretka slikareve početne enGORE Pozitivna i negativna forma DOLJE Potvrđivanje površine 1963, flomaster na papiru, 15x23 cm. ergije. Postrugati tek ostvarenu opredmećenost svijesti, oskrnaviti je jednostavnim pritiskom palca i prenijeti je na drugo polje kao dokaz namjerne radnje, vrlo je bolan posao. Potrebno je uništiti tek stvoreno idealno postojanje, treba ga rastvoriti za protok u onostranost ljudskog postojanja, treba naslutiti i biti hrabar dokazati samome sebi da je svemu realan sadržaj NIŠTA, jer sve je samo proizvod naših vlastitih iluzija, koje, poput najčvršće membrane, koče normalan vremenski kod. Stoga membranu, materijaliziranu iluziju, treba rasparati, pokupiti dio njezinih najvrednijih čestica te ih postaviti u novo polje da slobodno započnu svoje izmijenjeno trajanje. Jevšovar često ide do apsolutnog poništenja, pa tako dobiva površinu na kojoj ostaju nedefinirani tragovi kako pozitivne, tako i negativne akcije. Ostaje mu samo mogućnost pomirdbe s takvom duhovnom stvarnošću. Brisanje pamćenja se tako pokazuje uzaludnim, ali ne i potpuno apsurdnim činom. Bolan dijalog s prošlošću ostavit će na svima nama svoje duboke tragove, ali poništavanje primarne energije, kojom su bile građene naše stare iluzije, možda i ne postoji u doslovnom obliku, jer sada iskustveno oplemenjena, ali još uvijek ista energija samo cirkularno oblikuje svoj protok k novim životnim procesima.