podvučeno crvenim
OD RAČIĆA DO STANČIĆA
Ili hod po mukama poznatih slikara koji su radili za
FADIL HADŽIĆ rekapajući po privatnoj korespondenciji naišao sam na pomalo čudno pismo, napisano tušem na debljem crtaćem papiru, datirano 7. rujna 1955. U njemu se tada mladi slikar Miljenko Stančić (19) intimnim, prijateljskim tonom obraća meni kao tadašnjem glavnom uredniku Vjesnika u srijedu. Mi smo bili dobri prijatelji, a poznanstvo traje još iz hodnika Likovne akademije koju sam i sam pohađao, pa sam Miljenka pozvao na suradnju u svim listovima koje ću kasnije uređivati. U navedenom pismu Stančić izražava svoje neraspoloženje što ga je naš tehnički urednik zamolio da naslika branu u Zvorniku, iako je naš dogovor bio da će raditi samo ilustracije za literarne priloge. Vrlo osjetljiv, kao i svi umjetnici, Stančić ev prosvjed liči na životnu ispovijed u kojoj krajnje iskreno i spontano otvara dušu na punih pet Stranica pisma, a između ostalog kaže: 1952. nastupio sam kao slikar pred javnost potpuno nespreman i formalno nesazreo. Na to me natjerala neimaština... Vrlo nesposoban za ekonomski i društveni plasman, ja sam se ubrzo našao na posljednjim vratima: zarada ilustracijama, koje se isporučuju hitnom narudžbom tj. uključivanje svoje korisne vještine u opće, zajedničke pothvate... Od 3 godine života taj rad je apsolvirao pune 2 trećine vremena, što direktno, a što indirektno, neprestanom dekoncentracijom kao slikara i upornim drobljenjem energije u sitno... novine Stančić nadalje detaljno analizira angažman slikara u novinama, moli me da ubuduće obavezno ilustrira samo one stvari koje svojim slikarskim stavom može obraditi, pa zaključuje: Moj ideal je bio obratno, da, ako već nemam dovoljno krvi da preporodim taj oduvijek podcjenjivani rad na širokoj trasi prem; divljini i daljini, da malom čitaocu u barem ne pravimdobrovoljne kompromise slikarovog imena i da čak najlošije tekstovne proizvode zalijevam izborenim životom raženim i mučno lika i crteža. Tako je Račić nekad načinio za Koprive 5-6 crteža, tako je počeo onaj likovni učitelj masa Maurović, danas pregažen u smeće... Pismo je napisano u krajnje spontanoj i depresivnoj temperaturi koju sam potpuno shvatio, a spor s Miljenkom je već sutradan izglađen. Kad sam kasnije pokretao satirički časopis Kerempuh (1957) i Telegram (1960) Stančića ću opet pozivati na suradnju i tu je napravio neke od svojih najboljih ilustracija. U Kerempuhu, koji je bjo revija na boljem papiru, posebno u zapažene ilustracije Krležinih Balada Petrice Kerempuha u više boja i jedan gotovo antologijski crtež Salvadora Dalija kako se rada iz jajeta. U Telegramu će napraviti desetak ilustracija za Lolitu Vladimira Nabokova, roman koji će u to vrijeme uzburkati svjetsku javnost. Ipak, najviše će biti reproducirani njegovi portreti (Tin Ujević i drugi) koji su napravljeni za knjigu Milačićevih eseja dok sam radio u izdavačkoj kući Stvarnost, a tu ([e napraviti i ilustracije za moju knjigu putopisa Budha me lijepo primio. Stančić nije jedini slikar medu klasicima hrvatske likovne umjetnosti, koji je dio svog dragocjenog talenta rasuo po novinama iz egzistencijalnog razloga. Najveći dio ovih crteža nije sačuvan, jer su tretirani kao i same novine, trajali su 24 sata, i završavali u umjetničkih košarama ili ostajali u cinkografiji, a da ih najčešće sami umjetnici nisu ni tražili natrag. Sjećam se karikatura Ive Režeka iz prvog Kerempuha (1946-1947) koje je on radio krajnje ambiciozno, kao i one svoje radove koji su danas arhivirani u muzeju. Ivo Režek je uz Gustava Krkleca bio član našeg redakcijskog kolegija, Gustav se potpisivao pseudonimom Gavran, a Režek kao Ives. Zvuči paradoksalno, ali ovi crteži poznatih slikara uglavnom će ostati nepoznati budućim generacijama, a istovremeno to su likovna djela koja su imala najmasovniji kontakt s javnošću, jer su Stančićevi crteži samo u Vjesniku u srijedu 1955. godine reproducirani u 300 tisuća primjeraka. Bilo bi dobro kad bi ovih par redaka inspiriralo nekog likovnog stručnjaka (i usput nekog izdavača) da publicira monografiju likovnih priloga u novinama čiji su autori bili naši najafirmiraniji slikari. Vjerujem da bi takva monografija otkrila i ujedno trajno sačuvala istinske grafičke bisere hrvatske likovne umjetnosti. Q