Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Kreativna plastička misao
Sime Vulas, Okopljeni tvrdalj, 1975, drvo, 153 x 60 cm

Ivan Kožaric, Reagiranje, 1956/1978, vis. 1340 mm Obogaćena novim saznanjima i proširena novim estetskim iskustvom, slika povijesti moderne umjetnosti ne izgleda više onako kako se to propovijedalo unatrag dvadesetak godina. Oduvijek se sumnjalo, ali provjerene vrijednosti i njihovi tumači isuviše su bili autoritativni da bi dopustili bilo kakav otklon od pravilno zacrtane linije hrvatskog kiparstva. Od I. Rendica do okončanja moderne umjetnosti, ta linija kao u nekoj prosperitetnoj nacionalnoj kompaniji bilježi uzlaznu putanju. Kako se uobičajenim putem išlo od kipa do kipa, naravno da je jedan od drugog bio bolji, dotjeraniji, finiji i moderniji, a sve ono što se u taj klasični ritam nije uklapalo, naprosto je otpadalo kao suvišak. To uostalom nije samo hrvatsko iskustvo; nakon klasičnih djela povijesti modernog kiparstva od C. GiedeonWelcker iz 1955. i H. Reada iz 1964. godine, napisano je dosta novih povijesti koje na skulpturu gledaju kroz prizmu jednog drugačijeg prostornog i estetskog iskustva, obogaćenog ne samo novim spoznajama o osobinama prostora, već i svojstvima sila, energije, mase, kretanja itd. Danas smo znatno slobodniji. Ta sloboda tek je jednim manjim dijelom posljedica postmoderne estetske pustopašnosti; većim dijelom prostor interpretativne slobode kiparskog djela povezan je s dubokim promišljanjem i saznanjem novih prostornih koordinata. To nipošto ne znači da nam je lakše; naprotiv - teže nam je, i to ne toliko zbog gubitka središta, već i čitave sile teže. Kiparsko se djelo danas sudi po energiji kojom zrači, materiji koju pretvara, kretanju što ga izaziva. Ono je već davno izgubilo bazu, postament, pa se sada slobodno ušetava u okolinu, visi u zraku, kreće se, buci, pojavljuje se i nestaje, lebdi, a često puta i govori. Ipak, sloboda nam ne dopušta da se u krhkom paviljonu hrvatskog modernog kiparstva ponašamo poput slona u staklani. Svako djelo iz baštine moderne za našu, relativno skromnu povijest umjetnosti ostaje vrijednost koju pamtimo, ali mi te vrijednosti više ne vidimo u njihovoj panoramskoj širini, već u dubini njihova razumijevanja poetike prostora. Tako promijenjenom optikom klasika će biti obogaćena otklonima, a u nekim pojedinim slučajevima uočavat će se vrijednosti za koje se vjerovalo da su produkt krize umjetnika, njegova lutanja i eksperimentiranja. Ovdje nema mjesta da raspredamo o tezama koje su u vezi sa suvremenom povijestšću modernog kiparstva u Hrvatskoj. Navedena su samo osnovna razmišljanja koja su bila prisutna u razradi koncepta jednog pregleda hrvatskog kiparstva od 1950. do danas, koji će biti prikazan u Muzeju Manfred Lehmbruck u Duisburgu, u jesen 1994. godine. Nema nikakve sumnje da su visoki dosezi hrvatskog kiparstva poslije 1945. utemeljeni na dugoj i - rekao bih - plodnoj tradiciji. Drugim riječima, prodori u nepoznato, prodori u dubinu prostornih fenomena gotovo su genetski ugrađeni u kreativnu plastičku misao onih kipara koji su zavidnom vještinom svladali pučku školu akademskog kiparstva, i koji su znali osjetiti izazov granice što razdvaja poznato od nepoznatog. I još nešto, a kiparska je specifičnost, bilo je potrebno oduprijeti se političkom milozvučju koje je kiparima nudilo med i mlijeko pod određenim uvjetima. Rijetki su ostali stvaralački živi kroz te Scile i Haribde tvrdokornog akademizma i estetskog dogmatizma, ali oni koji su se kroz te nevolje provukli danas čine ono jezgro suvremenog hrvatskog kiparstva koje može izdržati ne samo oštre lokalne kriterije, već i mnogo slojevitije evropsko vrednovanje. U tom se kontekstu kritičkog razmišljanja s punom ozbiljnošću pristupa opusima B. Ružica, D. Džamonje, I. Kozarica. Nakon revolarizacije enformela, opažaju se korekcije ranih ciklusa S. Luketića i kiparskog izleta A. Kinerta, a opus K. Angeli Radovanija i K. Kantoci sagledava se u njihovoj tradicijskoj postojanosti. Poseban je problem kiparstvo V. Bakica; u očekivanju monografske obrade njegova djela, njegov opus uzimamo s izvjesnim oprezom. I dok smo ovdje relativno na sigurnom terenu, omeđenom još uvijek tradicionalnim granicama kiparske vještine i poznatim parametrima vrednovanja, šezdesetih će se godina pojaviti fenomeni koji očigledno misle prostor, ali ga ne oblikuju na klasičan način. Uvažavanjem takvog proširenja, djelovanja grupe Gorgona postat će kiparski zanimljivo, a jednako tako i znanstveno-tehnička analitika spacio-dinamičkih fenomena kojima su se bavili umjetnici oko pokreta Novih tendencija. Ali, dok kod grupe Gorgona imamo prisutnost jedne globalne ekološke svijesti koja prostor osjeća grupno i sveobuhvatno, ne videći pritom potrebu da ga posebno oblikuje, I. Picelj, A. Srnec, V. Richter i D. Dobrović koriste prostor za svoje analitičke proračune prostornim trigonometrijskih i dinamičkih osobina. Nijedan od spomenutih nije kipar. Kiparstvo ih je zanimalo samo u onoj mjeri u kojoj je moglo zadovoljiti njihov interes za prostor. Pa ipak: prijedlozi konstrukcije prostora i njegove dinamičke vizije kod ovih su umjetnika rezultirali djelima koja su znatno proširila područje plastičkih istraživanja, a time i kiparstva. Ta dva, naizgled suprotstavljena koncepta, objedinit će u jednom času tendencije prema minimalizmu, prema redukciji svake, pa tako i plastičke forme. Nematerijalna duhovnost Gorgone i konkretnost plastičkog konstruktivizma sretno će se sjediniti krajem šezdesetih godina u rafiniranim Oblicima prostora I. Kozarica, u ludičkim konstrukcijama M. Šuteja i asketizmu skulpture B. Vlahovića. Iz te, pomalo shematizirane konstelacije, ispadaju autonomne vrijednosti koje su krenule vlastitim putem; ne uvažiti njihova opredjeljenja značilo bi biti slijep upravo za one otklone od matice, u ime kojih proširujemo disciplinarne granice kiparskog medija. Ovdje imamo na umu S. Vulasa i M. Ujević, ali i sve one radosti što nam svojim kipovima donose Z. Lončarić i V. Lipovac. Iskustvo konceptualizma donijelo je nova iznenađenja. Ono je u medij ugradilo jedno mnogo šire poimanje prostora; ambijenti, ma kako ih shvaćali, počinju i svršavaju u prostoru, kao i akcije kojima su se konceptualni umjetnici bavili. Urbofest, bojanje ulica ili fasada, postavljanje subverzivnih naprava, poput pozlaćene kugle na gradski trg, ili bojanje tramvajskih prozora, osluškivanje zvuka u prostoru, urbane akcije T. Gotovca, sva ta neobična događanja širila su estetsko iskustvo prostora. Danas znamo: prostor nisu više samo tri dimenzije, već mnogo, mnogo više - zasigurno - najmanje četiri. Postmoderna i pripadajući joj nomadizam, kako estetski tako i stvaran, nanijeli su klasičnom poimanju kiparstva završni udarac. Kipovi prepuni memorije, ironičkog ili apsurdnog sadržaja, često puta bliski totemima, vratit će se nakon uličnih akcija gotovo nevina izgleda u galerijske prostore. Generacija koja je danas s uspjehom prezentirala Hrvatsku na Biennalu u Veneciji, kao npr. M. Bijelić, unijela je u kratku povijest hrvatske skulpture onu suvremenost koja nas je navela na ozbiljnu retrospektivu njene modernosti. Ritualni ambijenti, ironički asamblaži, elektronika, procesualne tehnike, na kraju su, zamalo pedesetogodišnjeg razdoblja hrvatskog kiparstva, osuvremenili njenu modernost. Suptilna igra sjena kojima svoj prostor oblikuje G. Petercol ne bi bila moguća da na modernost nismo uvijek gledali kroz prizmu suvremenosti. To što će upravo ovaj umjetnik, kao jedini iz Hrvatske biti zastupljen na Biennalu u Sao Paulu iduće godine, samo je potvrda one kreativne linije kiparstva u Hrvatskoj, koju ćemo nastojati prikazati i afirmirati i na izložbi u Duisburgu. Q


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026